OSTAO BEZ ROBNE MARKE

TEŠKI FINANCIJSKI PROBLEMI LEGENDE VATRENIH Prijatelj Zvoni Bobanu ukrao kobasice Wudy!

Bivši legendarni nogometaš tuži svog nekoć najboljeg prijatelja i poslovnog partnera Tihomira Eleza s kojim je zajedno vodio tvrtku Moja zemlja, koja proizvodi robne marke za najveće trgovačke lance u Hrvatskoj te je ekskluzivni zastupnik talijanske kompanije AIA s.p.a. i distributer njihovih hrenovki Wudy i Pavo
 Goran Mehkek/CROPIX

Našao sam se u teškim financijskim problemima, ali spasio sam radna mjesta svojih ljudi i sada mogu nastaviti dalje, ali bivši prijatelj mi je nemoralnim metodama izvukao milijune kuna i zamalo upropastio tvrtku, žali se Zvone Boban u tužbi predanoj Općinskom sudu gdje još uvijek traje spor između njega i njegova bivšeg partnera Tihomira Eleza, kuma poznatog tenisača Marina Čilića.

Tužba je podnesena još u studenome 2010. godine, a proslavljeni nogometaš, kojega zastupa zagrebački odvjetnik Nikola Bošković Slivonja, opširno je opisao u kakve ga je poslovne teškoće uvukao čovjek kojega je smatrao najboljim prijateljem i s kojim je u dvostrukoj kumskoj vezi.

Tihomir Elez iz mjesta Miletina u BiH formalno je na čelu tvrtke Moja zemlja d.o.o. koja je od 1992. godine nosila naziv ZB Šport d.o.o. za trgovinu i usluge. Tvrtka je registrirana za niz poslovnih aktivnosti, a najznačajnija je zastupanje talijanskog proizvođača purećih i pilećih hrenovki AIA. Od samog početka poslovanja, još u vrijeme Domovinskog rata, Zvone Boban i Elez zajedno su pokušavali oploditi novac koji je slavni nogometaš uštedio od transfera iz zagrebačkog Dinama u talijanski AC Milan, no poslovanje, barem prema dostupnim podacima, nije bilježilo značajniji uspjeh. Kako bi nešto na tom planu promijenio, Zvone Boban u veljači 2003. donosi odluku zbog koje će se sedam godina poslije kajati. Sam sebe opoziva s mjesta člana Uprave i ostavlja partnera Tihomira Eleza samog na čelu tvrtke, smatrajući da formalnosti nisu važne i da će njegov dugogodišnji prijatelj s iskustvom u biznisu činiti sve kako bi obojica imala korist.

Kobna pogreška

“Na taj sam način demonstrirao neograničeno povjerenje u Eleza”, objašnjava poslije u tužbi Boban. Dva mjeseca nakon ove odluke Elez sam sebe zapošljava na radno mjesto direktora i određuje si plaću od razumnih 9226 kuna bruto. Tako je bilo godinu dana, a u svibnju 2004. Boban vuče novi potez za koji će poslije reći da je bio kobna pogreška. Naime, besplatno prenosi svoj poslovni udio u tvrtki, a posebnim ugovorom ostaje tajni član društva i isključivi vlasnik sa svim pravima i obvezama.

- Elez nije imao nikakvih financijskih obveza. Sve gubitke, a bilo ih je dugi niz godina, pokrivao sam ja, vlastitim novcem. Sukladno tome, Elez nije imao ni prava sudjelovati u dobiti, no tih godina dobiti nije niti bilo. On je imao svoje radno mjesto i plaću koju si je više-manje sam odredio - kaže Boban.

Svoju plaću Elez si je promijenio. U siječnju 2007. utrostručuje si primanja i otad mu Moja zemlja mjesečno isplaćuje 27.720 kuna bruto. Poslije će i taj iznos uvećati, a uoči samog kraha poslovnog odnosa on će iznositi 70.000 kuna bruto.

“A sve to vrijeme tvrtka bilježi gubitke. Evo, 2003. imali smo gubitak 1,3 milijuna, sljedeće godine 826.000 kuna. Poslovnu 2005. simbolički smo završili u plusu, ali od samo 8171 kunu. No, zato nas je ubila 2006. s 2,4 milijuna gubitka, pa sljedeća godina s oko milijun gubitka. Tek smo 2008. ostvarili dobit od 54.000 kuna, a 2009. dobit je bila 310.000 kuna. U sedam godina Elezova šefovanja Moja zemlja napravila mi je gubitak od 5,4 milijuna kuna. Uz sve to, uplatio sam i šest milijuna kuna kako bismo izbjegli otkaze za naših 19 vrijednih radnika”, stoji u Bobanovoj tužbi. Dakle, dok se tvrtka gušila u gubicima, Elez je uživao u menadžerskoj plaći i vozio službeni Mercedes o trošku tvrtke. Sve to još uvijek nije poljuljalo odnos između njega i Bobana. Raskid prijateljstva zbio se početkom 2010. kada slavni nogometaš počinje shvaćati da se njegov partner neće lako odreći komfora u kojemu godinama uživa.

“Razgovarali smo i zatražio sam da sklopimo ugovor o prijenosu poslovnog udjela natrag na mene. Očekivao sam da će se to napraviti besplatno, isto kao što smo to prenijeli na Eleza, no zapelo je. Odbio me i počele su ucjene. Elez traži svoj dio, dio koji mu ni po kojoj logici ne pripada”, stoji u opširnoj Bobanovoj tužbi.

Traži milijun eura

Elez traži milijun eura odmah, i to uz uvjet da zadrži 30 posto Moje zemlje, ali i da ostane na plaći, koju želi čak uvećati na 70.000 kuna bruto mjesečno. Prijedlog ugovora s tim uvjetima sastavlja odvjetnički ured Crnković & Pešušić. Kap koja prelijeva Bobanovu čašu je račun za izradu tog ugovora, koji žele naplatiti od Moje zemlje. Taj račun Boban je vratio Elezu jer se radilo o njegovu osobnom trošku, a ne o pravnoj usluzi pruženoj Mojoj zemlji, kako ga je pokušao proknjižiti. No, Boban ipak popušta i u svibnju 2010. u javnobilježničkom uredu Anice Hukelj pristaje na uvjete iz sporazumnog utanačenja. Pristaje isplatiti 350 tisuća eura, ali mora ostaviti bjanko zadužnice na tri milijuna kuna. O tome se Bobanov odvjetnik Nikola Bošković Slivonja očitovao prilično emotivnim dijelom tužbe.

“Tužitelj Boban se našao u faktički bezizlaznoj situaciji, pritisnut financijskim ucjenama tuženika Eleza s jedne strane te brigom za održavanje poslovanja svog vlastitog društva s desetogodišnjom tradicijom i očuvanje 19 radnih mjesta s druge strane. Radi navedenog je morao pristati na apsolutno nemoralne i nezakonite uvjete tuženika iz sporazumnog utanačenja, sklopljenog 6. svibnja 2010. u javnobilježničkom uredu Anice Hukelj u Mrazovićevoj 6. Isto tako, u tom je uredu tužitelj morao pristati na nemoralne i nezakonite uvjete tuženika iz ugovora o kupoprodaji i prijenosu poslovnog udjela, sklopljenog istog dana. Tužitelj je za društvo koje je faktično u njegovu vlasništvu i na koje tuženik ne polaže baš nikakvo zakonito niti moralno pravo, u obvezi tuženiku isplatiti 350.000 eura te za osiguranje plaćanja (i drugih ugovorenih nemoralnih obveza) kod javnog bilježnika bio dužan deponirati tri bjanko zadužnice, svaku na iznos od milijun kuna, čime za tu apsolutno nemoralnu i nezakonitu obvezu prema tuženiku odgovara čitavom svojom imovinom. Tužitelj smatra da su ugovori i sporazum sklopljeni kod Anice Hukelj protivni moralu i Zakonu o obveznim odnosima. Nakon što je pokrivao višemilijunske gubitke društva te čitavo vrijeme tuženiku omogućavao isplatu iznadprosječno visoke plaće, sada bi tužitelj od tuženika trebao otkupiti svoje vlastite udjele koje mu je besplatno pro forme prenio prije šest godina za tako enormno visoku cijenu... Jasno je da je riječ o eklatantnom primjeru suprotnosti pobijanih ugovora s moralom, radi čega se traži utvrđivanje njihove ništetnosti. Ako sud ne bi to učinio, poslao bi poruku da je moralno prihvatljivo i dopušteno za ovako enormno visoku cijenu prodati nešto što faktično nije vlasništvo prodavatelja, što nikako ne bi smjeli dopustiti”, smatra Bobanov odvjetnik.

No, sutkinji Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Sanji Lovrić, neće biti lako donijeti odluku o ovom predmetu. Komplikaciju u slučaj unosi dokument koji nosi datum 5. svibnja 2004.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:37