Prva prava zima u tri godine ponovno je pokrenula energetske rasprave. Uz niske temperature i žestoko azijsko natjecanje za popunjavanje zaliha, cijena plina u Dutch Transfer Title Facility (TTF), europskom središtu za trgovanje plinom, dosegla je 58 eura po megavat satu (MWh) 10. veljače, što je najviša cijena u dvije godine. Zatim je 12. veljače stigla objava američkog predsjednika Donalda Trumpa da će pregovori o prekidu ruskog rata u Ukrajini započeti "odmah", što je izjava koju financijska tržišta, čini se, shvaćaju ozbiljno.
Stoga nije iznenađenje, kako piše The Economist, da neki europski dužnosnici pohlepno pogledavaju prema ruskom plinu. Niži računi za energiju mogli bi oživjeti zamrlu europsku industriju i umiriti kućanstva. Jari Stehn iz banke Goldman Sachs prognozirao je da bi kraj rata mogao dovesti do porasta europskog BDP-a od 0,5 posto, a većina toga došlo bi od jeftinijeg prirodnog plina. Obnova ruskih isporuka također bi mogla potaknuti ruskog čelnika Vladimira Putina da pregovara o mirovnom sporazumu i da ga se zatim pridržava, navode zagovornici povratka ruskog plina u Europu.
Dok Mađarska i Slovačka već rade na tome, u nedavnom intervjuu za Economist, šef njemačkog CDU-a Friedrich Merz, vjerojatni novi kancelar, rekao je da povratka na ruski plin "za sada" neće biti, ali upadljivo nije isključio tu mogućnost.
Svaki takav dogovor predstavljao bi zapanjujući preokret. Stav Europske komisije je da "ne povezuje" ponovno pokretanje ponovnih ruskih isporuka i s bilo kakvim mirovnim pregovorima vezanim za ruski rat u Ukrajini. Deklarirana ambicija Bruxellesa je uopće ne uvoziti ruski plin ili naftu do 2027. godine, kako bi se smanjila ovisnost o neprijateljskom susjedu. Većina isporuka plina prekinuta je 2022. godine, kada je nakon invazije na Ukrajinu i uvođenja zapadnih sankcija Rusija zatvorila Sjeverni tok 1, svoj glavni plinovod prema Europi - drugim cjevovodom, koji prolazi kroz Ukrajinu, plin je prestao teći 1. siječnja ove godine.
Europska unija sada dobiva samo 10 posto plina iz Rusije, što je golemi pad u odnosu na 45 posto 2021. U međuvremenu, Rusija ne može preusmjeriti većinu svojih zaliha, što dovodi do velikih financijskih troškova. U 2022. prodaja goriva činila je 13 posto saveznog proračuna, a sada čini tek 8 posto. Godine 2023. Gazprom, plinski div u državnom vlasništvu, zabilježio je prvi gubitak još od 1999. godine.
Stižu novi problemi opskrbe
U konačnici, odluku o tome hoće li otvoriti ventile donijet će zemlje na oba kraja plinovoda i one kroz koje oni prolaze - Rusija, Njemačka i Ukrajina, kao i nekoliko drugih istočnoeuropskih država. Njihovi će se čelnici također naći pod teškim pritiskom drugih zemalja, a pitanje je tko ima veću šansu prevladati.
U standardnom modu, Europska unija troši oko 320 milijardi kubičnih metara plina godišnje. Skladišni kapacitet europskog bloka, oko 115 milijardi kubnih metara, ekvivalentan je trećini toga. Ti su rezervni kapaciteti bili gotovo puni kada je zima počela, no od tada su hladno vrijeme i problemi s opskrbom prisilili EU da troši više plina nego što se očekivalo. Europski skladišni kapaciteti su sada na samo 48 posto, u usporedbi sa 66 posto u isto vrijeme prošle godine. Visoke cijene prisiljavaju velike korisnike, kao što su proizvođači kemikalija i talionice, na smanjenje potrošnje. Industrijska proizvodnja diljem europskog bloka, koja je ionako oslabljena, dodatno se smanjuje.
PROČITAJTE VIŠE: Mnogi su Kanađani poludjeli na Trumpa i ujedinili se u mržnji prema SAD-u
Još veći problemi stižu na ljeto. Pravila EU-a nalažu da europsko skladište bude 90 posto popunjeno do 1. studenog, a zalihe se obično obnavljaju između travnja i listopada. Ove će godine Europa morati kupovati više nego inače i to upravo kad azijski uvoznici također žure obnoviti zalihe. Istovremeno, dodatna ponuda je mala - očekuje se val isporuka ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz SAD-a i Katara, ali većina će stići tek iduće godine. Kao rezultat toga, cijena plina koji se isporučuje ovog ljeta je viša od one za iduću zimu, što je anomalija zbog koje je skladištenje goriva neisplativo. Njemački regulator plina razmišlja o subvencijama za poticanje skladištenja. Neke zemlje stoga žele ublažiti cilj EU-a u pogledu skladištenja.
Mađarska i Slovačka još uvijek primaju ruski plin iz Turske. Te dvije zemlje i nekoliko drugih, uključujući Austriju, vjerojatno također dobivaju replinificirani ruski LNG koji teče kroz sjevernu Europu, ali skuplje plaćaju gorivo čija je opskrba manje izvjesna nego prije. Pomoglo bi im obnavljanje protoka preko Ukrajine, koji su bili prekinuti početkom godine, što bi također smanjilo cijene diljem Europe već samim smanjenjem konkurencije za opskrbu.
Od Trumpovih izjava o dogovoru o miru, cijene u TTF-u su pale za devet posto. Samo obnova isporuke 15 milijardi kubnih metara, koliko je ukrajinski plinovod prenosio 2023. godine - što je znatno ispod njegovog maksimuma - moglo bi smanjiti cijene TTF-a za trećinu u odnosu na njihov nedavni vrhunac, kaže Anne-Sophie Corbeau sa Sveučilišta Columbia. Japanska banka MUFG sugerira da bi se cijene mogle ponovno prepoloviti do 2026. ako isporuke kroz Ukrajinu porastu sa svoje niske razine iz 2023.
Dok je Ukrajina nepokolebljiva u stavu da neće obnoviti svoj ugovor s Rusijom, razmatraju se zaobilazna rješenja. Slovačka nacionalna plinska tvrtka tako osniva podružnicu u Ukrajini i podnosi zahtjev za transportnu dozvolu, koja bi omogućila isporuke iz Rusije. Postoji i ekstremnija opcija - nastavak prodaje preko plinovoda Sjeverni tok 1, koji je svojedobno prenosio 55 milijardi kubnih metara godišnje u Europu, a možda čak i Sjeverni tok 2, cjevovod istog kapaciteta koji nikada nije pušten u rad.
Ipak, prepreke svemu tome su goleme. Zeleno svjetlo morala bi dati Njemačka, koja se teško opekla svojom ovisnosti o ruskim energentima. Nakon sabotaže plinovoda, koja se pripisuje ukrajinskim roniocima, tri od četiri cijevi Sjevernog toka zahtijevaju popravak. To bi koštalo stotine milijuna dolara, kaže Mike Fulwood s Oxfordskog instituta za energetske studije.
Je li Trumpu prihvatljiva cijena za Nobela?
Također, članice EU-a koje su najviše oprezne prema Rusiji, snažno bi lobirale protiv veće ovisnosti o energiji te zemlje. A tu je i ‘faktor Trump‘. Američki predsjednik želi da Europa kupuje više LNG-a od njegove zemlje, kao što bi i bilo ukoliko ne budu obnovljene ruske isporuke. No, potpuni povratak ruskih isporuka mogao bi srušiti cijene diljem svijeta, što znači da bi mnoge američke bušotine postale neprofitabilne, a milijarde dolara ulaganja u LNG projekte odjednom bi postale bačen novac. S druge strane, Donald Trump želi Nobelovu nagradu za mir, a povratak dijela ruskog plina kao dio mirovnog sporazuma mogao bi se činiti cijenom vrijednom plaćanja, zaključuje Economist.
No, svjetsko tržište energenata živahno je i zbog Trumpovih prijetnji carinama pojedinim zemljama. Kako je početkom mjeseca pisao Bloomberg, a prenio Financial Post, gotovo svaki dan otkako je proširenje kanadskog cjevovoda Trans Mountain dovršeno u svibnju prošle godine, dnevno je jedan tanker natovaren sirovom naftom iz naftnog pijeska isporučen tim cjevovodom, polazio iz Vancouvera na putu do rafinerija diljem Pacifika. Ti tankeri, na putu za Kinu i Japan, među ostalim tržištima, označavaju značajan pomak za Kanadu, koja je dugo stagnirala izvozeći svoje goleme količine nafte isključivo u Sjedinjene Države.
No, s prijetnjama uvedenim pa privremeno suspendiranim carinama američkog predsjednika, koje su istaknule rizik te ovisnosti, uspjeh 34 milijarde dolara vrijednog širenja naftovoda Trans Mountain rasplamsao je želje Kanade da se dodatno odvoji od svog nepredvidivog susjeda i igra veću ulogu na globalnim tržištima nafte.
Kanadska naftna industrija dugo je tražila način za izgradnju više cjevovoda, kako prema vlastitoj obali tako i prema SAD-u, no te su projekte kočili protivljenje ekoloških skupina, starosjedilačkih zajednica i sudova, kao i savezne i pokrajinskih vlada. Ipak, ti napori izazivaju novo zanimanje dok su Kanađani uzdrmani Trumpovim trgovinskim nasrtajem, koji je izazvao bijes i nepovjerenje prema južnom susjedu. Posebno se raspravlja o dva zaustavljena projekta koji su zreli za oživljavanje - Energy East, kojim bi se plinovod prilagodio za prijevoz nafte i kojim bi se zaobilazio američki teritorij, te Northern Gateway. "Svi su mišljenja da moramo malo promisliti o nekim ranjivostima kojima smo izloženi po pitanju Sjedinjenih Država", rekao je kanadski ministar prirodnih resursa Jonathan Wilkinson u jednom intervjuu.
Northern Gateway, primjerice, zaustavio je sud 2016. zbog prigovora ekoloških skupina i starosjedilačkog stanovništva, a kasnije ga je, pak, odbacio premijer Justin Trudeau 2016. Ta ruta duga oko 1.180 kilometara s kapacitetom od 525.000 barela dnevno, omogućavala bi proizvođačima da šalju više sirove nafte kupcima u Aziji.
Kanadska vlada trebala bi proglasiti izvanredno stanje u energetici kako bi pojednostavila regulatorni proces za Energy East i Northern Gateway, počela ih graditi u nadolazećim mjesecima i dovršiti dok je Trump još na dužnosti, smatra Adam Waterous, osnivač i predsjednik naftne kompanije Strathcona Resources Ltd. "Kanada, u vrijeme nacionalne potrebe, može realizirati projekte izgradnje zemlje", rekao je on. "A nema sumnje da je ovo sada vrijeme nacionalne potrebe", dodao je.
Kanadsko buđenje
China Briefing također piše o potencijalima kanadsko-kineskih gospodarskih odnosa. Kako se navodi, očekuje se da bi Trumpove sveobuhvatne carine na glavne trgovinske partnere i ključne robe poput čelika i aluminija imale značajan utjecaj na globalnu trgovinu i opskrbne lance. A budući da je SAD najveći trgovinski partner Kanade, carina od 25 posto na kanadski uvoz (osim na kanadske energente, za koje je Trump istaknuo znatno manji namet od 10 posto) mogla bi smanjiti potražnju za kanadskom robom u SAD-u. No, kanadski izvoznici bi mogli ublažiti utjecaj toga širenjem kinesko-kanadske trgovine, posebno u sektoru poljoprivrede i energetike, ističe medij.
S prijetećom dodatnom carinom kanadski proizvodi bili bi u riziku da postanu manje konkurentni na američkom tržištu, no ako bi Kanada upravljala promjenjivom dinamikom trgovine sa SAD-om, postoje prilike za okretanje prema novim tržištima, pri čemu se Kina pojavljuje kao moguća alternativa.
Kada je SAD u pitanju, kako je nedavno pisao Bloomberg, Kanada je u neugodnoj poziciji u kojoj se obično prijateljski nastrojen, iako prevrtljiv susjed, iznenada ozbiljno uzjogunio i pitanje je kako je oportuno odgovoriti - reći mu da ‘ohladi‘ ili uzvratiti udarac. U suočavanju s Trumpovom prijetnjom ekonomskim ratom, kanadski pristup posebno je nezgodan kada je riječ o energiji.
PROČITAJTE VIŠE: Trump udario saveznike 2,5 puta većim tarifama nego Kinu, stručnjaci: ‘Ovo je najgluplji rat u povijesti!‘
Kanadski izvoz energije u SAD, posebno nafte, pretvara ono što bi inače bio trgovinski suficit SAD-a u deficit koji zabrinjava Trumpa. Naftne industrije dviju zemalja povezane su cjevovodima u sveobuhvatnom odnosu lukrativnom za obje strane. Kanada ima ograničen prostor za izvoz svoje nafte, osim američkih rafinerija na Srednjem zapadu, a tim istim rafinerijama nedostaje drugih mogućnosti za dobivanje teške sirove nafte koju preferiraju i koju Kanada proizvodi u velikim količinama.
To je situacija energetske suovisnosti, piše Bloomberg, što znači da će, ako Trump doista nametne carine kojima prijeti, dio tereta pasti na SAD i njezine građane. Stoga je očito da energenti Ottawi pružaju potencijalni izvor utjecaja, što je Trump uzeo u obzir postavljanjem nižeg nameta za kanadsku energiju, 10 posto umjesto 25 na ostali uvoz.
Ovo daje Kanadi razlog za mahanje energentima kao oružjem. Nova anketa provedena za Bloomberg News otkrila je da 82 posto Kanađana podržava jednostrano podizanje cijene izvoza nafte u SAD. Čak i u zapadnim ravničarskim regijama, ekonomski više ovisnim o tom izvozu i s guvernerima koji su protiv ideje o izvoznim porezima, podržava ih 72 posto ispitanika. Do sada je Kanada dobro igrala Trumpovu igru, nudeći kozmetičke ustupke u zamjenu za odgodu carina, ali ako one doista budu uvedene, pojačat će se pozivi na kažnjavanje SAD-a.
Predložene carine Ottawe na širok raspon proizvoda iz SAD-a politički su korisne, ali ekonomski prilično uzaludne - američko gospodarstvo je više od 10 puta veće od kanadskog i daleko manje ovisi o kanadskom trgovinskom udjelu. Ako je cilj toga prisiliti SAD da promijeni stav, Kanada u tom scenariju za tako nešto jednostavno nema dovoljno snage.
No, energija je poseban slučaj jer Kanada čini oko polovice američkog uvoza nafte, a također je važan izvor prirodnog plina i električne energije u više pograničnih država. Kanada bi to trebala iskoristiti, ali mora to učiniti vrlo razborito, napominje Bloomberg.
Opcije i cijena smanjenja ovisnosti
Krajnja opcija bila bi prekinuti dotok energije. To bi moglo izazvati trenutačno zadovoljstvo, ako Kanada izazove nestanke struje u regijama poput Nove Engleske. Što se tiče nafte, američki Srednji zapad bi potrošio svoje zalihe za otprilike 10 tjedana, a panična kupnja odmah bi izazvala skok cijena. Iako bi to vjerojatno prestrašilo Trumpa, također bi prebacilo krivnju za sve u glavama mnogih Amerikanaca s njegovog nepotrebnog trgovinskog rata na samu Kanadu. U međuvremenu, smanjenje izvoza, koji je ekvivalent gotovo šest posto kanadskog BDP-a, nanijelo bi štetu vlastitom gospodarstvu.
Manje drastična opcija bila bi izvozna taksa, obrnuti mehanizam od uvozne carine u kojem bi, umjesto Washingtona, Ottawa bila ta koja ubire carine. No, kao i s američkim uvoznim carinama, značajan dio tereta snosili bi kanadski proizvođači nafte zbog njihovih ograničenih alternativnih mogućnosti izvoza. Oni bi morali smanjiti iznos koji naplaćuju po barelu kako bi apsorbirali barem dio izvoznih poreza i ostali konkurentni. Američke bi rafinerije također apsorbirale nešto od toga, ali Kanada bi i dalje bila suočena sa smanjenim prihodima od nafte, pogotovo ako bi porez na izvoz bio dodatak američkim carinama.
Zanimljivija opcija je ograničenje opskrbe, pri čemu bi kanadski proizvođači smanjili svoju proizvodnju, slično kao što rade zemlje skupine OPEC+. Iako se čini da to podrazumijeva samoizazvano smanjenje prihoda, zapravo bi moglo ponuditi zaštitu od američkih carina, kako tumači Kent Fellows sa Sveučilišta u Calgaryju. On je nedavno procijenio da bi smanjenje proizvodnje značilo povećanje cijene kanadske nafte, što bi potencijalno ukupni prihod ostavilo netaknutim.
U svakom slučaju, Trumpove prijetnje i prozivke trebale bi biti dovoljna poruka da Kanada mora prevladati unutarnja neslaganja i osigurati nove izvozne rute energenata kao osiguranje. Koristi od komparativnih prednosti koje su oblikovale energetski odnos SAD-a i Kanade počivale su na pretpostavci racionalnosti i uzajamnog poštovanja, što se više, kako zaključuje Bloomberg, ne može uzimati zdravo za gotovo - pokazalo se da postoji prilika za sveobuhvatnu akciju jer je upravo Trump taj koji ju je isprovocirao.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....