Svi su sretni, ali zemlja je na koljenima: Crnoj Gori prijeti nevjerojatan scenarij!

Nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori svi su sretni, svi su pjevali i slavili, svi viču da su pobjednici i svi se vide u vladi.

"Bez nas se vlada ne može sastaviti", uglas su ushićeno govorili iz svih opcija koje su ušle u crnogorsku Skupštinu. To samo pokazuje velike ambicije i očekivanja svih, ali očito predstoje napeti i neizvjesni postizborni pregovori.

Što su pokazali ovi izbori? Kako se čini, više je pitanja nego odgovora. U prvom redu, određenu zasićenost izborima jer je izašlo oko 55 posto glasača, što je desetak posto manje nego na nedavnim predsjedničkim izborima. Druga je važna stvar da se pobjednički zanos populističkog pokreta Europa sad upravo u odnosu na predsjedničke izbore pomalo ispuhao.

Oni jesu, kako se i očekivalo, pobjednici ovih izbora, ali nisu ostvarili očekivanu veću razliku pred glavnim konkurentom, procrnogorskim i postđukanovićevskim DPS-om v.d. šefa Danijela Živkovića. Oni su, pak, sretni kao malo dijete jer nisu vjerovali da mogu nešto veće učiniti bez "vječnog Mila". No, pokazalo se da procrnogorski birači u njima još uvijek vide utočište koje im nudi "spas", bez obzira na to tko ih vodio. Očekivali su više od 30 posto, a uzeli malo manje od 26 posto, ali je razlika pred DPS-om manja od dva posto.

DPS je sretan jer su očekivali dodatni slom nakon poraza na predsjedničkim izborima, ali su uspjeli ostati glavna suverenistička procrnogorska struja. No, opet će u oporbu jer je njihov koalicijski potencijal skučen, iako će pojedinačno imati najviše predstavnika u skupštinskim klupama, čak i više od Europe sad čija koalicija prevladava u klupama, ali će od 25 zastupnika, oni imati njih oko 17. DPS može eventualno računati na stranke manjina, ali unatoč neočekivanom uspjehu Bošnjačke stranke (malo manje od sedam posto) te možda Albanske stranke i ponovno jednog hrvatskog zastupnika, to nije dovoljno jer su sve ostale stranke i koalicije već u izbornoj noći odbacile mogućnost suradnje s DPS-om. Konačno, i Europa sad upućuje zavodljivi sirenski zov manjincima.

Prosrpsko-proruski radikali treća su opcija po jačini, a njihov šef Milan Knežević u izbornoj je euforiji u prvom obraćanju čak izjavio kako je "umjesto hvala zamalo rekao spasibo". "Soft" prosrpska koalicija Dritana Abazovića i Alekse Bečića ima potencijal od 12 posto i očekuju poziv u vladu koje, kako su rekli, "bez njih neće biti". Prema mišljenju mnogih, oni su bili glavni adut Aleksandra Vučića.

Delikatan zadatak

I sada dolazimo do glavnog kad se priča komplicira i sluti nestabilnost, pa i mogući nastavak krize.

Naime, kako kaže analitičar iz Podgorice Darko Šuković, "formiranje vlade bez DF-a (Milana Kneževića i Andrije Mandića) i DPS-a", ali i bez URA-e (Abazovića) suštinski je nemoguće. Književnik Andrej Nikolaidis je odmah nakon izbora rekao da refren koji svi ponavljaju "nema vlade bez nas" nije točan. Vlade može biti čak i bez ‘Europe sad‘, smatra Nikolaidis.

Dakle, unatoč pobjedi, najnezadovoljniji mogu biti u ‘Europi sad‘ koja, unatoč tome, već ima glavobolje s pronalaženjem partnera. Očekivali su uvjerljiviju pobjedu, a sada imaju delikatan zadatak prikupiti čak 17-18 glasova za svoju vladu jer to zahtijeva cijeli niz kompromisa i neželjenih ustupaka.

Doduše, njihov je koalicijski potencijal puno jači i širi, a u prilog im ide i činjenica da će predvodnik Europe sad, Milojko Spajić, dobiti mandat za sastav nove vlade od svoga stranačkog kolege Jakova Milatovića. On se pak, iako je bio rezerva na predsjedničkim izborima (uskočio je u posljednji trenutak umjesto Spajića koji je zatajio srpsko državljanstvo, a ta afera mu je navodno smještena iz Beograda), pokazao najjačim adutom stranke koja je osnovana tek prije godinu dana.

Milatović je trenutačno najpopularniji političar u Crnoj Gori, a Spajić se uoči samih izbora kompromitirao u aferi "južnokorejskog kralja kriptovaluta" koji je uhićen u Crnoj Gori i s kojim je priznao poznanstvo i veze. Prosrpsko-proruski radikali Milan Knežević i četnički vojvoda Andrija Mandić bili bi mu najjednostavniji izbor da nema velikog i gotovo nepremostivog - ali.

Oni su toksična i riskantna udavača koju bi svi najradije izbjegli, a oni bez krzmanja žele svoj dio vladajućeg kolača. Napomenuli su Europi, možda i priprijetili, da su glasovi njihovih simpatizera presudili u pobjedi Jakova Milatovića, a to se, kako kažu, ne zaboravlja. Njihovu participaciju u vladi ne žele ni, kako se to voli reći, "ambasade", koje su i podržale Europu sad. U Podgorici već kažu da o tome neće odlučivati Spajić, nego zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika Gabriel Escobar.

Pogotovo je delikatno jer su načelno njihovi prioriteti vrlo različiti. ‘Europa sad‘ želi u EU što prije, ne dovodi u pitanje članstvo u NATO-u i ne želi opozvati priznanje Kosova i sankcije Rusiji, što su ultimativni prioriteti Kneževića i Mandića koji jesu najavili nekakav "moratorij" na neke od tih zahtjeva kao zalog za ulazak u vladu, ali nisu odustali od tih svojih strateških zahtjeva koji će uvijek visjeti nad glavom. Podsjetimo, oni nisu ušli čak ni u vladu Zdravka Krivokapića, koju je sastavljao tadašnji mitropolit Amfilohije. Tako je Spajić u "kašeti brokava" što se tiče opcije s kojom bi najlakše formirao vladu, a atmosfera je kontaminirana.

Ekscentričan scenarij

Drugi veliki problem ‘Europe sad‘ je njihov drugi "prirodni" saveznik, koalicija ‘Hrabro se broji‘ Abazovića i Bečića, ali i tu su se pojavili problemi i napukline. Naime, Spajić se suočio s nekoliko delikatnih situacija koje će mu stvarati teškoće. Prvo, uoči izbora se zakačio s Abazovićem za kojeg kažu da je preko Beograda i plasirao tu aferu kako bi naudio Spajiću koji, navodno, nije po guštu ionako uzdrmanom Vučiću.

Spajić i Milatović, barem deklarativno, ostaju na prozapadnom putu. Spajić i Abazović su u kampanji jedan drugom praktički prijetili zatvorom: Abazović Spajiću zbog afere kriptovaluta, a Spajić Abazoviću zbog, kako je govorio, "zloupotrebe premijerske pozicije i prekoračenja ovlasti pri sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnosti". I u izbornoj noći je Spajić rekao da s Abazovićem neće pregovarati. Sada je tu "kvaka" - hoće li sa Spajićem pregovarati koalicija Abazović-Bečić ili svaki posebno? Pogotovo je nezgodno jer je Abazovićeva URA dobila više mjesta u Skupštini.

Dakle, gdje se god takne - curi.

A za kraj nešto što se u ovom trenutku čini ekscentričnim scenarijem, ali ga svi usput ipak spominju, a to je velika koalicija Europe sad i DPS-a. Naime, iako se čini nevjerojatnom, ona bi, kažu u Podgorici, najviše garantirala stabilnost, ali i potvrdila taj nepovratni prozapadni put Crne Gore te zadovoljila "ambasade" jer bi u toj koaliciji jedni drugima bili korektor. Ne bi bilo problema s NATO-om, EU, Kosovom, sankcijama Rusiji i ostalim političkim "đakonijama", a zadovoljna bi bila i procrnogorska Crna Gora kojoj bi sudjelovanje DPS-a garantiralo sigurnost i neutraliziralo strah od identitetskog ataka i opasnosti "srpskog sveta". S obzirom na to, i tu, možda najnevjerojatniju kombinaciju treba držati negdje u podsvijesti.

Pogotovo jer Rusi ne stoje dobro u Ukrajini, a Vučić ima itekako velikih problema doma gdje mora čuvati samoga sebe. Naime, to bi garantiralo da obećanja Milatovića i Spajića nisu samo formalna. Potrebna su djela, a ne riječi. Kako god bilo, ako u vladu uđu Knežević i Mandić, teško da bi se to deklariralo, osim možda tek na pukim usputnim riječima. Podsjetimo da su se i posljednje dvije vlade - Krivokapićeva i Abazovićeva - zaklinjale u orijentaciju prema Bruxellesu, ali je upravo u njihovim mandatima Crna Gora počela zaostajati na tom putu, premda je od svih država jugozapadnog Balkana bila napravila najviše.

U svakom slučaju, ovi izbori najvjerojatnije nisu izvukli Crnu Goru iz krize u kojoj tavori već dulje vrijeme, samo je pitanje kojim će se intenzitetom nastaviti.