Prošao je još jedan dan D. Najmasovniji i, kako kažu, povijesni (ne želimo biti maliciozni, ali bilo je u novijoj povijesti Srbije dosta mnogoljudnih skupova od kojih mnogi nisu bili na ponos, za razliku od ovoga koji je održan u subotu 15. ožujka). No, nakon njega još je više pitanja nego odgovora. A jedno je - što dalje i trebaju li se studenti sada maknuti te možda stvar prepustiti nekome? Samo, kome? I, konačno, žele li oni to sada kad su postali miljenici ne samo Srbije nego i dobrog dijela regije?
Puno emocija, romantike, ushita, koji je neosporan i zavodljiv, ali dojam je da je i nakon još jednog impresivnog, već petog u nizu (Beograd, Novi Sad, Kragujevac, Niš, Beograd) skupa još uvijek - ista meta, isto odstojanje. Aleksandar Vučić je u "knockdownu", ali još daleko od "knockouta", odnosno vješto se izvlači iz prijetnje matom. Vučića bi se moglo smjestiti prema nazivu one duhovite mamutske crnogorske serije "Đekna još nije umrla, a ka‘ će ne znamo". Možemo se poigrati na mnoge načine - Đekna je zapravo umrla, ali ka‘ će, ne znamo ili Đekna još nije umrla, ali znamo ka‘ će. Ili da se poigramo riječima - "gotov je, ali samo što nije". Pa kako to netko shvatio i pročitao.
PROČITAJTE VIŠE Naš novinar u beogradskom grotlu
Dakle, sada se postavljaju mnoga pitanja, a odgovori se množe - što mogu studenti više od ovoga? Imaju li snagu i što oni zapravo hoće - jer to što oni žele je lijepo, ali evidentno je da im to Vučić neće ispuniti. Oni traže da institucije rade svoj posao, traže bolju i pravedniju Srbiju, ljepšu budućnost i slično, ali sada, nakon pet mjeseci bez učinka, te želje počinju sličiti na poruke s izbora za Miss.
Ovaj skup na kojem je bilo, prema nekim procjenama, više stotina tisuća ljudi je samo jedna impozantna slika od koje se naježiš, prođu te trnci, oko zasuzi, ali, oprostite, ništa više. Došlo je do trenutka kada se moraju donijeti možda radikalne odluke. Ovako kako sada stvari stoje, nije dobro i može odvesti Srbiju u ponor. Brojnost prosvjednika je fascinantna, ali, kako vidimo, ona zasad nije odlučujuća niti rješava stvar. I neće dok se ne izreknu "radikalni" zahtjevi, a svi znamo koji su to. Ovako sigurno ne može u nedogled.
No, što i kako dalje? Strah od osipanja pojavio se već drugi dan nakon kolosalnog okupljanja jer to ide samo Vučiću naruku, koliko god je on jednom nogom tu, a drugom prema izlazu. Niti jedan pritisak, pa ni ovaj koji je pokazao da je sada već velikom broju Srba dosta Vučića, nije se do kraja artikulirao niti pretvorio u ono što je navodno cilj - Vučićev odlazak. Doduše, ta "točka" u zahtjevima studenata ne stoji, ali stalno visi u zraku. I neosporna je, ma što tko govorio. Ovo je i krenulo zato što je svima Vučića preko glave. Oni to nisu javno izrekli, iako se na prosvjedima čuje taj "zahtjev" i svi samo čekaju da on završi Vučićevim padom.
PROČITAJTE VIŠE Vučićeva policija kopirala Amerikance?
No, studenti to ne izgovaraju. Bi li trebali? Je li došlo vrijeme da studenti promijene taktiku? Treba li netko drugi - opozicija ili netko tko će izroniti iz studentskih, odnosno prosvjednih redova s političkim ambicijama - sada preuzeti štafetnu palicu pobune od njih? Jesu li studenti na to spremni? Treba li se sve ovo politički artikulirati u ono što je svima jasno od početka - da parafraziramo jednu ovdašnju koja se, doduše, pokazala promašenom: "Vučiću, vreme je". Opozicija bi rado uskočila, ali je slaba, razjedinjena i (pre)često se ne razlikuje po stavovima od Vučića. Studenti se s pravom nećkaju jer se ne žele, navodno, peljati u politiku, a i da netko drugi poslije sebi pripiše nezaslužene zasluge ili da ih nakon nekog vremena optuži - pa koga ste nam to doveli na vlast? Mogu li i žele li studenti to staviti u svoje zahtjeve? Žele li nekome drugom prepustiti ono što su oni mukotrpno gradili gotovo šest mjeseci, a s neizvjesnim ishodom koji se zapravo - naslućuje? Što sad opet studenti pripremaju? Još jedan veličanstven skup?
Već se najavljuju nastavak blokada i novi prosvjed kojim bi se obilježilo šest mjeseci od novosadske tragedije koja je i bila inicijalna kapisla za politički potres koji je uzdrmao Srbiju. Kao da zapravo i jedni i drugi čekaju da protivnik poklekne i da se sve uruši samo od sebe. Trenutačno se čini da je Vučićev režim bliže tome. Recimo, u njegovu partnerskom postmiloševićevskom SPS-u navodno vrije - dio bi izašao iz te koalicije da se ukrcaju u neku drugu kompoziciju, traže odlazak Ivice Dačića, ako ne s mjesta šefa stranke, a ono iz vlade. S druge strane, dok studenti gandijevski prosvjeduju i šarmiraju svojom lucidnošću i mladalačkim duhom, u nekim manjim sredinama po Srbiji, sporadično, onako u naplavinama, napadaju se prostorije SNS-a, gađaju - zasad samo jajima - gradonačelnici Obrenovca i Kraljeva, a članovi vladajuće stranke po srbijanskim varošicama prelaze u "ilegalu". Je li to naznaka nečega većeg ili tek usputni revolt i drugačiji eho studentske pobune? Hoda se po rubu nasilja i tko će dulje izdržati ili puknuti?
E, to je sada, nakon onakvog skupa i onakve reakcije Vučića, važno pitanje. On i dalje inzistira na fantazmagoričnoj "obojenoj revoluciji", "hrvatskoj kuharici", antisrpskim provokacijama, stranima plaćenicima i sličnim populističkim parolama kojima se diktatorski režimi brane od neizbježnog sloma, a to znači da je sprema na sve, pa i primjenu najekstremnijih i njatragičnijih metoda. On sigurno neće otići ni samovoljno ni mirno. To je najveći problem Srbije.
No, i prosvjedi se vrte u krug - Vučić ne odlazi, ne ispunjava te zahtjeve o radu institucija i slobodi pravosuđa te čeka da se naboj iscrpi. Realni je strah da do nikakvih promjena ne dođe, nego samo do zamjene - i nakon Vučića Vučić, samo u nekom drugom obliku i pod drugim imenom. E, to bi tek bila ironija sudbine. Ali, to smo već vidjeli u Srbiji, zar ne? Vučić je nervozan, rado bi izazvao nasilje, ali da ne bude on kriv, iako ga stalno čačka. Konačno, on je to želio izazvati u subotu, ali je ipak odustao. Traži razlog da izvuče tenkove na ulicu, ali to je vrlo rizičan potez. Prvo, rade li mu tenkovi i drugo, hoće li ga vojska poslušati jer može sve krenuti u smjeru koji nije dobar za njega.
Jedan helikopter će se uvijek naći, makar do mađarske granice. No, ne zaboravimo da u ovom odsutnom trenutku Vučić ima i nešto sreće - Europskoj uniji je, na njegovu radost, Srbija trenutačno zadnja rupa na svirali. Ima drugih, puno većih briga, od Ukrajine do Trumpa i carina. Važno im je samo da na Balkanu ne "talasa" puno, odnosno da ne bude (puno) nasilja koje bi se prelilo. Ako im Vučić to može osigurati, neće mu praviti probleme, a ovakve prosvjede će pretrpjeti. Sigurno im je ono što se događa u Slovačkoj i Mađarskoj, kao članicama EU, puno važnije. Tamo je oporba jaka. I ona predvodi prosvjede protiv Roberta Fica i Viktora Orbána, a prema istraživanjima, da su sada izbori, obojica bi bili poraženi. Uz to, Vučiću godi podrška Rusije koja je, bez obzira na sve, dobrom dijelu Srba vrlo važna u političkom odabiru. Prije bi izabrali Vladimira Putina nego Bruxelles, što možda pokazuje i činjenica da se na studentskim skupovima ni slučajno ne pojavljuje zastava EU, a izviri pokoja wagnerovska. Za Vučića, unatoč svemu, još nismo sigurni, pogotovo pod ovakvim izbornim uvjetima, iako bi vjerojatno izgubio, samo od koga?
Vučić još nije imenovao novog mandatara vlade. Iako bi to već trebao, oteže. Možda će proglasiti nove izbore, ali pod kojim uvjetima i što u tom slučaju namjenjuje sebi? Koliko je više u mogućnosti srediti "izborne turiste" iz Republike Srpske i Crne Gore? Prema nekim informacijama, on bi se rado riješio balasta SNS-a i pokušava ga zamijeniti tim svojim nacionalnim pokretom čija je inicijativa stala jer se suzio broj onih koji bi se u njega uključili. Nije se sada lako pojaviti uz Vučića. Vrijeme curi. Svima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....