BRISELSKI POUČAK

Što je ostalo od europskih vrijednosti ako ih se treba štititi novcem

EU nije lako donijeti odluke o uskraćivanju novca iz fondova EU jer posljedice na kraju snose građani, a ne političari
Ursula Von Der Leyen
 Francois Walschaerts/AFP
Objavljeno: 05. kolovoz 2020. 20:56

Hrvatska je prije devet godina zaključila pristupne pregovore, a dvije godine poslije postala članica Europske unije. Morala je ispuniti brojne uvjete, a Unija je posebno pratila one vezane uz vladavinu prava i temeljne slobode. Birokrati iz Bruxellesa te diplomati iz Haaga, Londona i Berlina gledali su svaki “akcijski plan”, brojali predmete koje istražuje USKOK, analizirali izjave političara o borbi protiv korupcije kako bi upozorili na relativiziranje tog “raširenog fenomena” u Hrvatskoj. I nakon što je Hrvatska zaključila pristupne pregovore, potpisala Ugovor o pristupu EU, posebni monitoring o tim pitanjima je nastavljen sve do zadnjeg čina ulaska u EU.

Iako je bila uvijek proglašavana kao “najveći prijatelj Hrvatske u EU”, Njemačka je posebno pazila da Hrvatska, kako su govorili europski diplomati, ili bude potpuno spremna ili ne uđe u Uniju. Njemačka je zadnja od 27 članica i ratificirala Ugovor o hrvatskom pristupu EU, nekoliko dana prije samog članstva i nakon zadnjeg izvještaja koji je potvrdio da su ispunjeni i zadnji uvjeti, uključujući i oni iz faze monitoringa poslije potpisivanja Ugovora, a prije članstva.

Tako je Hrvatska bila izložena znatno težim uvjetima pregovaranja jer je Unija htjela na nama primijeniti “naučene lekcije” od prijašnjih valova proširenja. Nakon 2004., kada je 10 država ušlo u EU, a posebno nakon 2007., kada su primljene Bugarska i Rumunjska, postalo je jasno da članstvom u EU prestaje moć Bruxellesa u nametanju poštovanja zajedničkih načela. Mogućnost protjerivanja jedne države iz članstva ne postoji, iako je uvedena mogućnost napuštanja Unije, što je sada iskoristila Ujedinjena Kraljevina.

Europska komisija redovito analizira i ocjenjuje efikasnost sudstva u državama članicama, može i istražiti i početi postupke protiv članica ako krše zajedničke zakone, ali do sada nije mogla sankcionirati svoje članice. A kandidate je mogla u svakom trenutku. Moglo se spriječiti i odgoditi otvaranje pregovora, otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja, a riječ Bruxellesa je bila moćna i u unutarnjim političkim i društvenim kretanjima. Moramo to jer tako Bruxelles traži, bio je najčešći izgovor za teške odluke.

Da su danas u procesu pristupanja Europskoj uniji neke države, sigurno ne bi ispunile uvjete. Neke čak ni za otvaranje pregovora, a kamoli za članstvo. Bilo bi dovoljno da Europska komisija iznese zabrinutost za stanje vladavine prava, ugrožavanja neovisnosti sudstva, diskriminaciji na osnovi seksualne orijentacije, kršenju slobode medija pa da napredak neke države u pregovorima bude zaustavljen. I kada jednom uđu u EU, podrazumijevalo se da su samim time dileme oko vladavine prava i poštivanju temeljnih vrijednosti EU zauvijek riješene.

Sada ispada da nije tako. U državama EU se proglašavaju “gay free zone”, uspostavlja politička kontrola nad medijima, suci imenuju prema političkim preferencijama, istrage o ubojstvu novinara se vode samo nakon velikog pritiska javnosti. Kršenja zajedničkih načela su postala tako česta da se to pitanje pretvorilo u jedan od najvećih razloga podjela unutar EU. Toliko da neke države, uglavnom sjeverozapadne, koje ipak imaju nešto dulju demokratsku tradiciju, poput Nizozemske, Finske, Švedske ii Danske, traže da se dodjela novca iz proračuna EU uvjetuje poštivanjem načela vladavine prava.

Ne žele da države poput Mađarske i Poljske, za koje oni smatraju da krše ta načela, dobivaju novac njihovih poreznih obveznika.

U potrazi za kompromisom, Unija je na kraju odlučila povezati ta dva pitanja, ali ne i presjeći. Do sada je postojala formalna mogućnost poduzeti mjere protiv jedne članice EU, ali samo ako se s time slože sve druge države. U praksi je dakle to bilo nemoguće. Ubuduće će se to odlučivati kvalificiranom većinom. Ni to neće biti lako, ali će ipak biti moguće, što je pomak u pravom smjeru. Ipak, Europska komisija je ovih dana pronašla načina kako poslati jasnu poruku da novce neće moći dobiti oni koji grubo krše pravila o nediskriminaciji.

Nekoliko gradova i gradića iz Poljske je dobilo odbijenice za projekte koji se financiraju novcem EU jer su ti gradovi, iako samo simbolično, objavili deklaracije koje drugi u EU vide kao usmjerene protiv LGBT zajednice. Europska komisija je smatrala da se time diskriminira jedan dio građana, a novac EU može ići samo za projekte koji su svima dostupni, bez obzira na spol, vjeru ili seksualnu orijentaciju. Ipak nije lako ni Europskoj uniji donijeti takve odluke, jer na kraju od uskraćivanja sredstava iz EU fondova posljedice snose građani, a ne političari koji su izravno odgovorni.

Nažalost, i EU se našao u situaciji da zajedničke europske vrijednosti mora štititi i novcem, što samo po sebi govori koliko su se te vrijednosti srozale.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 15:48