TENA ŠTIVIČIĆ 'U Londonu sam počelaboksati. To je sjajan sport'

Tena Štivičić je naročita osoba. Rođena je prije 30-ak godina u Zagrebu. Mama Mirjana, otac Ivo. Štivičić. Baka Marija, prabaka Monika... Od njih je doznala povijest obitelji unazad nekoliko koljena i napisala obiteljsku sagu “3 zime” za što je dobila u New Yorku iznimno značajnu “Susan Smith Blackburn Prize” koja se dodjeljuje najboljoj dramskoj spisateljici na engleskom jeziku, u cijelom svijetu. U konkurenciji je bilo 140 ponajboljih... Piše na engleskom i hrvatskom, razmišlja na engleskom i hrvatskom. Sanja na hrvatskom, pretpostavljam. Živi već dvanaest godina u Londonu. U Zagrebu je diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti pa tom znanju dodala nesumnjivi talent i postdiplomski studij. I prije njujorškog trijumfa sa “3 zime” napisala je niz kazališnih drama i dobila niz priznanja. Tena Štivičić je zvijezda suvremenog svjetskog teatra. Vrlo zaposlena žena. Čvrsta i nježna, istovremeno.

Kako izgovaraju vaše prezime u Londonu, u New Yorku?

- Strašno. Na razne načine, a nijedan nije točan. Ne znam to ni ponoviti.

Na odmoru ste, tu u Rovinju?

- Da. Bila sam i nekoliko dana na Brijunima.

Putujete...

- Volim, a i - moram. Putujem Europom. Izvode moja djela. Bila sam u Barceloni prije par tjedana gdje sam držala radionicu za pisce. Prvi put ja u Barceloni. To je zaista senzacionalan grad. Gradove upoznaš tek kad dugo živiš u njima, ali Barcelona je tako zamamna... željela bih tamo malo živjeti.

Mali Zagreb

I London je zamaman?

- I London me oduševio već prvog dana. Kazališna tradicija Londona je nenadmašena. London je, po svemu, drugačiji od svih ostalih gradova u Europi. Sad ga već dobro poznajem. I volim.

A, Zagreb?

- U odnosu na London i Barcelonu, Zagreb je - stvarno mali grad. London ima deset milijuna stanovnika, što ima prednosti, ali i mana. Ali rodni grad se uvijek voli na neki način koji se nigdje drugdje ne može postići.

Zašto ste zapravo otišli? Naljutili ste se? Zaljubili ste se?

- Neee. Ni jedno ni drugo. Otišla sam, nakon diplome, dalje studirati. Već tada sam imala neku, ne namjeru, ali neku nejasnu želju da bih tamo željela dulje ostati. Nije to bila jasna strategija. Došla sam kao strankinja baviti se dramskim pismom u zemlji u kojoj je kultura dosta zatvorena. Znam, kad sam još imala četiri godine, dakle otkad pamtim sebe, željela sam ići živjeti - negdje drugdje. Ne mogu objasniti zašto. To nisu bili ekonomski razlozi, nisu bili ni politički razlozi. Nisam otišla ni slijedeći neku ljubav... Nisam otišla ni na neki “bolji posao”. Otišla sam naprosto osjećajući kako imam neke želje za tim “velikim svijetom”. Pokušavala sam istraživati... i realizirati taj moj osjećaj.

No, otišli ste. I vraćate nam se - u “ogromnim količinama”. Svi vas hvale...

- Pitanje uspjeha je, općenito, dosta kompromitirano. Ja sam uvijek htjela pisati u širim okvirima nego što je to naša zemlja ili naše zemlje. Privlačila me ideja internacionalnog kazališta i filma. “Drive”, potisak koji me motivirao je bila želja da moje drame žive, da imaju publiku i da postoji dijalog između mene i moje publike u što kvalitetnijem obliku.

U Londonu imate publiku koju možete nazvati “moja publika”?

- Ne. Ne mislim da tamo postoji baš publika koja dolazi gledati - Tenu Štivičić. To ne. Za to je potrebno stvarno dosta vremena. Živim u Londonu, ali i u Zagrebu. Roditelji su mi tu, mama, tata i teta. Tu je moja mala “obiteljska jedinica”. Gnijezdo.

Izabrani ste za “Ženu godine” u Hrvatskoj, 2015.

- Svakako, nije izbor ljepote. Jedino to - nije. Izabire hrvatski časopisa Zaposlena. Uvijek se bira iz grupe žena koje su u aktualnoj godini nešto značajno postigle, u domeni u kojoj djeluju. Često to nisu žene koje se bave nekim javnim poslom, dakle nisu sve poznate javnosti. Ali su vrijedne. Nerijetko u biznisu i u tradicionalno muškim granama. To su, objektivno, visoki dometi. U našim medijima su vrijednosti pomiješane pa se jednako tretiraju dometi znanstvenika i estradnog polusvijeta, pa čak i kriminalnog svijeta. Izbor za “Ženu godine” je skroman događaj, ali apsolutno jak i objektivan.

Zašto “Žena godine”? Pa, vi ste osoba godine...

- Jednog dana će valjda tako biti... iako smo još daleko od toga. Danas bi se rijetko za “Osobu godine” kod nas, izabralo - ženu. Takva je konstelacija odnosa i događaja u društvu.

Već dugo godina redovito pišete kolumnu u Zaposlenoj...

- To je moj mali dnevnik. Moja mentalna higijena. Zaposlena je vrlo kvalitetan časopis. Neki motivi iz tih kolumni su kasnije postali dijelom mojih drama. Moje misli koje bi samo proletjele, da nisu zapisane... Ima to svrhu.

Pišete li, i privatno, svoj pravi dnevnik?

- Pisala sam kao klinka. Sad više ne.

Vi ste jedinica? Mazili su vas i pazili?

- Da, jesu. Ali, teško je pitati mene da vam dam objektivan odgovor. Svakako mislim da me ljubav roditelja nije pokvarila. Naprotiv, nema ništa bitnije za osobu i za zdrav razvoj - od toga da vas roditelji bezrezervno - vole. To stvara osnovnu sigurnost i samopouzdanje djeteta. Ne postoje ni druge ni bolje metode. Sigurna sam. Ne mislim da su me razmazili.

Bili ste živa djevojčica?

- Jako tvrdoglava. Uz to, otvorena i druželjubiva. Tata i mama su mi ugradili ravnopravnost i argumentiranu raspravu. Nisam prihvaćala da se nešto treba baš tako raditi, a ne drugačije - bez argumenata. Nisam prihvaćala: “Zašto? Zato!” Nisam podnosila nikakvu nepravdu. Dakle, u tom smislu bila sam - teško dijete. Racionalna sam i logična, odmalena.

Kako i kada se javio poriv za pisanjem?

- Kod mene? Čim sam otkrila slova i riječi. To mi je bila nepresušna zanimacija. Jedinica sam. Jedinci su osuđeni na to da si sami nađu zabavu, jer mama i tata nisu non-stop na raspolaganju za igru. Iako, moja mama je bila izuzetno posvećena meni. Stalno smo nešto zajedno radile. Nešto kreativno. Moja kreativnost je sasvim sigurno razvijana uz mamu. Mnogi misle da sam to naslijedila od tate, koji se bavi istim poslom, pisanjem. Ne, mama me takvom napravila.

Kako nastaje vaša priča? Neke činjenice su istinite, neke su fikcija?

- Ja mislim da su sve drame uvijek - autobiografija. Osim onih za koje autori tvrde da su autobiografije, jer te to sigurno nisu. Svi mi uvijek pišemo o sebi. Svi likovi smo mi, pisci. U svakom liku ima mene. Neki događaji upravo traže da ih se dramatizira. Zatim, pisanje prođe toliku količinu vlastite “uredničke obrade” da, zaista, nakon nekog vremena ja ne mogu reći da ijednu svoju dramu doživljavam autobiografskom. Ova zadnja, “3 zime”, sigurno je inspirirana prvenstveno činjenicom da smo, s mamine strane u četiri generacije, od prabake do mene samo - žene. To je ženski “put”. Četiri generacije žena u jednoj obitelji kroz zadnjih sto godina na našim prostorima. Uz sve dramatične političke i povijesne obrate. Shvatila sam da to, naprosto, moram napisati. Kopala sam po događajima iz svoje obitelji, po nekim anegdotama koje plutaju našim životima... Istraživala sam časopise, knjige o ženama ili od žena napisane knjige iz tih vremena. To nadogradi ili istisne događaje iz moje obitelji, ukoliko je interesantnije ili dramatičnije. Stvori se tako amalgam koji dalje obrađujem i čistim. To prođe toliko puta kroz moje ruke da, na kraju, uopće ne vidim više svoju obitelj u toj drami.

Postali ste, radom, znana osoba. Osjećate da imate neku novu društvenu moć?

- Pa, dobro, sigurno sam postigla to da imam neki pristup i ljudima i platformama na kojima se želim izražavati. To nije bio slučaj, ranije. Društvena snaga? Ne umišljam da dramski pisci mogu stubokom mijenjati društvo, niti zato postoje... Ne mislim da je kazalište oruđe društvene promjene. Mislim da je to što dobro pisci rade - inspiriranje ljudi na kritičko i nezavisno razmišljanje. Takvo razmišljanje, u krajnjoj instanci, može dovesti do itekakvih promjena. Bitno je ne povinovati se nametnutim kodovima razmišljanja pa ih slijediti kao - stado. Ako imam društvenu moć, onda je ona u tome.

Bilo bi vam važno i korisno da vas Kraljica nagradi titulom - Dame?

- Ja sam antimonarhistica. Psihološki je štetno po osobu da se razvija s osjećajem da su neki ljudi rođeni bolji i da im samim rođenjem pripada više nego drugima. To je nepomirljivo s vrijednostima u koje ja vjerujem. Nije mi, dakle, bitno da me kraljica prizna. Ali, to bi značilo da me ta zemlja, Ujedinjeno Kraljevstvo, prihvatila.

Na dodjelu nagrade u New Yorku zaista ste išli u tuđoj haljini i čizmicama?

- Ma nisam, na kraju... Kak’ ste to saznali? Moje prijateljice Katarina i Branka su mi to ponudile, krasnu haljinu i fantastične čizmice. Nagrade za pisce nisu glamurozne, kao Oscari na primjer, a ta haljina i čizmice su bile jako, jako glamurozne. Ne. Obukla sam se tek vrlo decentno, iako je postojala ta ideja koju ste spomenuli. A i bila je tada gadna bljuzga u New Yorku... Zaprljala bih tuđe čizmice i haljinu...

U vašim dramama ženski su likovi istaknutiji?

- Ima podjednako i muških i ženskih likova. Meni su ženski likovi interesantniji. Pokušavam ih spasiti od nekih, vrlo čestih, stereotipa. Znate, u drami “3 zime”, u kojoj jest naglasak na ženama, jer je više ženskih likova, najatraktivniji je - muški lik. Otac obitelji. Baš taj lik sam pisala s jako puno ljubavi i interesa.

Ima politike u vašim komadima: “Fragile” i “Invisible” bave se imigracijom...

- Mislim da su svi dobri komadi - politički.

Pišući, bavite se politikom?

- Da, jasno.

Kako vam se čini Hrvatska danas?

- Ne živim više tu. Moji posjeti Hrvatskoj su uvijek dosta emotivni i uglavnom stvarno - lijepi. No, djeluje mi da je situacija, zapravo da je život ovdje jako nesiguran, da je sve nekako nesolidno i površno. Nemoguće je imati povjerenja u osnovne institucije ove zemlje koje bi trebale garantirati sigurnost življenja. To je moj dojam.

Jesu li žene i muškarci, napokon, ravnopravni?

- Nisu. Razlike su još uvijek u ekonomskom statusu. Čini mi se da su skandinavske zemlje najnaprednije u tome. U Britaniji muškarci i žene nisu jednako plaćeni. Statistika tamo kaže: u cijeloj Britaniji je prije par godina izvedeno tek 17 posto drama koje su pisale žene. Sad je malo bolje. Malo, ali ne dramatično bolje. U New Yorku sam, kad sam dobivala nagradu, čula službeni podatak o suvremenim piscima izvedenim više od jedanput na Broadwayu zadnjih godina: nema niti jedne žene čije je djelo izvedeno više od jednom. Muških autora, izvedenih više od jednom ima mnogo, od suvremenih pisaca pa do Shakespearea i Čehova. Apsolutno je iluzorno govoriti da bilo gdje na svijetu postoji potpuna ravnopravnost muškaraca i žena. Nema je. Ipak žene svakodnevno osvajaju sve više prava i sloboda, u zadnjih sto godina... Treba se paziti, i tu kod nas, tih regresivnih trendova koji dovode u pitanje sekularne vrijednosti i nesumnjivo opet ugrožavaju položaj žena. Pravo žena na raspolaganje svojim tijelom ponovno je u pitanju - kad se krene u tradicionalizam i vraćanje konzervativnih vrijednosti. Takvo je stanje u Europi, ne samo kod nas. Žene ne žele premoć već samo ravnopravnost. Kad to postignemo imat ćemo sretno društvo.

Danas žene rade iste poslove kao i muškarci, a uz to imaju i nenadmašiv prirodni zadatak: rađati djecu... To je fantastičan i moćan događaj.

- Nisam rodila dijete i ne mogu vam potvrditi da je to najfantastičniji doživljaj u životu. A, žene, uz majčinstvo, moraju raditi sve što i muškarci samo zato što živimo u tom - muškom svijetu. Ne bi moralo biti tako. Žene zaista nemaju nikakvu ambiciju vladati niti preuzeti kontrolu. Žene tek traže da spol ne ugrožava njihove mogućnosti u životu. Tko se zdrav i razuman može tome protiviti?

Niste mama... ali bit ćete?

- Ne znam. Ambivalentna sam prema tome. Da, možda ću biti...

Jeste li lijepi? Sebi...

- Da, sebi jesam. Ali je neizgovorljivo, meni, da vam kažem da li se sviđam drugima. Osjećam se dobro. Što sam starija sve bolje... Mnogi su ljudi nezadovoljni svojim izgledom. Ja nisam.

Lijepi ste i zadovoljni?

- Ne, često sam nesretna...

Bavili ste se nekim sportom?

- Nisam nikad ozbiljno. Vježbam dosta, jogu, pilates... Ponekad sam jahala. No, da: počela sam boksati, u Londonu. To je sjajan sport. Dobro je biti najbolja verzija - sebe. I fizički. Zar ne? Bez pretjerivanja i fiksacije. Vježbanje je bitno za mentalnu ravnotežu, pogotovo u mom osamljeničkom poslu - pisanju. Jer, pri pisanju se razmišlja, često o neugodnim i teškim i bolnim stvarima...

Hoćete li napisati priču o vašim roditeljima, mami i tati?

- Pa, već sam, na izvjestan način napisala... Moje “3 zime” su obiteljska saga, ali u čitavoj Engleskoj doživljena kao velika povijesna drama koja pokriva 70 godina hrvatske povijesti. Da li ću pisati o mami i tati? Da, vrlo je moguće da hoću.

U svojim kolumnama znate i opsovati, napisati koju prostu riječ... Tome su više skloni muški pisci...

- Ma nemojte? U kojoj smo godini? 1926-oj? Pa danas žene psuju na sve strane. To nije svojstveno samo muškima. Ja koristim psovke - po potrebi. Kad nemate drugi način da se nešto kaže, onda treba i opsovati. Psovka nije loša riječ...

Plačete li ikada?

- Da. Češće nego što mislite.

Ipak, sretni ste...

- Ma, dajte... Tko je sretan u životu? Ja ne kukam, ne žalim se, ne želim nešto više. Svjesna sam fantastičnih stvari u mom životu. Većina mojih želja je ostvarena. Osim kuće u Istri... Nema stalne sreće. Život je užasno bolan i nesretan. Svim ljudima.

Bojite se nečega?

Mmm... da. Bojim se igle i visine.