Travanj je sve promijenio: Čini se da se zna konačni pobjednik bitke za kinesku naklonost!

Na pitanje je li Krim dio Ukrajine, kineski veleposlanik u Parizu Lu Shaye nedavno je izjavio da je Krim ranije bio dio Rusije, a da ga je bivši sovjetski čelnik Nikita Hruščov ponudio Ukrajini te da "zemlje bivšeg SSSR-a nemaju stvarni status u međunarodnom pravu jer ne postoji međunarodni sporazum koji bi materijalizirao njihov suvereni status".

Ova je izjava izazvala buru u zapadnim krugovima - posebno u baltičkim zemljama - gdje i dalje pokušavaju nekako navesti Kinu da se distancira od Moskve. U međuvremenu, u srijedu je došao trenutak koji su svi akteri dugo iščekivali, posebno nakon posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Moskvi prošlog mjeseca - Xi i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obavili su telefonski razgovor, prvi od početka ruske invazije na Ukrajinu.

Istovremeno, neki promatrači pokušavaju neovisno o dnevnopolitičkim događajima i izjavama, analizirati zapadne politike prema Kini te procjeniti koliko se i ukoliko se te politike te u čemu podudaraju i razlikuju i koja bi možda mogla ‘upaliti‘. Od početka ruske invazije punog opsega na Ukrajinu, odnosi između Zapada - prvenstveno SAD-a - i Kine su se znatno pogoršali. Ustrajno odbijanje kineskog predsjednika da otvoreno osudi rusku agresiju i prekine veze s ruskim kolegom Vladimirom Putinom rezultiralo je novom krizom u kinesko-američkim odnosima. Prijateljske diplomatske interakcije dviju zemalja na visokoj razini gotovo su prestale, a retorika koja se koristi u političkim i medijskim krugovima, kako u Kini tako i u SAD-u, odiše ogorčenjem.

Putin, koji teži prijateljstvu s Pekingom i udruživanju s njime protiv Zapada, od toga će imati koristi, no europska diplomacija mogla bi osujetiti planove Kremlja, kako u svojoj analizi za neovisni ruski medij The Insider navodi jedan od spomenutih promatrača, stručnjak za pitanja Kine Andrej Smoljakov, koji naglašava kako bi nedavni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefice Europske komisije Ursule von der Leyen Pekingu mogao poremetiti ambiciozne ciljeve Kremlja.

Kad god SAD spomene Kinu, rasprava ubrzo poprima neprijateljski i agresivni ton. Američki političari često upozoravaju Kinu da će brzo odgovoriti i nametnuti oštre sankcije ako imalo podupre Moskvu. Isto vrijedi i za drugo sporno pitanje Tajvana, u vezi kojega sukobi i zastrašivanja eskaliraju na novu, vojnu razinu.

Mane američke politike

Taktika Washingtona je očita, navodi autor. Unatoč konfliktima i trgovinskim ratovima proteklih nekoliko godina, dvije zemlje i dalje održavaju povijesnu razinu ekonomske međuovisnosti. Do neke mjere, to daje Xiju nekakav ‘prostor za vrdanje‘ u stilu da bi sankcije također naškodile Sjedinjenim Državama, stoga će one Kini tolerirati puno toga u određenoj mjeri. U tom kontekstu, agresivna retorika nekih američkih političara i naglasak na aktivnom odvraćanju korištenjem otvorenih prijetnji ima za cilj zatvoriti taj ‘prostor za vrdanje‘ porukom u stilu poruke da "i najmanji pogrešan korak učinit će vas našim neprijateljem broj 1".

To, navodi se dalje, predstavlja ažuriranje politike u odnosu na Rusiju, u vezi koje su sankcije i ukupni međunarodni odgovor nakon rata u Gruziji 2008. i aneksije Krima 2014. godine bili uglavnom nesrazmjerni i neučinkoviti u sprječavanju invazije na Ukrajinu. Kada je Kina u pitanju, ekonomske prijetnje za Peking imaju veću težinu nego što imaju za Rusiju. Reputacija Xi Jinpinga u Kini nije izgrađena samo na ‘stabilnosti‘ i značenju države kao velike sile, već i na brzom rastu gospodarstva i poboljšanju životnog standarda njezinih građana. To mu pomaže zadržati kontrolu i nad elitama i nad građanima. Zapadne sankcije nedvojbeno bi imale ozbiljan utjecaj na kineski gospodarski rast i prosperitet zemlje, potencijalno čak i više nego što su imale na Rusiju.

Glavna mana trenutačne politike SAD-a, navodi Smoljakov, poznata je kao ‘spiralni model‘. To se odnosi na scenarij u kojem obje strane reagiraju s povećanim neprijateljstvom na postupke one druge, što u konačnici dovodi do kritične točke u njihovom odnosu. Čini se da se upravo ovaj obrazac odvija između Pekinga i Washingtona. Napetosti između dviju država rastu neviđenom brzinom, antiamerička retorika u kineskoj političkoj i medijskoj sferi uzima sve više maha čak i u usporedbi s erom Mao Zedonga, čelnici obiju zemalja otvoreno prijete vojnom silom, a fokusiranje na odvraćanje nije spriječilo ovu eskalaciju. To izaziva zabrinutost zbog mogućeg nenamjernog guranja Pekinga još dublje u izolaciju i prema suradnji s Kremljom.

Pitanje koje se postavlja na ovoj točki jest koje korake treba poduzeti za rješavanje ove situacije. Jasno je, s jedne strane, da američka vlada ne može drastično promijeniti svoju retoriku prema Kini na način da počne koristiti retoriku prijateljstva i pozitivnog ohrabrivanja, birajući ‘mrkvu‘ umjesto ‘štapa‘. Takav zaokret nije vjerojatan zbog američke zabrinutosti od ponavljanja greške koja je učinjena u vezi Rusije te zato što bi to moglo imati suprotan učinak. Xi Jinping bi tako nešto mogao protumačiti na način da su zapadni partneri "spustili gard" i možda pokušati iskoristiti situaciju.

Europa uz ‘štap‘ ipak nudi i ‘mrkvu‘

I upravo je to moment, ističe komentator, u kojem na scenu stupa još jedan akter - Europa. Povijesno gledano, europska vanjska politika prema autoritarnim državama kao što su Rusija i Kina bila je usklađena s politikom Sjedinjenih Država, i kao NATO saveznika i kao regije koja se uvelike oslanja na stratešku potporu Washingtona. U ranim fazama rata, to je svrstavanje također bilo vidljivo u kontekstu Kine, iako nije bilo toliko izraženo. Međutim, čini se da se situacija sada promijenila.

Iako je naglasak na politikama odvraćanja i korištenju ‘štapa‘ još uvijek prisutan u europskoj diplomaciji, ipak je, smatra Smoljakov, manje izražen nego u SAD-u. Nekoliko europskih političara, osobito Ursula von der Leyen, uputilo je izričita upozorenja Pekingu o mogućim posljedicama pružanja podrške Rusiji, uključujući ozbiljne sankcije i prekid gospodarskih veza. No, za razliku od SAD-a, europske su zemlje uz prijetnje ponudile i ‘mrkvu‘.

Ono što je tu važno prepoznati, smatra Smoljakov, jest da je europski pristup Kini vođen specifičnim razlozima. Kontekst i stav Kine prema Europi znatno su drugačiji nego prema Sjedinjenim Državama jer se čini da je Xi zainteresiran za poboljšanje odnosa s Europom. Za razliku od neprijateljskog narativa usmjerenog prema SAD-u, kineski diplomati surađuju sa svojim europskim kolegama u prijateljskoj maniri. Tijekom govora tadašnjeg zamjenika premijera Liu Hea na Forumu u Davosu početkom godine, gdje je govorio o otvaranju kineskog gospodarstva i privlačenju stranih ulaganja radi jačanja gospodarskih veza s drugim zemljama, bilo je očito da je taj govor prilagođen europskim zemljama, potičući ih ojačaju odnose narušene pandemijom covida-19 i ratom u Ukrajini.

Xi Jinping i Emmanuel Macron prilikom posjeta francuskog predsjednika Pekingu

Thibault Camus/AFP

Europa je obratila pažnju na to i s dobrodošlicom dočekala šefa kineske diplomacije Wang Yija, kada je u veljači posjetio nekoliko europskih prijestolnica, uključujući Budimpeštu, Rim i Pariz. Čak je bio pozvan na Münchensku sigurnosnu konferenciju, isti onaj događaj na kojem je Putin svojevremeno održao svoj ključni govor, kako je pokazala budućnost. Iako Wang Yi nije uspio izvesti nikakva diplomatska čuda i nije sklopio nikakva savezništva niti uvjerio svoje europske kolege u privrženost Pekinga miru i zajedničkim vrijednostima, te nije ispunio očekivanja javnosti još jednom odbivši otvoreno osuditi Moskvu, ovaj je posjet bio je odskočna daska prema novoj europskoj vanjskoj politici prema Kini.

Macronova spremnost na suradnju

Macronov posjet Pekingu, kako se navodi, značajna je prekretnica o kojoj se raspravlja već tjednima. Macrona je tada srdačno dočekao Xi Jinping, što Smoljakov smatra vijednim pažnje jer je Macronovo putovanje, kako kaže, bilo složen i višeslojan događaj u smislu unutarnje politike Francuske, unutarnje politike EU-a i euro-američkih odnosa. Ne razmatrajući baš svaki aspekt posjeta, iz njega se, navodi, može izvući nekoliko zaključaka.

Kao prvo, kako bi pokazao jedinstvo Europe i njezinu zajedničku predanost politikama i vrijednostima, Macrona je pratila Ursula von der Leyen kao predstavnica EU-a. To je bio namjeran potez kojim se željelo pokazati da Macron ne pregovara sam sa Xijem te da ima podršku svojih europskih saveznika. Von der Leyen je igrala ulogu ‘lošeg policajca‘ i fokusirala se na odgovornost Kine prema svijetu i potrebu da osudi Kremlj, dok je Macron vodio ostale aspekte pregovora. Ovaj je pristup odražavao sličnu strategiju ‘štapa i mrkve‘, ali u manjem opsegu.

Kao drugo, francuski predsjednik došao je u Kinu s izaslanstvom od 50-ak francuskih poslovnih predstavnika, dodajući posjetu pragmatičnu dimenziju, usmjerenu na opipljive rezultate, a ne samo na simboliku i općenite izjave. Ovaj naglasak na poslovnim i gospodarskim vezama ključni je aspekt posjeta, budući da upravo on predstavlja ‘mrkvu‘ koju Europa ima za ponuditi Kini. Macron nije samo govorio o jačanju tih veza, već je iznio konkretne prilike za stol, pokazujući tako istinsku spremnost na suradnju - pod uvjetom da budu ispunjeni određeni zahtjevi.

Kao treće, Macronov doček u Kini nije prošao samo u prijateljskom ozračju, već je bio i srdačan, ističe autor. Posjet je trajao tri dana, što je u kontekstu diplomatske simbolike, kako se navodi, duže od ranijeg Xijevog posjeta Moskvi. Macron je sve to vrijeme proveo u Xijevom društvu, a čak je bio pozvan u Xijev rodni grad Guangzhou, što je osobna i vrlo topla gesta koja se rijetko pruža zapadnim političarima u Kini. Iako se redovito spominjala tema o ratu u Ukrajini, kineski diplomati nastojali su je izbjeći. Ipak, Xi nije žurio s prekidom razgovora, ističe autor, već je bio voljan poslušati - iako ne nužno složiti se - s tvrdnjama svojih europskih kolega te je nastojao istaknuti jedinstvenu i prijateljsku prirodu razgovora.

Plodonosniji posjet od Xijevog Moskvi

Unatoč svim pozitivnim pomacima, kako procjenjuje Smoljakov, nije bilo nekog prijelomnog ishoda - Kina nije promijenila svoje stajalište o sukobu u Ukrajini, nije pružila nikakva konkretna jamstva da neće pružiti podršku Rusiji, niti se obvezala da će uvjeriti Moskvu da prekine svoje akcije u Ukrajini. Unatoč tome, smatra Smoljakov, posjet je bio znatno plodonosniji od Xijevog posjeta Moskvi. Naime, francuski poslovni predstavnici sudjelovali su u značajnim pregovorima sa svojim kineskim kolegama i potpisali 18 praktičnih sporazuma, za razliku od manje značajnih memoranduma o razumijevanju potpisanih u Moskvi.

A što je još važnije, navodi ovaj komentator, nekoliko drugih značajnih sastanaka s europskim čelnicima planirano je nakon Macronova posjeta Kini, uključujući posjet njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock - za koji su, napomenimo ovdje ipak, mnogi mediji i promatrači primijetili da su ga obilježili daleko oštriji tonovi i kritike njemačke šefice diplomacije upućeni Pekingu po nizu pitanja, nego što su to bile poruke Macrona o potrebi bliže suradnje sa ciljem postizanja mira u Ukrajini, te ocijenili da je to zapravo bio pokušaj "gašenja požara" nakon dodatnih Macronovih izjava da EU ne bi trebala biti vazal SAD-a kada je Tajvan u pitanju i da se ne bi trebala priklanjati niti američkim niti kineskim stajalištima kada je taj problem posrijedi.

Ti Macronovi komentari su, napomenimo, naišli na brojne negativne kritike među zapadnim saveznicima, ali i neke bitno suzdržanije ili pomirljivije reakcije, pri čemu njemačkog kancelara Olafa Scholza, kao i Macrona, neki zapadni mediji u svojim komentarima, poput Deutsche Wele, smatraju ponovno šutljivim po tim pitanjima i popustivljim prema Pekingu.

S druge strane, kako je nedavno pisao Politico, za Francusku je oživljavanje tzv. Sveobuhvatnog sporazuma EU-a i Kine o ulaganjima (CAI) "manje hitno" i "jednostavno nije izvedivo", prema riječima Emmanuela Macrona. U međuvremenu, kako navodi Politico, njemački kancelar zalaže se za "ponovno aktiviranje" sporazuma koji je zastao ubrzo nakon što je objavljen krajem 2020. godine, nakon što je Peking uveo sankcije nekolicini članova Europskog parlamenta zbog kritiziranja kršenja ljudskih prava.

Unatoč svemu, učestalost i broj recentnih interakcija između zapadnih političara i Kine, posebno u vrijeme zategnutih odnosa, smatra, pak, Smoljakov u svojoj analizi, bez presedana su. Ti su kontakti ključni jer se redovita komunikacija na visokoj razini često smatra ključnim čimbenikom u sprječavanju eskalacije i sukoba. To, kako se navodi, označava obostrani interes za pronalaženje zajedničkog jezika i realan pristup dijalogu, koji trenutačno nedostaje ne samo u odnosima SAD-a i Kine, nego i u odnosima Kine i Rusije.

Europa očito ima vlastiti pristup upravljanju odnosima s Kinom, koji se razlikuje od onog SAD-a i do sada je postigla opipljive, iako ne i značajne rezultate. Pritom, ističe autor, nema jamstava u pogledu učinkovitosti takvog pristupa, budući da predviđanje ponašanja autoritarnih režima, posebice Kine, uvijek predstavlja velik izazov.

Unatoč tome,kako se navodi, Europa ostaje ujedinjeni blok sa svojim NATO partnerima i redovito to naglašava, kao i svoju originalnu strategiju. Kao rezultat toga, rizik da Kina ovu politiku shvati kao slabost je minimalan, dok se istovremeno značajno smanjuje rizik od daljnje eskalacije. To zapadnim zemljama omogućuje uspostavljanje ravnoteže između politike ‘mrkve i batine‘, što je, ističe autor, za pojedine zemlje izuzetno teško. Stoga bi Europa, zaključuje u svojoj analizi Smoljakov, možda mogla biti uspješna u sprječavanju daljnjeg pogoršanja odnosa Kine sa Zapadom, a možda bi čak mogla uvjeriti Peking da se distancira od Moskve.