STRUČNJAK ZA TERORIZAM U RAZGOVORU ZA JUTARNJI OTKRIVA 'U Siriji i Iraku bori se i šest Hrvata, 70 ljudi iz Bosne i Hercegovine već je tamo poginulo'

Od prošle je godine jako pao odlazak iz BiH na ratišta u Siriji i Iraku, a povratak je gotovo sasvim prestao, pokazalo je Azinovićevo istraživanje

Teroristički napadi poput onih u Parizu ili Berlinu nisu akti bezumnog nasilja, nego sračunata taktika čiji je jedan od ciljeva dodatno antagonizirati građane i vlasti u Europi prema muslimanima kako bi se posljedično muslimane koji žive u tim zemljama konačno privoljelo da se odreknu Zapada i priključe ISIL-u, odnosno njegovu islamskom kalifatu, ističe Vlado Azinović, stručnjak za terorizam i sveučilišni profesor iz Sarajeva.

Na osnovi višegodišnjeg istraživanja, često služeći se javnosti nedostupnim informacijama sigurnosnih agencija, te niza razgovora s akterima, Azinović je s islamskim teologom Muhamedom Jusićem nedavno objavio studiju “Novi zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca”. To istraživanje je utvrdilo da je u posljednjih pet godina iz Bosne i Hercegovine u rat u Siriji i Iraku otišlo oko 260 ljudi. Oko 180 su muškarci, a ostalo žene i djeca. Gotovo 70 ih je dosad poginulo, a s ratišta ih se vratilo između 50 i 60. “U Bosnu i Hercegovinu se vratilo nešto više od 40 ljudi, a ostali imaju dvojna državljanstva pa su se vratili u zemlje u kojima sada žive, mahom u Austriju i Njemačku”, objašnjava Azinović.

Konvertiti na islam

Od početka rata u Siriji u ožujku 2011. do danas na tamošnjim se ratištima borilo oko 43.000 stranaca iz 120 država. Prema istraživanju Soufan Groupa, najviše ih je iz zemalja Bliskog istoka (8240), Magreba (8000), Europske unije (više od 5000) te zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza (4700). Među njima je 6000 Tunižana, 2000 Turaka, 2400 Rusa. Iz Francuske ih je do zime 2015. stiglo 1700, iz Velike Britanije i Njemačke po 760 te 470 iz Belgije.

“U suradnji sa sigurnosnim agencijama u regiji istraživanjem smo utvrdili da je od 2011. godine do danas iz zemalja Zapadnog Balkana na ratišta u Siriju i Irak otišlo ukupno oko 950 osoba. Pojedinačno, najviše ih je s Kosova (316), a potom iz BiH, Makedonije i Albanije. Iz Hrvatske je otišlo šest osoba, od kojih su tri žene. Među njima je pet osoba s dvojnim državljanstvom, a troje su konvertiti na islam”, kaže Azinović.

Kada bi se svi još uvijek živi bosanskohercegovački dobrovoljci koji su u proteklih pet godina otišli u Siriju odjednom vratili u BiH, bilo bi ih manje od 200, a nikako nekoliko tisuća. Od prošle je godine jako pao odlazak iz BiH na ratišta u Siriji i Iraku, a povratak je gotovo sasvim prestao.

“U 2016. godini nije bilo novih odlazaka iz BiH u Siriju i Irak. Isto vrijedi za cijelu regiju. Općenito, od 2000 stranih dragovoljaca koji su još prije godinu-dvije svaki tjedan iz raznih dijelova svijeta dolazili u Siriju i Irak, taj je priljev sada spao na manje od 50 tjedno. Kada je riječ o ljudima iz BiH, još tijekom 2015. prestali su se vraćati u zemlju. Većina ih se, zapravo, i nema namjeru vratiti”, kaže Azinović.

Nakon što je ISIL u ljeto 2014. godine proglasio uspostavu Islamskog kalifata, pozvao je sljedbenike iz cijeloga svijeta da izvrše hidžru, kako se 622. godine poslanik Muhamed iselio iz Meke u Medinu te iz jedne nevjerničke i neprijateljske sredine prešao u novu zajednicu vjernika koju je osnovao.

Iseljavanje obitelji

Iz BiH su se neki iselili s cijelim obiteljima, ponekad i tri generacije zajedno. Taj je trend karakterističan za Balkan i zemlje bivšeg SSSR-a, dok su sa Zapada većinom odlazili mladići u dobi između 19 i 26 godina. Prosječna dob iseljenih muškaraca iz BiH je 31 godina, a žena 30. Slično vrijedi i za ostale skupine podrijetlom s Balkana.

Balkanski džihadisti razlikuju se od zapadnoeuropskih i po načinu radikaliziranja: u zemljama poput Francuske, Belgije i Njemačke najčešće se radikaliziraju preko zatvora, džamija i interneta, a u BiH većinom osobnim kontaktom.

“Kod nas je tradicionalno znatno jača uloga društvenih veza, osobito onih unutar uskog kruga obitelji i bliskih prijatelja, dok internet i društvene mreže imaju sporednu ulogu i služe uglavnom kao ojačivači novostečenih uvjerenja”, kaže Azinović. Navodi za primjer Bilala Bosnića koji je bio jedan od glavnih ISIL-ovih regrutera na Balkanu, ali i šire. “On je bio osoba od autoriteta i netko kome su ljudi doslovno povjeravali život. Tipično se radilo o psihički ranjivim i nestabilnim osobama koje su se u strahu od stigmatizacije podvrgavale alternativnim tretmanima nalik na egzorcizam, što ih je najčešće u privatnosti svoga doma nedaleko od Bužima provodio Bosnić. Kroz Bosnićevu je kuću prošlo dvadesetak osoba iz BiH, Slovenije, Austrije i Italije, koje su poslije završile u Siriji. Mnoge od njih su tamo poginule”, objašnjava Azinović.

Zatvorska kazna

U BiH se od ljeta 2014. odlazak na inozemna ratišta kažnjava, tako da je svaki drugi povratnik suočen sa zatvorskom kaznom. Polovina od 40 povratnika trenutačno je u zatvoru. Trenutačno je u Siriji još oko 50 muškaraca i oko 60 žena, državljana BiH. Broj djece nije poznat. Neku su sa sobom poveli roditelji, ali ih je dosta tamo i rođeno. “Prema informacijama koje do nas dolaze, čini su kako su sve žene, koje su to biološki još uvijek u stanju, konstantno trudne jer je jedna od njihovih glavnih zadaća roditi što više malih boraca - mudžahedina.” Oni koji bi se možda htjeli vratiti u BiH, to objektivno ne mogu. U posljednjih godinu dana vratila su se samo četiri muškarca koje je Turska deportirala nakon što su uspjeli pobjeći iz Sirije.

“Većina naših ljudi tamo je bez putovnica i osobnih dokumenata jer su ih ili sami uništili kako bi simbolički pokazali svoj raskid s nevjerničkom sredinom iz koje su došli ili su im dokumenti oduzeti pri ulasku u Siriju. Dezerterstvo se kažnjava smrću. Može se pretpostaviti da će s intenziviranjem sukoba u Siriji i Iraku najveći dio tih ljudi vjerojatno poginuti. Ukratko, mogućnost da bi se oni mogli vratiti u Bosnu i Hercegovinu ili bilo gdje drugdje, i pritom ostati nezamijećeni, minimalna je”, ističe sarajevski profesor. Osim ako se opet ne stvori veliki izbjeglički val i potaknut iz Turske krene prema Europi. Tada bi se dio ovih ljudi mogao pokušati uvući među izbjeglice kao što su to pripadnici ISIL-a učinili u sličnom valu prije dvije godine.

Dragovoljci ISIL-a u BiH, ali i drugdje vrbuju se većinom s ruba društva: siromašni su i neobrazovani, bez posla, često teško traumatizirani posljedicama obiteljskog nasilja. Odrastaju u nefunkcionalnim obiteljima, često samo s jednim roditeljem - tipično majkom, s vidljivo narušenim mentalnim zdravljem, s poviješću ovisnosti o drogama i alkoholu te s izraženim antisocijalnim i kriminalnim ponašanjem, navodi se u studiji “Novi zov rata u Siriji”. No, autori smatraju da su od ekonomskih faktora kod radikalizacije važniji oni identitetski i ideološki.

“Kad su početkom 1990-ih, u vrijeme rata u BiH, tu pristigli prvi muslimanski strani borci i misionari, govorili su ovdašnjim muslimanima da je glavni razlog njihove patnje i stradavanja u ratu to što su izašli iz vjere, prihvatili novotarije i napustili temelje islama. Tvrdili su kako im opstanak može jamčiti samo povratak izvornome islamu kakav su prakticirale prve tri generacije muslimana. I to je ideološka matrica selefizma, odnosno vehabizma. Dvadeset i pet godina poslije ta ideologija više nije uvezena, nego je u BiH postala domaća, autohtona. Njezini glavni autoriteti više nisu stranci, nego domaći ljudi”, upozorava Vlado Azinović. BiH je tako je od zemlje koja je bila krajnje odredište za strane borce, danas postala zemlja podrijetla dragovoljaca koji se odlaze boriti u tuđim ratovima.

Žarišta u BiH

Gornja Maoča više nije najvažniji selefijski centar u BiH. Najveći dio stanovnika tog naselja koji je htio otići u Siriju već je otišao, a njihov vođa Nusret Imamović napustio je zemlju početkom 2014. godine i priključio se Fronti al-Nusra (sada Fatah al-Šam), koji je sirijska proksi-formacija al-Qa’ide. Nakon Gornje Maoče, iz koje su otišle 52 osobe, najviše ih je otišlo s područja Sarajeva i Zenice - 38, odnosno 27 osoba. Ova statistika pokazuje kako se posljednjih godina selefijska zajednica u BiH iz zabačenih dijelova zemlje premješta prema većim gradovima.

“Taj pokret prema urbanim centrima prati i pojava mreže malih obrta, tipično dućana za popravak ili preprodaju mobilnih telefona, malih autoservisa ili vulkanizerskih radnji, grilova i štandova gdje se prodaju domaći džemovi i med. Ti mali obrti donose dovoljno novca koji ovim ljudima omogućava skroman život. Njihove duhovne potrebe zadovoljava mreža paralelnih vjerskih mikrozajednica, paradžemata ili paramesdžida, koji su se pojavili proteklih godina, a u kojima se vjerska služba obavlja mimo znanja i odobrenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Tu službu najčešće obavljaju osobe koje ili nemaju adekvatnu vjersku poduku ili nisu svršenici domaćih medresa i fakulteta. Upravo se u takvim sredinama najčešće produciraju ideje koje potiču nesnošljivost prema svemu drugome i drugačijem, uključujući Islamsku zajednicu u BiH, njene imame i vjernike”, objašnjava sarajevski znanstvenik koji godinama prati islamistički radikalizam u BiH.

Kako se boriti protiv terorizma ISIL-a? “Francuzi procjenjuju da imaju oko 12.000 potencijalno opasnih islamista. Nijemci ovih dana tvrde da ih imaju oko 9000, od kojih se za 550 vjeruje da su sposobni izvesti akte nasilja. Da bi sigurnosne službe uspješno pratile samo jednu takvu osobu 24 sata dnevno, nužno je angažirati 20-ak ljudi. Nemoguće je kontrolirati sve sumnjivce, a još je teže pretpostaviti tko bi se od onih koji uopće nisu na policijskim radarima mogao angažirati u nasilje ove vrste, na koji način i gdje”, upozorava Azinović.