Što će se dogoditi ako Rusija pobijedi u ratu protiv Ukrajine

Bivša zastupnica ukrajinskog parlamenta Aliona Hlivco za The Telegraph je komentirala što bi se potencijalno moglo dogoditi ako Rusija pobjedi u ratu protiv Ukrajine. Čuvanje europske sigurnosti poštapalica je koju zapadni dužnosnici konstantno ponavljaju, a jedini čvrsti stav izražen je oko granica NATO-a gdje geopolitički interesi zasjenjuju humanitarne brige.

Hlivco smatra da bi pad Ukrajine mogao ohrabriti Putina da nastavi sa širenjem na druge države bivšeg Sovjetskog saveza. Pita se bi li NATO ispunio svoje obećanje o kolektivnoj sigurnosti ili je ono samo prazna priča. NATO-ovu otpornost opisala je krhkijom nego što mislimo, a Putinova pobjeda dodatno bi zatresla ionako nestabilne temelje.

Snaga NATO-a ne leži samo u njegovoj vojnoj snaži već i u nepokolebljivoj predanosti kolektivnoj obrani. Članak 5 obvezuje članice da svaka od njih poduzme mjere koje smatra potrebnim ako dođe do oružanog napada. Hlivco objašnjava da mjere mogu biti bilo što - od slanja ratnog broda do pukog izražavanja duboke zabrinutosti.

Zemlje istočnog krila NATO-a, poput Estonije i Poljske, čine mnogo više nego što savez to formalno zahtijeva. Estonija je tako daleko ispred svojih saveznika po obrambenoj potrošnji na koju izdvaja 3 posto BDP-a, kao i Poljska koja prema vojnim izvorima nema namjeru čekati da ruske čizme kroče na tlo Poljske već su spremni započeti rat na ruskom teritoriju ako Ukrajina padne.

Napad na Narvu?

Nedavne izjave šefa poljske obrambene protuobavještajne službe Jaroslawa Strozyka ukazuju na to da je Putin spreman za vojnu operaciju manjeg opsega na istočnim teritorijima, ciljajući primjerice na estonsku općinu Narva ili zalazeći na neki od švedskih otoka.

Švedska mornarica optužila je nedavno ruske naftne tankere u sjeni za špijunažu. Pod krinkom pristajanja u hitnim slučajevima pristajali su u Baltičkom moru u luci otoka Gotland koji ima strateški značaj za regionalnu sigurnost sjeverne Europe te je ključan za obranu susjedne Estonije, Latvije, Litve, Finske i Poljske.

Hlivco tvrdi da Putina u njegovim namjerama koči samo snažna odlučnost Zapada u podršci Ukrajini. Ako nestane odlučnost, vjerojatnost neposrednog ruskog napada na NATO bi eksponencijalno rasla. Uz postojeće podjele unutar NATO-a, za očekivati je da će mnoge države članice dati prednost vlastitoj obrani nad obranom svojih slabijih saveznika.

U obzir treba uzeti i ulogu SAD-a u slučaju ruske pobjede. Bi li nastavili biti opterećeni predizbornim kolebanjima ili bi uskočili kao potpora svojim saveznicima? Poljska na svom tlu ima oko 10.000 američkih vojnika, ali da su njezine granice probijene bi li SAD odlučio smanjiti gubitke i otići?

U slučaju da se Estonija suoči s ruskim napadom, ključne bi bile radnje koje bi poduzelo Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako bi Estonija bila prva zemlja NATO-a koja je pretrpjela ruski napad, Velika Britanija našla bi se u ratu s više od tisuću svojih vojnika koji se ondje nalaze. Bi li UK pod laburistima ispunio svoje obveze prema kolektivnoj europskoj i globalnoj obrani?

Što će učiniti Njemačka

Ako bi Poljska ili Estonija bile napadnute, Njemačka bi bila u stanju pripravnosti s oko 4000 vojnika stacioniranih u Litvi. Hlivco priča kako je razgovarala s nekoliko njemačkih vojnih čelnika, kancelara i ministrom obrane Pistoriusom koji su na njeno pitanje je li Njemačka spremna na rat ako Rusija napadne odgovorili potvrdno, ali sa strahom u očima i oklijevanjem u glasu.

U najgorem slučaju lako se može zamisliti kako Nijemci pribjegavaju svom tradicionalnom diplomatskom dijalogu s Moskvom, tražeći komunikaciju s Rusima u pozadini kako bi izbjegli eskalaciju. Time bi se dodatno ugrozilo jedinstvo kontinenta.

Gora od svega navedenog bila bi činjenica kako bi neke zemlje iskoristile nastali kaos. Mađarska bi mogla biti među prvim europskim nacijama koja bi se okrenula protiv svojih saveznika. Turska bi također mogla slijediti vlastite interese u Crnom moru ugrožavajući tako sigurnost i drugih članica NATO-a poput Rumunjske i Bugarske.

Kina bi slabost NATO-a mogla protumačiti kao zeleno svjetlo za utvrđivanje dominacije u Indo-Pacifiku i invaziju na Tajvan. Australija i Japan bili bi prepušteni sami sebi, suočeni s nevjerojatno opasnom situacijom u regiji. UK ne bi imao kapacitet priskočiti u pomoć svojim azijsko-pacifičkim partnerima s agresivnom ekspanzijom Rusije u Europi.

Afričke nacije, pokolebane popratnim kaosom ruske propagande, obećavajući dugo očekivanu pravdu protiv uočenog licemjerja i propadanja Zapada, bile bi sklone osporiti temelje poretka nakon Drugog svjetskog rata koji je uspostavio UN. Neke zemlje Latinske Amerike slijedile bi sličnu putanju.

Hlivco zaključuje da bi pad Ukrajine bio više od kraja jedne nacije te da bi mogao dovesti do raspada NATO-a i uspostavljenog svjetskog poretka kakvog poznajemo.