Volodimir Zelenski u nedjelju navečer potpisao je dekret o sankcijama protiv Iulije Mendel, svoje prve glasnogovornice, piše Financial Times.
Mjere protiv Mendel trajat će deset godina: zamrzavanje imovine, ograničenja trgovinskih i kapitalnih transakcija, a u njezinu slučaju i blokiranje pristupa njezinim profilima na Facebooku, Instagramu i X-u iz Ukrajine, mrežama na kojima ima desetke tisuća pratitelja. Formalni razlog je širenje dezinformacija i ruske propagande te podržavanje ruske agresivne politike prema Ukrajini.
Dekretom od 13. rujna Zelenski je proveo odluku Vijeća nacionalne sigurnosti i obrane donesenu na prijedlog SBU-a. Kod ove informacije o sankcijama Zelenskog protiv Mendel posebno upada u oči trajanje sankcija od 10 godina, što otvara pitanje smatra li ukrajinski predsjednik da će toliko trajati rat s Rusijom. Naime, bez ratnih zakona ovakve su mjere, u osnovi, nedemokratsko sankcioniranje političkih neistomišljenika.
Financial Times, prenoseći odluku, već u uvodu piše da je potez ukrajinskog predsjednika „u velikoj mjeri podržan kod kuće, no vjerojatno će pojačati preispitivanje načina na koji ukrajinski predsjednik koristi takve mjere protiv kritičara“.
To što je bila glasnogovornica Zelenskom samo po sebi upućuje da je teško moguće da se radi o nekakvoj jeftinoj proruskoj propagandistici, kakva bi zaslužila sankcioniranje prema zakonima koji to dopuštaju u slučaju rata. Biografija Mendel prije Putinove invazije govori o osobi koja voli svoju zemlju: u knjizi The Fight of Our Lives iz 2022. Rusiju prikazuje kao agresora, opisuje kremaljske dezinformacijske operacije protiv Ukrajine, piše o ruskim napadima i ukrajinskoj borbi za demokraciju i neovisnost. Publishers Weekly knjigu je tada opisao kao vrlo povoljan prikaz Zelenskijeve borbe protiv ruskog uplitanja; sama knjiga polazi od Ukrajine kao “potpuno neovisne, suverene države”.
Mendel je i nakon odlaska iz predsjedničke administracije javno branila ukrajinsku poziciju. Guardian ju je početkom 2023. citirao kako objašnjava Zelenskijeve napore da mobilizira Zapad za pomoć Ukrajini i njegovu bojazan da će zapadne države reagirati presporo na rusku invaziju. A sad je dobila status blizak važnim Putinovim agitatorima.
Oleksandr Merežko, predsjednik parlamentarnog odbora za vanjske poslove i zastupnik vladajuće stranke Sluga naroda, rekao je FT-u: „S jedne strane, sankcije protiv nje imaju smisla“, jer njezini napadi nalikuju kremaljskoj propagandi, ali „istodobno, pretpostavljam da bi imalo više smisla potpuno je ignorirati, jer ona... nema kredibilitet“. Zaključio je: „Državne sankcije preozbiljna su mjera da bi se rasipale na nevažne ljude.“ Kad zastupnik vladajuće stranke u ozbiljnom stranom listu otvoreno dovede u pitanje proporcionalnost poteza vlastitog predsjednika, slučaj teško ostaje samo priča o jednoj „nevažnoj osobi“. Nevažna osoba, a toliko je nevažna da ju je sankcionirao Zelenski?
Tko je zapravo ta čudna Iulija Mendel, zašto jest važna, i otvara li njezin slučaj pitanje kako ukrajinska izvršna vlast tretira dio svojih domaćih kritičara; jesu li to demokratski standardi buduće članice EU-a?
Mendel je bila freelance suradnica New York Timesa u Kijevu i koautorica kontroverznog teksta o poslovima Huntera Bidena u Ukrajini. Njezin članak objavljen je 1. svibnja 2019., a Mendel se za mjesto Zelenskijeve glasnogovornice prijavila dva dana poslije, 3. svibnja. Sukob interesa nastao je nakon toga, jer je tijekom kandidature za posao u predsjedničkoj administraciji napisala još jedan tekst za NYT, o raspuštanju parlamenta, ne otkrivši urednicima da se natječe za posao kod predsjednika. Times je poslije objavio da joj taj zadatak ne bi povjerio da je znao za prijavu i da bi prekinuo suradnju, ali je istodobno izričito stao iza točnosti njezina ranijeg izvještavanja, uključujući priču o Hunteru Bidenu.
Glavni „proruski“ grijeh u tome je što je u intervjuu Tuckeru Carlsonu iznijela niz tvrdnji, od kojih su neke konkretno pogrešne ili pretjerane, dok su druge - uključujući njezine najteže osobne optužbe - nedokazane i teško provjerljive. To nije isto što i dokaz da je svaka od njih laž, ali svakako znači da njezine tvrdnje nije razumno nekritički prihvaćati.
Mendel se na X-u od sankcija brani tvrdnjom da je mjera neustavna: „Sankcije protiv ukrajinskih građana neustavne su, baš kao i mnoge druge Zelenskijeve odluke“, napisala je, dodavši: „Zelenski se ne bori samo protiv rata – bori se protiv svakoga tko dovodi u pitanje njegovu verziju tog rata.“
Sankcije i bez sudske presude
Zakon o sankcijama donesen je 2014. u kontekstu ruske agresije. Aktualni članak 1. kao tipične adresate nabraja strane države, strane pravne osobe, pravne osobe pod kontrolom stranih subjekata ili nerezidenata, strance, osobe bez državljanstva, plovila i subjekte povezane s terorističkim djelovanjem; ukrajinski državljani nisu navedeni kao zasebna opća kategorija. Istodobno je ukrajinska sudska praksa razvila šire tumačenje prema kojem sankcije mogu zahvatiti i vlastite državljane ako njihovo djelovanje predstavlja stvarnu ili potencijalnu prijetnju nacionalnim interesima i sigurnosti.
Mehanizam je administrativan: prijedlog može doći od SBU-a i drugih ovlaštenih tijela, Vijeće nacionalne sigurnosti i obrane donosi odluku, a predsjednik je dekretom stavlja na snagu. Sankcionirana osoba sudsku zaštitu traži naknadno. Dakle, nije točno da sudske kontrole nema, ali teške posljedice – od zamrzavanja imovine do blokiranja komunikacijskih kanala – nastupaju prije kontradiktornog sudskog postupka u kojem bi država morala dokazati počinjenje kaznenog djela. Ukrajinski Vrhovni sud sankcije pritom tretira kao preventivni, a ne kazneni instrument, zbog čega za njih ne vrijede sva kaznenoprocesna jamstva.
Prema podacima koje je sam Vrhovni sud objavio u srpnju 2024., od 2017. pred njim je bio 461 spor protiv predsjedničkih dekreta o sankcijama. U trenutku objave 256 predmeta još je bilo neriješeno, 27 tužbi odbijeno je nakon meritornog odlučivanja, a samo jedna usvojena; niz ostalih predmeta završen je procesnim odlukama.
Popis ukrajinskih državljana koji su prošli kroz taj mehanizam sve je duži. Npr. na listi je Petro Porošenko, predsjednik kojeg je Zelenski porazio 2019. i danas lider parlamentarne oporbe, a sankcioniran je u veljači 2025. zajedno s Ihorom Kolomojskim, Kostjantinom Ževagom, Henadijem Boholjubovom i Viktorom Medvedčukom. Medvedčuk je pritom drukčiji slučaj: dugogodišnji je politički saveznik Vladimira Putina, bio je optužen za veleizdaju prije nego što je u razmjeni zarobljenika predan Rusiji. Porošenko, s druge strane, nema usporedivi politički krimen. Vrhovni sud mu je 10. srpnja 2026. odbio zahtjev za ukidanje sankcija; najavio je nastavak pravne bitke, a Europski sud za ljudska prava već je ranije prihvatio njegov predmet na razmatranje.
U svibnju 2026. sankcioniran je Andrij Bohdan, prvi šef Zelenskijeva predsjedničkog ureda, koji je nakon odlaska postao kritičar vlasti. Bivši savjetnik Oleksij Arestovič sankcioniran je 1. svibnja 2025., a njegov glavni YouTube kanal blokiran je u Ukrajini 9. svibnja. Njegov slučaj nije jednostavan primjer navodno proruskog neistomišljenika: moskovski vojni sud ga je 28. kolovoza 2026. u odsutnosti osudio na 11 godina zatvora zbog pozivanja na sabotaže ruskih željeznica i zbog onoga što rusko pravosuđe naziva „lažnim informacijama“ o ruskoj vojsci. Drugim riječima, progone ga obje države, iz različitih razloga.
U srpnju 2026. sankcioniran je i bivši zastupnik Borislav Bereza. Dekret ga stavlja na istu sankcijsku listu s nizom ruskih propagandista i ruskih organizacija, ali sama činjenica zajedničke liste nije dokaz da je Bereza radio za Rusiju; javno dostupna biografija i političko djelovanje ne pokazuju vezu s Kremljem kakva postoji, primjerice, kod Medvedčuka.
Novinari također nisu pošteđeni demokracije u Ukrajini. Svitlana Krjukova, bivša zamjenica glavnog urednika Strana.ua, sankcionirana je 19. siječnja 2025. na deset godina i u ožujku je podnijela tužbu Vrhovnom sudu. Strana.ua bila je još 2021. blokirana i sankcionirana nakon što je ukrajinski RNBO njezina urednika i povezane subjekte optužio za širenje proruske propagande. To je dokumentirana povezanost Krjukove s medijem koji su ukrajinske vlasti tretirale kao dio proruskog informacijskog prostora, ali nije, međutim, isto što i pravomoćna sudska presuda da je ona osobno ruski agent.
Koliko Ukrajina zapravo košta Europu? U Bruxellesu su neki ozbiljno zatečeni
Slična nijansa postoji kod analitičara Vadima Karasjova i novinara Oleksandra Šelesta. Njihovi YouTube kanali blokirani su u Ukrajini nakon sankcija u travnju 2025., a ukrajinski Centar za borbu protiv dezinformacija tvrdio je da su širili narative suglasne ruskoj propagandi. Suglasne? Što to točno znači? Kod Šelesta postoji čvrsta biografska činjenica da je radio na sankcioniranom NewsOneu, povezanom s Viktorom Medvedčukom i Jevhenom Murajevim; Karasjov je godinama bio čest gost kanala 112 Ukraine i NewsOne, a poslije i voditelj na Murajevljevu Nashu. To objašnjava zašto ih vlast svrstava u drukčiju kategoriju od Bereze ili Bohdana, ali i dalje nije isto što i individualna sudska presuda za rad u korist Putina.
Izvan samih sankcija postoje i dokumentirani slučajevi pritiska na istraživačke medije. Committee to Protect Journalists u listopadu 2024. pozvao je ukrajinske vlasti da prekinu „sustavni pritisak“ na Ukrainsku pravdu nakon tvrdnji redakcije da Ured predsjednika državnim dužnosnicima ograničava komunikaciju s određenim novinarima te vrši pritisak na oglašivače. Kod Bihus.Info slučaj je još konkretniji: CPJ je utvrdio da su novinare nadzirali pripadnici SBU-a, a istraga redakcije identificirala je oko 30 pripadnika jednog odjela službe uključenih u operaciju. Nije dokazano tko je na najvišoj razini izdao nalog; Zelenski je operaciju javno osudio, a šef odgovornog odjela je smijenjen.
Ono što slučaj Mendel dodaje ovoj slici jest međunarodna dimenzija.
Rat bez izbora i pitanje demokratskog legitimiteta
Slučaj Mendel i niz sankcioniranih domaćih kritičara nisu jedino pitanje koje se otvara kada se govori o funkcioniranju ukrajinske demokracije tijekom dugog i krvavog rata. Zelenski je na predsjedničkim izborima 2019. dobio petogodišnji mandat, ali pravno nije korektno reći da je od svibnja 2024. postao tek „predsjednik bez mandata“: članak 108. Ustava izričito određuje da predsjednik nastavlja obavljati dužnost do stupanja na položaj novoizabranog predsjednika. Izbore tijekom ratnog stanja ne zabranjuje izravno Ustav, nego Zakon o pravnom režimu ratnog stanja. Ratno stanje produljuje se u intervalima od po 90 dana, a sadašnje produljenje vrijedi do 31. listopada 2026.
Zakon, a ne Ustav, ponovimo, zabranjuje izbore dok traje rat; zakoni se, za razliku od Ustava, lako mijenjaju ako imaš većinu, a nitko ne zna koliko će trajati rat. Zelenski, dakle, zadržava ovlasti koje ne proizlaze iz Ustava nego zakona, dok god traje rat. Bilo kako bilo, dok traje ratno stanje, u Ukrajini nema ni predsjedničkih ni parlamentarnih izbora, a postojeći predsjednik ostaje na dužnosti sa zakonskim pravom da sankcionira, pri čemu svakim mjesecom pitanje koliko dugo demokratski sustav može funkcionirati bez obnove izbornog legitimiteta – dobiva na legitimitetu.
Pa ipak, više od 400 ukrajinskih nevladinih organizacija potpisalo je 2025. zajedničku izjavu da slobodne i demokratske izbore nije moguće održati bez održivog mira, navodeći sigurnost, milijune izbjeglica i raseljenih, vojnike na bojištu i okupirana područja kao praktične zapreke. Logično.
Korupcija, mobilizacija i pritisak na medije
Ni anamneza korupcije u Ukrajini nije lak slučaj. S jedne strane, upravo činjenica da NABU, SAPO i Visoki antikorupcijski sud i dalje otvaraju slučajeve protiv ljudi bliskih vrhu vlasti pokazuje da kontrolne institucije nisu ugašene. S druge strane, razmjeri nekih afera ozbiljni su. NABU i SAPO u studenom 2025. u operaciji „Midas“ razotkrili su kriminalnu organizaciju koja je, prema istrazi, uzimala 10 do 15 posto provizije od ugovora Energoatoma, a kroz povezani „back office“ prošlo je približno 100 milijuna dolara. Kao navodni organizator identificiran je poslovni čovjek Timur Mindič, dugogodišnji Zelenskijev suradnik i nekadašnji poslovni partner.
Tadašnji šef predsjedničkog ureda Andrij Jermak u studenom 2025. nije bio formalno optužen u slučaju kada su antikorupcijski istražitelji pretražili njegove prostorije; istoga dana podnio je ostavku. U svibnju 2026. dobio je status osumnjičenika u povezanoj antikorupcijskoj istrazi koja se odnosila na pranje približno 10,5 milijuna dolara. Ljeto prije toga vlast je pokušala podrediti NABU i SAPO politički imenovanom glavnom državnom tužitelju, ali je nakon velikih domaćih prosvjeda i pritiska međunarodnih partnera neovisnost agencija brzo vraćena. Europska komisija u službenom izvješću iz studenoga 2025. taj je potez opisala kao zakon koji bi „ozbiljno oslabio“ antikorupcijski okvir te upozorila da pritisak državnih institucija na antikorupcijska tijela i civilno društvo izaziva sumnje u trajnost ukrajinske antikorupcijske politike.
U rujnu ove godine novi sukob otvorio se između državnog tužiteljstva i NABU-a. Glavni državni tužitelj Ruslan Kravčenko 14. rujna podnio je ostavku, a Zelenski je pozvao parlament da je brzo prihvati. Kravčenkov ured prethodno je iznosio ozbiljne optužbe protiv ravnatelja NABU-a Semena Krivonosa, ali Krivonos u trenutku Reutersova izvještaja nije bio službeno obaviješten o kaznenoj istrazi protiv sebe. Istodobno su NABU i SAPO istraživali korupciju unutar samog tužiteljstva.
Problemi se vide i u mobilizaciji. Ukrajinski povjerenik za ljudska prava Dmitro Lubinec zabilježio je 6.127 pritužbi zbog mogućih kršenja prava tijekom mobilizacije u 2025., nasuprot samo 18 u 2022. Njegovo godišnje izvješće govori o prisilnim privođenjima bez ovlasti, problematičnim liječničkim pregledima i drugim povredama prava. Istodobno treba spomenuti i drugu stranu problema: napadi na mobilizacijske službenike snažno su porasli – 341 slučaj zabilježen je 2025., a još 117 u prva četiri mjeseca 2026. Ruska propaganda te incidente aktivno koristi za poticanje unutarnjih podjela u Ukrajini.
Posebno je zanimljivo što o stanju medija ne treba posezati za ruskim izvorima niti protivnicima Zelenskog: dovoljno je pročitati službeno izvješće Europske komisije o Ukrajini za 2025. Komisija slobodu izražavanja ocjenjuje tek između „određene“ i „umjerene“ razine pripremljenosti za članstvo. Traži da vlast osigura sigurnost i neovisnost novinara, učinkovito istraži izravna zastrašivanja i „neizravne oblike pritiska“ na redakcije, te posebno zahtijeva da javno financirani mediji stvarno odražavaju politički i društveni pluralizam.
Komisija bilježi slučajeve navodnog uznemiravanja i zastrašivanja istraživačkih i lokalnih novinara, upozorava da se učinkovitost istraga napada na medije mora poboljšati i traži dodatne zaštitne mehanizme protiv SLAPP-tužbi. Istodobno EK navodi i važnu ogradu: ratna ograničenja medijskog prostora u sadašnjoj sigurnosnoj situaciji još smatra uglavnom opravdanima i ukupna ograničenja temeljnih prava povezana s ratnim stanjem ocjenjuje pretežno proporcionalnima. Obratimo pažnju da retorika von der Leyen o prijatelju Zelenskom značajno odudara od oficijelnih izvješća Komisije.
Još je eksplicitnija Komisija oko ukrajinskog televizijskog telemaratona „Jedine novosti“, zajedničkog 24-satnog informativnog programa stvorenog nakon ruske invazije. Javni servis Suspilne izašao je iz telemaratona u listopadu 2024. i pokrenuo vlastiti informativni kanal, dok ostatak telemaratona nastavlja primati državni novac. Komisija izričito traži njegovo preispitivanje najkasnije s ukidanjem ratnog stanja, posebno zbog pada povjerenja publike i dosega, te naglašava da javno financirani mediji već sada moraju adekvatno predstavljati politički pluralizam.
Koliko je problem konkretan pokazuje monitoring ukrajinskog Detector Media: od svibnja do prosinca 2025. od 939 političkih gostovanja u telemaratonu čak 800, odnosno 85,2 posto, pripalo je predstavnicima Sluge naroda, vlade ili predsjedničkog ureda. Važno je zato razlikovati dvije stvari koje se u javnoj europskoj retorici ponekad stapaju: snažna potpora Ukrajini kao napadnutoj državi, njezinoj obrani i europskoj perspektivi ne zahtijeva nekritičnu potporu svakoj odluci aktualne ukrajinske vlasti.
Upravo dokumenti same Europske komisije istodobno rade oboje – potvrđuju punu potporu ukrajinskom suverenitetu, ali vrlo konkretno zahtijevaju preokret negativnih trendova u vladavini prava, antikorupcijskoj politici, političkom pluralizmu i slobodi medija.
