RIMOVANJE

Znamo što nam slijedi ako pobijedi Trump. Ali zanimljivije je što će se dogoditi ako slavi Biden

Biden bi vodio drukčiju unutrašnju politiku, do neke mjere. Ali to neće utjecati na mirnoću sna u Evropi
Joe Biden
 Jim Watson
Objavljeno: 30. listopad 2020. 22:50

U Sjedinjenim Državama Amerike u utorak biraju predsjednika. Ne na evropski način, ondje gdje ih biramo izravno (pa se usrećimo, i u Hrvatskoj posljednja dva puta). On nije njihov predsjednik, nego predsjednik njihovih država. Države su korisnice izbornog prava, ne građani pojedinačno, one biraju predsjednika Unije, a ne nacije (pa on jednom godišnje izvješćuje o stanju Unije). I zato jučerašnja prednost Joea Bidena od 10-12 posto još ne znači ništa: i za Georgea W. Busha i za Donalda J. Trumpa glasala je manjina građana, ali većina izbornika koje su poslale države. I mirna Nebraska.

Nije to naš problem. Naš je problem što je, od 1945 nadalje, predsjednik USA (POTUS u suvremenim kraticama) neformalan ali realan vođa Zapada. Naprosto je najjači u dvorištu. Još od Hiroshime. A Hrvatska veli da je Zapad, pa se to i nje tiče. Ako ponovo bude izabran Trump, znamo na čemu smo. U Bijeloj kući ostaje narcis, patološki lažljivac, sklon nasilju s ponekom značajkom sadizma, prevarant, beskrupulozan, ali dovoljno inteligentan da zna gdje su realne mogućnosti da mu naškode, da ga ucijene. Iracionalno opasan može postati tek ako ga satjeraju u kut bez izlaza, ali dotad će biti škodljiv kao i dosad: podlo, gadno, ali ne i nepopravljivo.

Uništio je sporazum s Iranom i dogovor o klimi, potkapao je Svjetsku trgovinsku organizaciju i Svjetsku zdravstvenu organizaciju, ali nije razbucao NATO niti je razvalio Evropsku uniju, čak nije ni Brexit podržao jače osim pričanjem priča. Bude li reizabran, bit će gori, ali ne više negoli objektivno može. Nastavit će ugrožavati sigurnost na Pacifiku, gdje Kina definitivno nije bolja solucija. Pacifik je sve važniji, za razliku od Atlantika, gdje će eventualno reizabran Trump nastaviti ometanje Evrope - ali do siječnja 2025 će otići, ovako ili onako.

Zanimljivije je pitanje što će se dogoditi pobijedi li Joe Biden. Hoće li, poput Obame, smanjiti interes USA za prednju Aziju, dakle i za Mediteran, gdje su Turska i Egipat faktori nesigurnosti, a ni Francuska ne igra lijepu ulogu?

Bidenova pobjeda značila bi odbacivanje Trumpovih pompozno primitivnih manira - ali se ne bi ni za jotu udaljila od uvriježenih vitalnih interesa USA. Ča maška koti, to miša lovi, govorili su naši stari. Biden bi te interese slijedio s manje napinjanja mišića i s više multilateralnosti - i to je sve. U tom sklopu bi popravio trgovinske odnose s Evropskom unijom, uvjeren - to je opetovao u kampanji - da je njihovo kvarenje škodilo Sjedinjenim Državama. Pitanje je do koje bi mjere podržavao Brexit - ali svakako ne tako da pridonese novim irskim sukobima.

Vodio bi drukčiju unutrašnju politiku, do neke mjere. Ali to neće utjecati na mirnoću sna u Evropi. Koja sve češće kunja u nedoba, baš onako starački. Evropa tako nije iskoristila ove četiri godine za konačno prihvaćanje doktrine vlastitoga autonomnoga obrambeno-sigurnosnog sustava. Grijehom propusta optirala je za svoj subalteran položaj i kad je u Bijeloj kući Trump. Odlučila je ne koristiti svoju snagu u sukobu Washingtona i Pekinga, koristiti se dok se to dvoje svađaju. Što bi je, k vragu, onda uopće moglo razbuditi?

Koronavirus joj je politički pomogao: suverenistička retorika je na uzmaku, AltRight je u defenzivi i u Sjedinjenim Državama, što također smanjuje šanse Trumpu. Ali Evropa ne bi smjela čekati pomoć s neba, tim prije što veoma skupo plaća covid-19, pa i novčano.

Problem je Evrope i njezina sebična kratkovidnost: dok se koncentrira na Sjedinjene Države (i naravno na covid), dotle je gluha i slijepa za vapaje i patnje drugdje. Uzrujali smo se, i s pravom, na novi val terorističkih napada u Francuskoj. Bijedno je kako se iranski režim odnosi prema tome, totalno prešućujući da je samo u takvoj Francuskoj ajatollah Homejni mogao naći utočište i uvjete za politički rad kojim je osigurao nastanak Islamske Republike.

Uopće ne čujemo što se zbiva u Nigeriji, ili na sjeveroistoku Konga, sliježemo ramenima na Jemen kao na kroničnu endemsku bolest. Kontinent se diči kršćanstvom, ali ne zna tretirati sve kao braću ni doma, kamoli ondje gdje je sredio motku dok je kolonijalno gospodario. Netko, doduše, redovito podsjeća na nevolje na periferijama doma i u svijetu. Papa Frane je izdao encikliku Fratelli tutti - i to nije postala tema. Na rimskome Filmskom festivalu prikazan je u prošlu srijedu dokumentarni film koji tog Papu tretira takoreći kao Supermana. Taj film mi nije drag, prikazuje globalni pastoralni angažman kao spektakl.

Ali ni to nije tema.. Sav taj film je svima posve nevažan, osim četiriju rečenica izvučenih iz konteksta - i intervjua u kojemu su izrečene i filma u koji su umontirane, ne suviše vješto. Jer se te rečenice tiču homoseksualnih i njihova prava na obitelj. Pa, za ljubav Božju, zar je to zaista glavna sablazan i ugroza u ovom svijetu kojim, svaki na svoj način, haraju Trump i covid-19, i gdje stotine milijuna pate realnije i ozbiljnije od onih koji se zgražaju nad suživotom homoseksualnih?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 22:31