Svađe unutar EU: Nije kočničar samo Orbán, pokušava se razmotati još jedno financijsko klupko

Neometano su članice Europske unije od početka 2020. godine do danas trošile kako bi njihove ekonomije i građani preživjeli pandemiju koronavirusa SARS-CoV-2, rat u Ukrajini i porast cijena energenata. Bogatije zemlje sa sjevera Starog kontinenta nevoljko su 2020. godine pristale dati doprinos fondu za oporavak Unije koji je bio težak 806 milijardi dolara, a koji je uglavnom potrošen na spašavanje južnih i istočnih članica EU-a. Međutim, visoke su kamate narušile te planove, piše The Economist.

Na samitu koji se održao 14. i 15. prosinca, 26 od 27 članica EU postiglo je dogovor o načinu punjenja proračuna Unije kako bi se Ukrajini moglo pomoći da se obrani od Rusije, višim kamatama na EU-ov dug i dodatnoj pomoći za zemlje u koje dolazi glavnina migranata iz siromašnijih svjetskih zemalja. Kompromis nije bio toliko izdašan koliko je Europska komisija htjela, ali je bio dovoljno dobar da ga gotovo sve članice prihvate.

Protiv njega bio je samo mađarski premijer Viktor Orbán. On je nedavno dao prešutno odobrenje za otvaranje pregovora o članstvu u Uniji s Ukrajinom, ali tek nakon što mu je Bruxelles poslao 10 milijardi eura koje mu ranije nije htio dati jer je u svojoj zemlji zajedno sa svojim jatacima narušavao vladavinu prava.

Ako EU želi da Orbán odobri spomenuti veći fiskalni paket, vjerojatno će mu morati dati ostatak novca koji mu zbog određenih autoritarnih praksi do sada nije htio dati. Radi se o 20 milijardi eura. Međutim, njegov manevarski prostor nije neograničen.

Lideri EU-a govore da bi se njegov veto mogao zaobići pomoću Europskog stabilizacijskog mehanizma, fonda za osiguravanje financijske stabilnosti u europodručju koji ima prilično velik kapacitet. Ako se Unija početkom 2024. prema njemu postavi snažno, mogao bi odustati od svojih ucjena.

Istodobno, ministri financija članica EU-a pokušavaju razmotati jedno drugo financijsko klupko. Zastarjela i stroga pravila Unije o dugu i deficitu jedva da su funkcionirala prije pandemije. Bila su prekompleksna, prezadužene su se zemlje s njima teško hrvale, a zbog stalnih proračunskih rezova nisu dopuštale okretanje zelenim investicijama.

Kad je Uniju pogodila pandemija, ona su privremeno obustavljena kako bi zemlje mogle slobodno trošiti. Otad im se EU nije vratio. Međutim, kako će im se vratiti početkom 2024. godine, trebalo ih je unaprijediti.

Europska je komisija predložila promjene koje bi joj dale više moći te koje ne bi robovale brojkama. Članice bi pristale na planove koji su fokusirani na snižavanje dugova i pokrenule reforme koje bi im omogućile rast. Međutim, Njemačka je htjela natjerati druge članice da svoje dugove i deficite svake godine smanjuju za određene minimalne iznose.

Očekivalo se da će Francuska pristati na prijedlog, ali pod uvjetom da te promjene u potpunosti stupe na snagu tek nakon što završi mandat predsjednik Emmanuela Macrona.

Suviše rigidna pravila zaista mogu biti problem, što se vidi na primjeru Njemačke. Njezin je Ustavni sud u studenom zaustavio pokušaje da se pribjegne kreativnim rješenjima za zaobilaženje ustavnih odredbi o deficitu. Vladajući su u međuvremenu predložili niz proračunskih rezova i povećanje poreza kako bi zakrpali rupe u proračunu. Sve se to događa u trenutku kada Njemačka ekonomija stagnira i vapi za investicijama.