Svako jutro točno u sedam sati parkira svoju Škodu Yeti u dvorištu zagrebačkog Trgovačkog suda. Nikad ne kasni. Dolazi prije radnog vremena. I u petak ujutro, nakon presude u korist udruge Franak, Škoda suca Radovana Dobronića propisno je parkirana.
Na sudu mu ne čestitaju, ne plješću, ali ga ni ne kritiziraju. No, na hodnicima suda mogu se čuti razni komentari: “Srušit će mu to na drugom stupnju”, “presuda je izvan realnog konteksta”, “treba bit’ hrabar donijeti takvu pre-sudu”…
I suci Trgovačkog suda, doznajemo, podijeljeni su što se tiče Dobronićeve presude koja bi mogla poljuljati čitav bankarski sustav. Ali mu u petak na sastanku, na sudu, nitko ništa ne govori. Dogovaraju se budući poslovi, zadaci.
- Nitko se danas time nije stigao baviti. Pretprani smo poslom - kaže mi jedan kolega suca Dobronića te dodaje da on nije tip kojem bi se na nečemu takvom čestitalo. Trudi mi ga se opisati, kaže da način na koji Dobronić parkira auto zapravo najbolje oslikava njegov karatker. Auto je svako jutro parkiran bez zamjerke, točno između dvije žute linije, nikad ukrivo, nikad ne zauzima previše prostora.
Suci to primjećuju jer zgrada zagrebačkog Trgovačkog suda ima premalo mjesta za parkiranje, stane tek nekoliko automobila, pa čim se netko opuštenije parkira, već nastane problem. Iako je to zapravo nevažan podatak, njegov kolega kaže da ta činjenica najbolje oslikava koliko se sudac Dobronić strogo drži forme, pravila i kako nema odstupanja. Opisuje ga kao osobenjaka, svojevrsni relikt u sudačkim krugovima. Uvijek je uredno podšišan, u odijelu, ali ne brendiranom, pedantan. Ničime se, kaže, ne ističe.
- Kad u osam ujutro vidimo odvjetnike na hodnicima, znamo da je Dobronić zakazao ročište, uvijek ih najranije zakazuje, već u osam sati - priča njegov kolega.
A i u sudnici se pravila pridržava do zadnjeg slova.
- Zapisničarke s njim ne vole raditi jer nema pauzi, moraju ga doslovno pitati za dozvolu da odu na toalet, a ne daj Bože da odvjetnicima zazvoni mobitel tijekom rasprave ili da dođu nepripremljeni - opisuje ga kolega.
Ističe da se ne može sporiti Dobronićeva stručnost, a vlastitu profesiju, čini mu se, doživljava kao misiju, prvenstveno društveni korektiv.
- Dobronić je sudac literarnog opisa, dah prošlosti. Ozlojeđen je pojavama u društvu koje su se pojavile posljednjih godina, od tajkuna, privatizacije, prevara. Dobronić zaista vlastitim presudama šalje poruke i iza njih u potpunosti stoji. Na njega sigurno nitko nema utjecaja, nije podložan nikakvim pritiscima, pa tako ni prilikom ove presude, uvjeren sam, nitko nije mogao na njega utjecati - priča njegov kolega te dodaje da osobno ne bi nikad donio takvu presudu jer ona je izvan realnog konteksta.
- Razumijem njegovu potrebu da pošalje ispravnu poruku, ali ona nema pokriće u realnosti - kaže on.
Poznat je kao kritičar statistika, iako se zna da u rokovima završava predmete.
- Recite ovima u Ministarstvu pravosuđa da to nema nikakvog smisla, recite im, kolega… - prenosi mi Dobronićeve riječi sa sjednica njegov suradnik. Predmeti, smatra sudac Dobronić, nisu brojke te smatra da im se ne može na taj način pristupati.
- Svaki svoj predmet proživljava u potpunosti. Ritualno pristupa sporovima, uvjeren sam da slučajeve proživljava kao filmsku priču. Osobno, kad odem s posla, ponesu me druge životne obveze, žena, djeca, ali Dobronić, koliko mi je poznato, nije oženjen, živi s majkom, i život je posvetio profesiji - kaže.
No, ne opisuje ga kao karijernog suca jer, tvrdi, nije razvio ni društvenu, a ni političku mrežu. Sudac Dobronić s kolegama se baš ne druži. Ne može ga se sresti po kafićima u krugu suda kako s njima ispija kave niti se s njima nalazi nakon posla. Kolegama se na sudu obraća s “vi”, pa i onima s kojima je u nešto boljim odnosima, a takvih je tek dvoje.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....