Trenutak istine: ‘Rusiju će rastrgati Kinezi, Turci i Japanci, Putinu ostaje još samo jedna opcija‘

Svojedobno ni stručnjaci, ali ni sami vladari nisu mogli predvidjeti pad Sovjetskog carstva. Iz današnje perspektive lako je reći kako je to bilo neizbježno, ali većini ljudi u to vrijeme takav scenarij bio je nezamisliv - sve dok se stvarno nije dogodio. Spomenuti imperij na kraju su srušili milijuni ljudi probijanjem zatvorenih granica i prkošenjem dotad nepobjedivim silama države.

I taj gotovo nepromjenjiv obrazac kasnije je "kumovao" padu velikih imperija i revolucijama unutar pojedinačnih država. Nitko nije očekivao Francusku revoluciju koja je Luja XVI. odvela na giljotinu. Ili pobunu viših klasa u Palermu 1848. koja je cijelu Europu okrenula naglavačke. Tko je uopće mogao pomisliti da će samoubojstvo uličnog trgovca u Tunisu 2010. pokrenuti Arapsko proljeće? Njemačko carstvo urušilo se 1918., samo nekoliko mjeseci nakon što je zamalo dobilo Prvi svjetski rat. A pobjednici iz Drugog svjetskog rata, Francusko i Britansko carstvo, počeli su se raspadati baš kad su Pariz i London planirali nova kolonijalna partnerstva, piše The Telegraph.

Tijekom 1970-ih, društveni znanstvenici pokušali su prognozirati politička događanja prediktivnim modelima. Može li se identificiranjem prijelomne točke u narodnom nezadovoljstvu predvidjeti ili spriječiti politički kolaps? Povijest nam govori - ne.

I sam Lenjin svojedobno je izjavio: "Nije dovoljno da niže klase odbiju živjeti na stari način, potrebno je i da više klase više ne mogu živjeti na stari način".

Države, i srednjovjekovne i ranomoderne, poput Francuske Luja XVI., uglavnom su sposobne poraziti unutarnje neslaganje.

Nezadovoljan narod koji baca kamenje nema šanse protiv naoružanih vojnika, suzavca, vodenih topova i tenkova.

Dakle, da bi države i carstva propali, obično je potrebna vanjska sila koja ne samo da potkopava njihov prestiž i sposobnost zastrašivanja, već slabi i njihovu represivnu sposobnost. U većini slučajeva za to je potreban - vojni neuspjeh. A upravo to desilo se ruskom i njemačkom carstvu 1917. i 1918. godine, kad su njihovi vojnici napustili svoje vladare i odbili boriti se.

S druge strane, britanski imperij raspao se kad su Britanci shvatili da, nakon iscrpljujućeg rata, više ne mogu upravljati golemim, raznolikim i sve manje popustljivim carstvom. Potkralj Indije, Lord Wavell, zaključio je 1946. kako "više nemaju ni resursa, ni potrebnog prestiža, ali ni povjerenja u sebe same".

Francuzima je, pak, trebalo više vremena da dođu do sličnog zaključka, a nespremnost vojnih obveznika i njihovih obitelji da ratuju u Alžiru ranih 1960-ih zauvijek je okončala njihove vizije stalne imperijalne zajednice.

U svim tim slučajevima nije bio presudan potpuni poraz ili fizičko uništenje oružanih snaga, već percepcija da se rat ne može dobiti. Jer policajci i vojnici neće dobrovoljno riskirati svoje živote za izgubljenu stvar i diskreditirani režim.

A sad se čini kako je i Rusija na sličnom putu - no kad se može očekivati konačan trenutak istine?

Godine 1917. moćno Rusko carstvo prvo je oslabila Njemačka, a 1989. to je nastavio i produbio Hladni rat. Imperij je dvaput umirao, ali uvijek je i uskrsnuo u drugom obliku i pod drugim vladarom, iako su mu pritom nedostajali veliki dijelovi zemlje (baltičke države, srednjoazijske kolonije, istočnoeuropske ovisne regije).

A sad? Hoće li Putinov pokušaj ponovnog osvajanja dijela carstva ubrzati njegovu konačnu propast?

Kina u međuvremenu spremno čeka ne bi li pokupila azijske posjede osvojene u 19. stoljeću, a potraživanja imaju i Japan, Turska te drugi. Jedinu šansu za svjetliju budućnost Rusija bi si, kao postimperijalna demokratska nacionalna država, osigurala kad bi odbacila imperijalne ambicije Vladimira Putina i njemu sličnih.