Iako je položaj tzv. Islamske države na terenu u Siriji i Iraku sve teži i govori se o početku njihova kraja na Bliskom istoku, njihove ćelije po Europi i Aziji zadaju velike probleme sigurnosnom stanju u tamošnjim državama.
Posebno se počela isticati IS-ova srednjoazijska ćelija čiji su pripadnici izveli dva mučka teroristička napada - u Istanbulu tijekom novogodišnje noći (Uzbek) te nedavno u podzemnoj željeznici u Sankt Peterburgu (Kirgiz). Srednjoazijske zemlje Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan i Turkmenistan, sve redom autokratske sekularne države bivšeg SSSR-a s većinskim muslimanskim stanovništvom, mjesto su nove geostrateške igre. To je azijska bačva baruta koja generira svjetsku nesigurnost, a čija bi radikalizacija mogla ugroziti ne samo taj dio svijeta. Srednja Azija nalazi se na politički, etnički i vjerski vrlo trusnom području, stiješnjenom između utjecaja Rusije, Kine, Irana i Turske, a graniči s najopasnijim “izvoznikom” ili transmisijom ekstremnih islamističkih ideja u toj regiji - Afganistanom.
Radikalni islamisti već dugo pikiraju na te zemlje i samo ih gotovo bestidni i bezočni režimi sputavaju u širenju i osvajanju novih teritorija, a “sukobi” traju od kraja 80-ih kada je u SSSR-u oslabio represivni aparat, uz utjecaj afganistanskog rata koji je u tim zemljama revitalizirao islam, a onda ga vrlo brzo i radikalizirao. Raspadom SSSR-a te su zemlje neočekivano, a u prvo vrijeme i neželjeno, dobile neovisnost, ali i dalje su se oslanjale na Rusiju koja ih smatra svojim lenom i zonom svoga političkog i svakoga drugog utjecaja. Konačno, tim područjem Rusi vladaju još od druge polovine 18. stoljeća. Naime, u svim tim zemljama nakon ostvarivanja neovisnosti vlast su nastavili obnašati rusificirani komunistički kadrovi koji su svoju predanu sovjetsku ideologiju blago modificirali s populističkim islamskim faktorom te daljnjim osloncem na Moskvu.
Čvrste ruke
U tim su zemljama na vlasti ljudi koji imaju sovjetski habitus pomiješan sa srednjoazijskim despocijama, svi su školovani u Rusiji te su svojim radikalnim antiislamističkim politikama kolika-tolika brana prodoru džihadističkih ideja na to turbulentno područje. U Kazahstanu i Tadžikistanu od 90-ih godina vladaju Nursultan Nazarbajev s titulom Elbasi (Lider nacije) i Emomali Rahmon s titulom Pešvoi milat (Lider nacije). U Uzbekistanu i Turkmenistanu provedeni su, nakon smrti njihovih neokomunističkih lidera Islama Karimova i Saparmurata Nijazova, “uspješni” prijenosi, odnosno autokratski kontinuitet vlasti na Šavkata Mirzijojeva i Gurbangulija Berdimuhamedova, koji garantiraju nekakvu protuislamističku sigurnost u regiji. Većina tih zemalja ima kolosalne zalihe plina, nafte, urana, zlata i ugljena, a među vodećima su u proizvodnji pamuka, voća i povrća, ali i u proizvodnji i “trafficu” opijata (u prvom redu Uzbekistan i Tadžikistan), poglavito opijuma i marihuane. Zbog njihova prirodnog bogatstva i sprečavanja širenja džihadističkih pokreta i ideja međunarodni čimbenici su tolerantni prema tim režimima i spremni su zažmiriti na kršenja ljudskih i građanskih prava. No, u ovom trenutku radikalni islamski element u tim zemljama, unatoč drastičnim i drakonskim antiislamističkim zakonima i mjerama, ipak se ne može obuzdati.
Prema nekim informacijama, u redovima IS-a u Siriji i Iraku angažirano je oko pet tisuća građana srednjoazijskih država, čime prednjače u odnosu na sve ostale. Primjerice, iz Kirgistana ima dvostruko više IS-ovih pripadnika u Siriji, Iraku i Libiji, nego iz Dagestana koji se smatra središtem džihadizma u Rusiji. Središtem islamizma u Srednjoj Aziji smatra se sporno područje na uzbekistansko-kirgistanskoj granici: Ferganska dolina u Uzbekistanu i regija Oš u Kirgistanu. Upravo s tog područja dolaze i bombaš-samoubojica iz peterburškog metroa te napadač iz Istanbula. Kako ističe jedan od najvećih ruskih stručnjaka za Srednju Aziju, Aleksej Malašenko iz moskovskoga Carnegie centra, tim zemljama vladaju plemensko-korporativne oligarhije. Prema njegovu mišljenju, treba uskladiti interese i zahtjeve svih tih grupacija jer “islamski faktor” stalno visi nad glavom. “Klan koji izgubi ili osjeti da gubi pozicije, mogao bi se okrenuti radikalnom islamu kao političkom oružju”, što bi situaciju na terenu zakompliciralo. To bi dalo poticaj “islamističkoj ilegali” koja tamo djeluje, unatoč rigoroznim mjerama koja provode tamošnji režimi. Primjerice, Tadžik zarobljen u Guantanamu odbio se vratiti u Tadžikistan i radije je izabrao ostanak u tom američkom zatvoru, nego suočavanje s povratkom u domovinu i tamošnjim antiislamističkim metodama. Mnogi svjedoče da su zabačeni pustinjski zatvori za islamiste u tim zemljama najstrašnija i najkošmarnija mjesta na svijetu.
Alternative nema
Drugo, i u krugovima establishmenta dolazi do otpadništva i odmetništva zbog razloga koje je spomenuo Malašenko. Tako je jedan od jakih vođa IS-a za Srednju Aziju, glavni operativac za prebacivanje u Siriju i Irak, bivši zapovjednik specijalaca Tadžikistana Gulmurod Halimov. U Tadžikistanu je, spomenimo, početkom 90-ih izbio građanski rat, odnosno sukob s radikalnim islamistima, koji je trajao do 1997. godine. Jedan od pionira džihadizma u Uzbekistanu, Tahir Juldašev poznat kao uzbečki Osama bin Laden, osnovao je Islamski pokret Uzbekistana te čak dobio i podršku Islama Karimova koji je tada trebao utvrditi vlast. No, kako to biva, Karimov je Juldaševa odbacio pa je ovaj pobjegao u Afganistan gdje je 2009. godine poginuo u napadu američkih bespilotnih letjelica.
Malašenko napominje da je demokratizacija tih režima prema zapadnjačkom modelu neostvariva i nemoguća, odnosno iluzija. Upravo bi demokratizacija i liberalizacija kakvu zagovaraju na Zapadu, objašnjava Malašenko, omogućila islamistima možda ne da dođu na vlast, a ono barem da izazovu nestabilnost u određenoj zemlji. To bi, pak, cijelu regiju, a onda i šire susjedstvo moglo baciti u ambis sukoba i dugoročne destabilizacije. “Potpuno je jasno da alternative autoritarnim režimima u tom dijelu svijeta nema. Građansko društvo, demokracija - toga nema”, kaže Malašenko. Dodaje kako je i Arapsko proljeće pokazalo da je bilo samo prostor za prodor religioznog ekstremizma, a ne za liberalizaciju tih zemalja prema zapadnjačkom uzoru. Naime, i u 90-ima su se islamisti “skrivali” iza tzv. nacionalnih demokratskih stranaka i pokreta. Urbanizirano (manjinsko) stanovništvo srednjoazijskih država, bez obzira na moguće primjedbe o demokraciji i ljudskim pravima, ipak podržava autoritarne vladare, i to upravo iz straha od islamizacije društva. Spremni su žrtvovati taj dio svoje socijalne i društvene svijesti kako bi izbjegli varijantu koju smatraju još gorom. Opasnost od radikalizacije tih režima stalno postoji, i to je začarani krug. Naime, represija nije spriječila da se ideje džihadizma šire, nego ih je samo pritisnula. A zabrane, primjerice burke ili brade, mogu samo kod tradicionalista izazvati suprotan efekt, pogotovo u ruralnim sredinama koje su u tim zemljama brojnije. Upravo je tu začarani krug: represija garantira stabilnost, ali istodobno je i inicijator širenja radikalnih ideja. To je pat-pozicija jer represija s jedne strane ne sprečava širenje džihadizma, ali ga ipak obuzdava, no s druge strane potiče njegov razvoj i jasno je da u jednom trenutku represija mora puknuti. Je li bolje imati današnji Irak i Libiju ili podržavati Mirzijojeva i Berdimuhamedova s njihovim često tragikomičnim i bizarnim kultom ličnosti?
Kontrola Rusije
Rusija je u strahu od razvoja džihadizma u tim zemljama zbog svojih težnji prema tim područjima, ali i činjenice da su “terorističke ćelije” iz Srednje Azije preuzele štafetu ili, bolje reći, nadovezale se na dijelom pacifizirane džihadiste Sjevernog Kavkaza. Nakon napada u peterburškom metrou otkrivena je cijela mreža srednjoazijskih terorista. Rusija je postala druga zemlja na svijetu prema broju gastarbajtera, prestigla je čak i Njemačku. No, problem je Rusije da, unatoč svemu, nema precizne podatke o njihovu broju pa se on kreće od deset do čak 17 milijuna stranih radnika, uglavnom iz zemalja bivšega SSSR-a, a dvije trećine njih su upravo radnici iz Srednje Azije. Novčane doznake radnika iz Tadžikistana iznose čak oko 50 posto tamošnjega BDP-a, više od trećine kirgistanskog te više od 25 posto uzbekistanskog!
Kazahstan i Kirgistan članovi su Euroazijske unije, svojevrsne ruske verzije EU. Uskoro se očekuje i pristupanje Tadžikistana, a prema nekim najavama, to bi nakon promjene vlasti mogao učiniti i Uzbekistan. Osim toga, Kirgistan, Tadžikistan i Kazahstan dio su “ruskog” NATO-a, odnosno Dogovora o kolektivnoj sigurnosti. I tu bi Rusija rado vidjela najmoćniju zemlju Srednje Azije - Uzbekistan. Nedavno je u Moskvi boravio Šavkat Mirzijojev koji je, kako navode ruski mediji, primljen s najvećim počastima, odavno neviđenima u Kremlju. Uz to, nedavno je Vladimir Putin odlikovao Emomalija Rahmona visokim ordenom. Kremlj se trudi te režime sve više vezati uz sebe i politički i ekonomski kako bi mu te zemlje služile i kao “sanitarni kordon” prema utjecaju iz Afganistana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....