U sjeni jednog od najvećih skandala u novijoj političkoj povijesti - "razgovora" Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog u Bijeloj kući - na krajnje južnom rubu Europe dogodio se jedan od najznačajnijih, gotovo epohalnih obrata: Kurdi u Turskoj odustali su od nasilne borbe za svoja prava u Turskoj.
Legendarni vođa Kurdistanske radničke stranke (Partiya Karkerên Kurdistan, PKK) Abdullah Öcalan zvani Apo, koji u samici od 1999. godine služi doživotnu kaznu u najizoliranijem turskom zatvoru, Imrali na Mramornom moru, svojim je pristašama uputio apel za prekid oružane borbe protiv turske države koja traje od 70-ih godina 20. stoljeća, pozvao ih da polože oružje te se samoraspuste i nastave boriti političkim sredstvima. Samo koji dan poslije toga Kurdistanska radnička stranka objavila je službeni prekid vatre i da se više neće boriti protiv turske države.
"Kako bismo utrli put ostvarenju Apova poziva na mir i stvaranju demokratskog društva, danas proglašavamo da primirje stupa na snagu", objavio je izvršni odbor Kurdistanske radničke stranke u priopćenju objavljenom u subotu 1. ožujka, s napomenom: "Nijedna od naših postrojbi neće poduzeti vojnu akciju osim ako ne bude napadnuta".
U priopćenju, koje prenosi BBC, PKK je naveo kako se nada da će Turska na ovu "gestu dobre volje" odgovoriti Öcalanovim puštanjem iz zatvora kako bi on mogao voditi proces razoružanja i "političkog pomirenja". "Pozivam PKK da sazove svoj kongres i odluči se integrirati u državu i društvo kao što bi učinile sve moderne političke stranke čije postojanje nije prekinuto silom. Sve naoružane skupine moraju položiti svoje oružje, a PKK se mora raspustiti", citira kurdska novinska agencija Firat Öcalanov "Poziv na mir i demokratsko društvo", koji je pročitan na kurdskom i turskom jeziku, kako prenosi BBC.
"Posljednjih 200 godina kapitalistička modernost nastoji uništiti ovu uniju", poručio je kurdski čelnik. Stvaranje Kurdistanske radničke stranke označio je kao važan korak u borbi kurdskog naroda, ali je ustvrdio i da "su se vremena promijenila" te da zahtjevi za neovisnim Kurdistanom ili čak autonomijom "više nisu relevantni". "Sada je glavno jačanje demokracije i političkog pluralizma unutar Turske", istaknuo je Öcalan.
Priopćenje je pročitano u Vanu i Diyarbakiru, najvećim kurdskim gradovima u Turskoj, kao i gradovima u sjevernoj Siriji, gdje živi velika kurdska zajednica. Time je završila jedna značajna povijesna epoha. Naime, krajem prošlog tjedna Öcalana su u zatvoru posjetili predstavnici Narodne demokratske stranke (Partiya Demokratîk a Gelan) koja zastupa interese kurdske manjine u turskom parlamentu i posrednik je između Kurdistanske radničke stranke i turskih vlasti. Oni su apelirali na Öcalana, kojem je 75 godina, a 26 je u zatvoru, da pozove na prekid sukoba jer je posljednjih godina turski predsjednik Erdoğan proveo niz uspješnih akcija u neutralizaciji kurdskog otpora. Doduše, jedan od vojnih zapovjednika Kurdistanske radničke stranke Duran Kalkana rekao je da vlast u Turskoj ne razmišlja o trajnom rješenju, nego samo želi "uništenje Kurda". Stoga se neki analitičari pribojavaju da bi moglo doći do raskola među Kurdima te da se dio njih možda neće pokoriti odluci o prekidu borbe.
U Turskoj, s više od 85 milijuna stanovnika, Kurda je oko 20 posto, a ima ih i u Siriji, Iranu, Iraku i Azerbajdžanu. Kurdi su se proširili tim turskim područjima tek nakon velikog pokolja Armenaca koje je počinilo atrofirajuće Carstvo početkom 20. stoljeća. Naselili su se upravo u opustošenim krajevima u kojima su živjeli Armenci. Za svoju su se neovisnost Kurdi borili često brutalnim, terorističkim metodama. Smatra se da je u 40-ak godina te oružane borbe ubijeno više od 45.000 ljudi.
Najnovija inicijativa mogla bi biti prvi korak prema okončanju jednog od najsloženijih, najdugovječnijih i najkrvavijih sukoba na Bliskom istoku, a mogla bi utjecati na političku situaciju ne samo u Turskoj nego i u Siriji, gdje turska vojska s Kurdima ratuje godinama. Podsjetimo da su upravo Kurdi podnijeli najveći teret borbe protiv Islamske države u Siriji i Iraku, ali za to nisu dobili nikakvu političku zadovoljštinu. Njihov je zahtjev bio barem velika autonomija u Siriji i Iraku, na što Turska nije pristala, a Rusija, koja je tada, prije pada režima Bašara al-Asada, kontrolirala velik dio Sirije, dopustila je turskoj vojsci da nesmetano ratuje s kurdskim borcima na području Sirije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....