Velika analiza prof. Tvrtka Jakovine: Libanon nakon eksplozije u ‘Parizu Bliskog istoka‘

Libanonci za sebe ne vole čuti da ih se uspoređuje s Balkancima. Kada se Jugoslavija počela raspadati, najviše su se protivili riječi “libanonizacija” u opisima stanja na europskom jugoistoku. Govorili su da je “balkanizacija” termin koji je stariji od Libanona, a i oni su 1990. završili građanski rat nakon 15 godina (samo)uništavanja. Sporazumom iz Taifa donekle je modificirana politička arhitektura Libanona. Prema regiji i religiji, ponovno su uspostavljene kvote u jednodomnom parlamentu.

Gradovi i područja ionako su uglavnom jasno podijeljeni po vjerskoj pripadnosti, a podjela glavnih funkcija: predsjednik - kršćanin, premijer - sunit, predsjednik parlamenta - šiit, ostala je i nadalje. Libanonci, barem neki od njih, inzistiraju na posebnosti: nisu pravi Arapi, već ljudi mora, Levanta, Feničani, drukčiji od ostalih, drukčiji od zaleđa. Oni sebe vide kao naciju koja ima civilizirajuću, modernizirajuću, ulogu na Bliskom istoku. Libanonaca je danas nešto više no građana Hrvatske, oko 4,5 milijuna. Često ih se opisuje kao osobito osjetljive na odijevanje, pojavnost, one koji uživaju u životu.

Banke u Libanonu nudile su kredite za plastične operacije, nešto što je drugdje teško zamisliti.

Glamuru pridonosi i golema dijaspora, novac koji se slijevao u glavni grad, koji je bio poznat kao “Pariz Bliskog istoka”, baš kao što je i Libanon nekada nazivan Švicarskom. Postoji i druga strana. “Govori kao Levantinac”, poslovica je u Egiptu iz davnog vremena, koja je sugerirala da su oni najbolji u obećanjima, dogovoru, završetku posla, ali ne nužno uvijek najpošteniji. Tako malen i s toliko puno problema, toliko složen, a tako važan za regiju, a onda i svijet. Male zemlje ne mogu utjecati na strateške odluke, ali bez rješavanja problema u malim zemljama, nikada se neće pomiriti interesi najvećih.

Bejrut je bio prvi arapski grad u kojem su kranovi dizalica, skupi stanovi i poslovni objekti daleko brojniji od minareta, a noćni život bio je najzapadniji od svega što se u arapskom svijetu moglo naći. Nekada su Libanonce nazivali “novinarskom nacijom”, jer su objavljivane različite tiskovine na brojnim jezicima, koje su mnogi poznavali. Nakon završetka građanskog rata 1990. Bejrut je obnovljen, rast je jedno vrijeme bio velik, ali tajkunski tip gospodarstva učinio je da bogati kupe ruševine siromašnijih u najboljim dijelovima grada.

Nekada je središnji dio Bejruta bio više svačiji, kozmopolitski, no što je to postao nakon rata, kada je urbanizacija vjerske i etničke linije podjele još produbila. U centru je uvedena stabilna internetska mreža, izgrađeni su luksuzni stanovi i hoteli, tuneli prema aerodromu, tako da najbogatiji mogu izbjeći prometnu gužvu. Onih koji su putovali i dolazili, ulagali u nekretnine i koristili banke, bilo je puno.

Većina Libanonaca neće glasno izgovoriti da je njihova zemlja najujedinjenija, gleda li se na političkoj karti svijeta. U realnosti, vrlo je malo države, kao i državnih institucija. Ima ih tek onda kad su prilike donekle normalne. Libanonci su tako podijeljeni između šiita, sunita i kršćana. Ako su šiiti, mogu biti i Druzi i Alaviti. Ako su kršćani, onda su uglavnom maroniti (katolici), ali i grkokatolici, Kaldejci, Armenci, Sirijci. Mogu biti i jakobiti ili grko-ortodoksni, pa Armenci pravoslavci ili Kopti.

Ukupno 18 vjerskih grupacija na malom prostoru, učinilo je Libanon u pojedinim razdobljima nešto tolerantnijim od svih drugih društava Bliskog istoka, ali i najpodjeljenijim. U vrijeme jednoga od brojnih ratova oficir maronit podviknuo je na uspavani i za borbu nespremni vod grkokatolika. Dobio je, govori anegdota, odgovor kako je upravo poginuo jedan njihov pripadnik. Sada je red da poginu dva maronita, isto toliko sunita i šiita, jedan druz i tako dalje, odgovorio je grkokatolik.

Luke i trgovina, unatoč svim sukobima, Libanon su činili bogatijim od mnogih drugih arapskih zemalja koje nemaju naftu.

Libanon je zemlja s najvećim brojem izbjeglica; kada bi se pola Meksikanaca uselilo u Sjedinjene Američke Države, Libanon bi i dalje u postotku imao više stranaca na svome teritoriju.

Unatoč svemu, unatoč gotovo 15 godina građanskog rata, bezbrojnih kriza, atentata, zapuštenosti, ponekad nepostojanja zakona prema kojima bi se proveli izbori, a onda njihovog odgađanja, gospodarstvo je uglavnom bilo bolje i zdravije od političkog života, snažnije od mnogobrojnih izraelskih invazija, sirijske vojne prisutnosti, naoružanih milicija. Libanon je demokracija, usprkos kvotama i ključevima prema kojima se dijele funkcije i ministarska mjesta. Muslimani, posebno suniti, lakše se okupljaju iza jednog vođe, bez obzira na razlike. Kršćani su podjeljeniji.

Joseph Eid/AFP

“Berušima”

Eksplozija loše skladištenog amonijeva nitrata, u kojoj je 4. kolovoza 2020. uništena luka, a 300.000 građana ostalo bez prozora i domova, bila je jedna od najsnažnijih nenuklearnih eksplozija uopće. “Berušima”, kako su je prozvali, tako je i odjeknula. U gradu okruženom visokim brdima, sve su se eksplozije i okršaji čuli snažnije. Tjedan dana nakon što je Bejrut ponovno razoren, građani su se okupili blizu epicentra u luci i, uz neprestano ponavljajuće snimke eksplozije na velikom ekranu, čitali imena 171 dosad pokopanog. Tražili su odlazak predsjednika Michela Aouna, generala i šefa Slobodnog domoljubnog pokreta, uz čiji je portret pisalo “Znao je”.

Tražili su ostavku i predsjednika parlamenta, dok je premijer Hasan Diab s cijelim kabinetom odstupio. Još jedna prekretnica, još jedno podvlačenje crte ispod režima koji se mora promijeniti da bi Libanon preživio. Još jedna nada da se s ulice, protestima, može utjecati na politički proces i promijeniti nepromjenjivo. Aoun je bio najpopularniji kršćanski političar, ali mnogi su zazirali od njegovih dobrih odnosa sa šiitskim Hezbolahom. Raniji predsjednik Lahoud bio je prezren zbog odličnih veza sa Sirijom.

Elite koje vladaju Libanonom, šefovi klanova i izdanci pojedinih obitelji, danas možda doista jesu najslabiji no ikada ranije, govori Husen El Achi, aktivist koji je jedan od glavnih u novom valu protesta u Libanonu. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, prvi državnik koji je došao u Bejrut poslije tragedije, također je uvjetovao veliku pomoć Libanonu, reformama i promjenama.

Demonstracije koje traju sada, nastavak su demonstracija koje su trajale i prije koronakrize, zbog nezadovoljstva jer se bankarski sektor raspao, jer su propadali mali dućani i obrti, jer valuta nije vrijedila ništa. Dolar je od 1997. ionako bio ispisivan na svim računima, a za njega se vezala i libanonska funta. Bankovni sektor još 2018. izgledao je solidno, s rezervama 4 puta većim od onih u Jordanu, ali se onda sve urušilo. Odjednom su svi tražili da se plaća u dolarima, turizam je zaustavljen, prodaja nekretnina i financijski sektor umrtvljeni. Libanonci su čekali satima u bankama, u nemogućnosti da dođu do vlastite štednje. Onda je došao Covid-19, a potom eksplozija.

Promjene u Libanonu neće doći iznutra, čak i kada bi se svi Libanonci našli na istoj političkoj ideji. Osim Pariza, računati se mora na Washington, a onda Rijad i Damask, potom na interese “saveza periferije”, država koje nisu arapske, prije svega Irana, a onda i Turske, koji sasvim izravno utječu na političke strukture i dinamiku u Libanonu.

Susjedni Izrael intervenirao je puno puta, zainteresiran da se ne razviju ideje panarabizma. U jesen 2018. Saudijska Arabija zatočila je premijera Sad Haririja, tražeći da odstupi, što je on najprije prihvatio, a onda se nakratko predomislio.

Svejedno, dolazak saudijskih gostiju u Libanon tada je pao za 19%, prestale su i investicije. Premijer Hariri na izborima u svibnju 2018. dobio je 40% manje glasova, ali i dalje je bio premijer. Teheran utječe, ne samo na šiite u Libanonu, svoj izlaz na Sredozemlje, već i na palestinski Hezbolah u Gazi, na Asada u Siriji, pa iračku šiitsku većinu. Strah od “šiitskog polumjeseca” neće nestati, čak i kada bi se u Teheranu pojavila vlast koja bi bila više po ukusu Rijada ili Washingtona.

Nakon što je u Siriji 2010. počeo rat, libanonski je rast s 8% pao na samo 2%. Kada je Arapsko proljeće zahvatilo Siriju, šiiti i najbolje organizirani libanonski Hezbolah, stali su uz sve manjine Sirije i sve one koji su podupirali Asadovu vlast.

Suniti Libanona bili su žestoko na strani sirijske sunitske većine, koja je željela novog vođu u Damasku. Tako su šiiti s juga Libanona odlazili u Siriju boriti se za Asada, dok su suniti sa sjevera zemlje, propuštali oružje za sunite koji su se tada borili protiv Asada na sjeveru, oko Alepa. Milijun (možda i 1,5 milijuna) izbjeglica iz Sirije, spustilo se u maleni Libanon, bježeći od rata i smrti.

Smrt je dolazila do Libanonaca i od komandosa islamističke skupine Jabhat al-Nusra, koji su upadali u Libanon, ponekad otimali vojnike regularne vojske, a koja nije bila u stanju spasiti ih ili učiniti ono što bi država trebala moći. Guralo je to tada uglavnom posve neutralnu armiju u sukob s Islamskom Državom, koja je ujedno bila sunitska, pa su suniti iz Libanona negodovali.

Sve je to destabiliziralo Libanon. Kršćani su strahovali da bi šiiti i suniti mogli sklopiti sporazum na njihovu štetu, ali Libanon je ponovno izdržao. Nakon 2017. i sve izvjesnije pobjede predsjednika Asada, počeo je povratak Sirijaca, koji nisu uvijek bili sretni zbog takvog razvoja. Za Sirijce Libanon je i danas samo jedna od pokrajina Velike Sirije. Između Damaska i Bejruta je 110 kilometara. U povijesti je Libanon bio baš to; jedva šezdeset kilometara širok, s 210 km dugom obalom, teritorij, koji je smatran premalenim da bi mogao sam.

U Libanonu su tijekom Hladnog rata postojale lijeve grupacije - kao što je i najstarija Komunistička partija u tom prostoru - koje su smatrale da će utapanje u “velikosirijski” identitet biti izlaz iz etničkih podjela koje razdiru Libanon. Hrvatski je novinar Žarko Božić 1958. pisao u Vjesniku kako je Libanon “grubo otrgnut” od svoga prirodnog zaleđa, kako je stvoren “umjetni konglomerat utjecaja, religija i modernih ideja uvijenih u stare forme”. Jugoslavija je tada bila jako uz Egipat, a Egipat je sa Sirijom činio Ujedinjenu Arapsku Republiku između 1958. i 1961. Bilo je to zagovaranje jačanja jugoslavenskog prijatelja. U maloj su zemlji vidjeli samo kolonijalnu izmišljotinu.

Krajem pedesetih došlo je do jedne od brojnih kriza - sjever zemlje svrgnuo je lokalnu upravu, u svojim su se područjima bunili Druzi. Muslimani su uglavnom tada tražili ujedinjenje s ostalim Arapima na panarapskoj ideji; šef države, kršćanin Camille Chamoun bio je snažno oslonjen na Zapad. Palestinci su bili zagovornici rušenja Libanona, a u UAR-u je postojala mreža za pomoć rušenju libanonske vlade. Onda su došli američki marinci, a predsjednik Eisenhower proglasio je svoju doktrinu.

Povijesni prijatelji

Malo toga je na Bliskom istoku bilo dobro dok su svi bili pod vlašću Osmanlija. Još više je toga krenulo naopako nakon što su Osmanlije 1918. konačno otišli. Kada je turski predsjednik Erdogan došao u posjet Libanonu, okupljeni su mu ipak vikali: “Sultan, sultan!”, prizivajući možda manje Turke, a više čvrstu vlast koju nikada nisu imali. Libanonski premijer još uvijek stoluje u palači koju su na brdu Serailu izgradili Turci. Europljani su 1918. pobijedili u Velikom ratu i ostvarili mir koji je učinio da mira tamo više nikada nije bilo. Britanci i Francuzi Sykes-Picotovim sporazumom razdijelili su mandate, zone utjecaja, prema kojima su Sirija i Libanon došli pod vlast Pariza, a Irak, Transjordanija i Palestina, Londona.

Francuzi su u Siriji odlučili vječno potlačene Alavite pretvoriti u vojnike i policajce, pa je 12% šiitska manjina vremenom postala dominantna skupina u Siriji, gdje i danas vlada. Libanon je postao prošireni sandžak Libanonskog gorja, u kojem su dominantni bili maroniti. “Povijesni prijatelji maronita”, kako su se Francuzi nazivali, stvorili su prostor koji nije bio velik, ali trebao je biti dovoljan da bude samoodrživ i da njime dominiraju kršćani. Bio je toliko složen da je postao konsocijacijska demokracija i prije no što je termin izumljen.

U Libanonu je 1926. izglasan ustav, moderan za arapski svijet. Tijekom Drugog svjetskog rata 1943. zemlja je postala neovisna, iako su francuske vojne snage ostale do 1. siječnja 1947. Do tada su stigle učiniti još nešto što je mnogima izgledalo beskrajno cinično. Dok su britanski vojnici u Europi ratovali da Francusku oslobode od Nijemaca, francuske kolonijalne trupe naoružavale su paravojnu Haganu židovskih useljenika, koja se borila za neovisni Izrael protiv Britanaca u Svetoj zemlji. Bio je to nastavak dugogodišnje politike za nadzor nad Bliskim istokom, koji su Pariz i London vodili nevezano za svjetske ratove i privremena savezništva.

U Libanonu je posljednji popis stanovništva obavljen 1932. Od tada nadalje, u zemlji u kojoj je baš sve vezano uz odnos kršćana, sunita, šita, pa Alavita, Druza, Armenaca, Kurda i svih koji su razmjerno brojni u toj zemlji, kao i u Makedoniji ili BiH, samo pretpostavljamo odnose i omjere. Muslimana je vjerojatno više od kršćana bilo još 1958., kada je izbio građanski rat ili jedna njegova faza. Danas u to nema dvojbe. Šiiti su najbrojniji, snažni na jugu, kontroliraju područje sjeverno od Izraela i ima ih oko 30%. Dominantni su i u dolini Bekaa, koja je stiješnjena između Libanona i Anti-libanona, duga 120 kilometara i široka 16, gdje se proizvodi hrana.

U gradovima su dominantni suniti, posebno u Tripoliju na sjeveru, drugom po veličini u zemlji. U proljeće 2008. Hezbolah, nezadovoljan namjerom da se telekomunikacijska kompanija koju kontrolira zatvori, s lakoćom je protjerao regularne vojne snage iz zapadnog dijela Bejruta, iako su Sjedinjene Države i Saudijska Arabija u obuku i opremu državne vojske ulagale milijune. Okružio je vile ministara, iselio Američko sveučilište.

“Za nas je to bio izlet”, komentirao je komandos kojeg su naoružavali iz Damaska i Teherana, a vodi ih Hasan Nasralah. Za Valida Džumblata, vođu Druza, koji je bio uz Sirijce, pa promijenio stranu i postao lojalan SAD-u, samo potvrdivši nadimak “Vjetrokaz”, bio je to još jedan početak, on je brzo priznao da je Hezbolah jači. Za razliku od europskih društava, izgubljena partija ne znači da morate razvaliti stol na kojem kartate. Idete iznova, karte se iznova dijele.

Politiku u Libanonu vjerojatno je teže razumjeti no bilo gdje na svijetu, premda se posljednjih desetljeća glavni sudionici, glavne obitelji, glavni patrijarsi pojedinih kuća, ne mijenjaju. Kamal Džublat bio je šef klana Druza u Libanonu od 1943. do atentata 1977. Od tada, pa do sada, sin Valid je njegov nasljednik. U bejrutskoj luci prije 10 dana uništene su prostorije opozicijske kršćanske partije Kataeb, koju predvodi Sami Gemayl, a u eksploziji je ubijen i glavni sekretar stranke. Pierre Gemayl bio je ministar, Gemayelovi su bili predsjednici, šefovi maronističke partije Falanga, organizirane prema španjolskom i talijanskom uzoru.

Od 1948. libanonsku stvarnost, možda više no politiku, čine i Palestinci, koji su u zemlju izbjegli nakon 1948, jedinog službenog rata koji je Libanon vodio s Izraelom. Sedamdesetih godina Palestinaca je bilo 220.000 u logorima, a svega 80.000 imalo je građanska prava. Prema dogovoru iz 1969., u 12 logora za Palestince, lokalne vlasti nisu imale ulaz. Puno više su Palestince kontrolirale sirijske vojne službe. Povremeno je, uglavnom uzalud, palestinske gerilce koji su napadali na Izrael, libanonska vojska nastojala obuzdati.

Nisu uspijevali, baš kao što su svi drugi Arapi dugo željeli da se izraelsko pitanje neprestano podgrijava, ne sređuje. Izraelski komandosi 1968. kao odmazdu zbog napada palestinskih gerilaca na El Al-ov avion, uzvratili su dva dana kasnije i 28. prosinca 1968. uništili 12 aviona libanonskih kompanija. Helikopteri izraelskih zračnih snaga došli su iznenada, a jedan vojnik, piše Dara Janeković, imao je toliko drskosti i vremena, da je u aerodromskom restoranu naručio kavu, platio izraelskom funtom, valutom prije šekela, i potpisao se na novčanicu za uspomenu.

Nakon svrgavanja šaha u Teheranu 1979., uz pomoć vjerskih vođa u Iranu, u Libanonu je 1982. nastao Hezbolah. Prije svega gradio se na otporu izraelskoj intervenciji, koja je 1982. imala nekoliko strateških ciljeva, ali je na kraju bila uspješna samo u protjerivanju PLO-a Jasera Arafata iz Bejruta u Tunis. Falangisti, kršćanska stranka, upala je tada u dva palestinska izbjeglička logora, Sabra i Šatila, i izvršila pokolj. Izazvalo je to zgražanje na Istoku, ali i na Zapadu. Medijsku su blokadu Izraelci tada probili zahvaljujući novinaru iz Jugoslavije, točnije zagrebačkog Vjesnika. Aleksandar Milošević pokrivao je Bliski istok i pristao doći u stožer generala Ariela Sharona.

Tamo je bila televizijska kamera, a kako je novinar bio iz nesvrstane i PLO-u prijateljske države, efekt je bio bombastičan za sve strane. Hezbolah je postao krovna organizacija svih šiitskih skupina, koji su od nekada najpotisnutije grupe, postali najveći i organizirani kao država u državi. Hezbolah je odgovoran za mreže bolnica, poslova, premda je riječ o skupini koja je bliža terorističkoj organizaciji nego uredu socijalne pomoći.

Plakati s likom predsjednika

Sirijci su se povukli iz Libanona 2005. U zemlji je do tada bilo 14.000 njihovih vojnika. Slijedilo je to atentat na premijera Rafika Haririja, ubijenog 14. veljače 2005., s još 22 drugih ljudi, u atentatu autobombom. Na pogreb je tada došao francuski predsjednik Jacques Chirac. Slijedile su demonstracije svih grupa i uzvici “revolucija” i “nezavisnost”, tražen je izlazak Sirijaca iz zemlje nakon 29 godina.

Zapravo, ono što se na ulicama Bejruta izvikivalo bila je “Intifada” za neovisnost, ali to je previše podsjećalo na Palestince, a kako je koincidiralo s obojenim revolucijama na Kavkazu i Istočnoj Europi, u SAD-u su sve nazvali “Revolucijom cedrova”.

Ona je donijela nadu, iako je tada Libanon Sirijcima bilo lakše ostaviti nakon što je Hezbolah ionako postao najsnažnija oružana i politička skupina. Sirijci svakako od atentata nisu profitirali, ako su oni doista stajali iza odlaska Haririja, sunita koji nije podnosio Asadove u Damasku.

Nakon što je “Koalicija 14. ožujka” stvorila novu vlast, postalo je jasno da svi oni koji su se naslanjali na Siriju, u Libanonu (privremeno barem) više nemaju jasnu potporu. Tko god se od bejrutskog aerodroma vozio prema gradu, mogao je vidjeti velike plakate s likom peterostrukog premijera Haririja i natpis “Nikad nećemo zaboraviti”, što su poručivali suniti. Za njih je i ostao heroj. Onda se moglo dovesti do druge četvrti Bejruta, gdje je pisalo: “Amerika je korijen svih nedaća”, što je bilo jasan znak da tu više nisu stanovali pristaše ubijenog premijera.

U ljeto 12. srpnja 2006. Hezbolah je oteo dva i ubio tri vojnika izraelskih graničara, započinjući sukob koji je bio iznenađujući. U ratu 2006. Hezbolah nije pobijedio Izraelce. Poginulo je, doduše, 1600 ljudi, uglavnom Libanonaca, privremeno je izbjeglo 800.000, a uništeno 15.000 kuća, dok je šteta bila oko 12 milijardi dolara. Libanon je prerezan na komade, kako je rekao premijer Fuad Siniora, no šiitska organizacija nije poražena.

Pokazalo se još jednom, pa i 2011., kada je formirana vlada naklonjenija Siriji i Iranu, nakon uspješne prozapadne vlasti, da oni koji imaju moć i oružje, na kraju imaju i uspjeha. “Sav novac, meka moć i takozvani utjecaj je smeće pred golom čizmom na terenu i teškom artiljerijom”, citirao je Economist jednog Libanonca.

Nakon nove ratne katastrofe, još jedne krize, slično kao i danas, mase su hodale Bejrutom, jedino su marketinški stručnjaci tada bili duhovitiji. Natpis i engleski dandy iz reklame za viski Johnnie Walker zamijenjen je čovjekom koji stoji pred labirintom bizantinske politike, karakteristične za Libanon, iz koje nema naprijed. I nije bilo napretka ili izgleda da će se neke strukture u Libanonu promijeniti, eto, sve do sada i novih demonstracija. Tada su stotine šatora koji su došli kao dio međunarodne pomoći, razvučene ispred sjedišta vlade nemoćnog Fouada Siniore. Libanon je 2020. uz tešku ekonomsku katastrofu, sada doživio i eksploziju koja je sve nepogode samo izoštrila.

“Zagreb nije Bejrut”, rekao je nekoliko puta krajem 2008. hrvatski premijer Ivo Sanader, kada je od podmetnute bombe ubijen novinar Ivo Pukanić. Možda je šteta da Zagreb nema neke bolje karakteristike Bejruta: sjajno sveučilište, vibrantnost, regionalno značenje. Još više je šteta što Bejrut ima tako malo zagrebačkih karakteristika, od kojih bi smirenost i sigurnost, mogla biti jedna od najvažnijih. Ono što dva grada (i zemlje) povezuje, od libanonizacije ili balkanizacije, klijentelizma, nefunkcionirajućih institucija, bilo bi bolje da nestane. Isto kao u mnogim drugim, pa i balkanskim zemljama, u Libanonu su političari oni koji pomažu pronaći posao kako bi takvi klijenti glasali za njih.

Tri četvrtine sveučilištaraca smatraju da je veza u zemlji sve ili najvažnija; već 20% mladih tada su je sami koristili, pisao je Economist u srpnju 2016. Tako je već desetljećima i neće se vjerojatno promijeniti. Bez takve organizacije sekti, vjerskih skupina, utjecaja, Libanona možda uopće ne bi bilo. S ovakvim klijentelizmom i okoštalim strukturama u političkim partijama i vlasti, promjene prema punoj demokraciji, pa i stabilnosti, također neće biti. Nije bilo ni ranije, neće ju učiniti ni eksplozija umjetnog gnojiva.