Sredinom sedamdesetih, ako ste u zagrebačkim kulturnim krugovima moje generacije htjeli biti “in”, morali ste redovno čitati njujorški tjednik The Village Voice. Pretplata nije bila osobit problem, uplatili biste je u zagrebačkoj knjižari Mladost u Gundulićevoj ulici (blizu križanja s Varšavskom), specijaliziranoj za stranu publicistiku. Novine bi počele stizati nakon dva-tri mjeseca, katkad i nekoliko brojeva odjednom zbog zadržavanja u pošti, međutim, kad se to ustalilo, imali ste dojam da ste u kontaktu sa svijetom, i to onim njegovim dijelom koji vas najviše zanima.
Voice su bile debele i velike novine na prostom papiru, isplatilo se čitati samo prvi dio do duplerice, poslije bi zaredali oglasi i eventualno nastavci predugačkih tekstova. Kupovao sam ga jer je tamo pisao meni tada najvažniji američki kritičar Andrew Sarris, njegovu knjigu “American Cinema” iz 1968. u kojoj je rangirao holivudske redatelje prelistavali smo kao filmsku bibliju, ponekad se ljutili na očite nepravde (John Huston i Billy Wilder među precijenjenim autorima?!) i pokušali pogledati nešto od visoko pozicioniranih filmaša o kojima nismo imali pojma.
Kritike u prvom licu
Sada smo ga pratili “iz prve ruke”, dok piše o aktualnom američkom kinorepertoaru, glavnom filmu posvetio bi čitavu stranicu, a one druge ocijenio bi kratko kao da je profesor u školi i dijelio dvojke i četvorke (odnosno, B- ili D+, kakav je već tamo bio ocjenjivački sustav). Kad bi se zasitio filmova, pisao bi o svom grčkom podrijetlu, kritika se miješala s autobiografijom i to je bilo fascinantno. Možda ne baš od njega, ali svakako na stranicama tog lista shvatili smo da se kritike mogu pisati u prvom licu i da je to neusporedivo poticajnije nego truditi se oko pseudoobjektivnosti. Kasnije se u Poletu to obilno koristilo.
Svatko od mojih dobrih znanaca u Voiceu je našao nešto za sebe, pokojni Darko Glavan kupovao ga je zbog glazbenog kritičara Roberta Christgaua, i on je poput Sarrisa znao kratko ocjenjivati albume, imao je kolumnu Vodič za potrošače te pisao opširnije o rokerima i fenomenima koji bi ga intrigirali. Područja koja je tjednik osobito dobro pratio su film, rock-glazba i kazalište. Uz Sarrisa, alternativac Jonas Mekas imao je kolumnu Filmski žurnal, no on je uglavnom pisao o eksperimentalnim filmovima, što baš nije bio moj teren, poslije im se pridružio J. Hoberman, uz Jonathana Rosenbauma danas najzanimljiviji američki filmski kritičar, uz njegovu pomoć krajem 70-ih su uvedene top-liste najboljih filmova godine, što je Christgau također primijenio u rock-glazbi. Voice je uveo nagradu Obie, koja se dodjeljivala najboljoj off-broadwayskoj predstavi, pa ju je 1981. dobila zagrebačka predstava “Oslobođenje Skoplja” u režiji Ljubiše Ristića, tada na američkom gostovanju.
U početku antigay
Kritike su bile razlog zbog kojih smo počeli čitati Voice, no tamo se nudilo puno više. Upravo se pojavio triler Michaela Winnera “Želja za smrću” s Charlesom Bronsonom (u nas preveden kao Paul Kersey ne oprašta”), koji je osim filmskih uzbuđenja nudio i vrlo precizan portret velegrada nakrcanog huliganima i svakojakim drugim zlostavljačima. Rasplamsale su se polemike je li to desničarski film koji zaziva na uvođenje neformalne građanske milicije, međutim, stvarnost je bila da je New York uistinu postao opasan za obične ljude. Reporteri Voicea sjeli bi u podzemnu željeznicu i bilježili što su sve doživjeli tijekom putovanja s jednog na drugi kraj grada. Najhrabriji je bio njihov kolega koji je noću ušao u Central park, gdje se već dogodilo nekoliko grabežnih ubojstava, i objavio članak iz koga se dalo shvatiti da je tog puta imao sreće, zamijetio je nekoliko opasnih tipova, ali ih se klonio. Još krajem šezdesetih Voice nije imao nikakvog razumijevanja za gay aktiviste, kad su izbili prijelomni nemiri u kafiću Stonewall, u novinama su ih popratili kao “pobunu pedera”, a bilo je i problema kad su odbili objaviti oglas u kojem dečko traži dečka. Sedamdesetih se sve promijenilo, gay oglasi postali su normalna stvar, a nakon ubojstva razmjerno poznatog kritičara iz konkurentske novine, Voice je objavio reportažu na nekoliko stranica kako se to odigralo: žrtva i njegov ubojica upoznali su se u gay sauni, kritičar ga je pozvao u stan, a nakon seksa njegov ljubavnik je shvatio da je u pitanju samo jednokratna pustolovina, on je htio ljubavnu vezu i reagirao je impulzivno te izbo svog domaćina nožem. Čitav događaj opisan je vrlo detaljno, novinar se iskazao kao dobar psiholog i pritom je bio odličan pisac.
Amaterski pothvat
Malo tko je od nas znao da Voice koji tako pomno pratimo ima novog vlasnika. Naime, osnovali su ga 1955. Dan Wolf, Ed Fancher i književnik Norman Mailer s ulogom od 10 tisuća dolara. Redakcija im je bila dvosobni stan u Greenwich Villageu, boemskoj oazi koja je imitirala parišku Lijevu obalu, međutim, poznata spisateljica Mary McCarthy opisala ju je u seriji članaka u New York Postu kao “depresivno seksualno igralište”. Fancher je figurirao kao izdavač, Wolf kao urednik, a Mailer kao dobrodošla siva eminencija. On je upravo tada objavio loše primljen roman “Park jelena” (slavni prvijenac “Goli i mrtvi” napisan je davne 1948.), i zakupio pola stranice oglasa u novini, gdje je citirao izvatke iz najotrovnijih kritika. Čitav pothvat doimao se pomalo amaterski, iako se logo koji je dizajnirala likovna umjetnica Nell Blaine održao sve do danas. Novine su do 1962. izgubile 60 tisuća dolara, a na uredničke plaće potrošeno je u tom razdoblju skromnih 18 tisuća dolara. Šef računovodstva isprva je bio Mailerov otac, a književnik je, kako bi pomogao novini, počeo povremeno pisati kolumnu, koja je imala više osporavatelja nego poklonika, ali on ih je svejedno poslije tiskao u posebnoj knjizi “Oglašavanje sebe samoga” (1959.). Wolf je pak bio posebna vrsta urednika, nije naručivao tekstove nego bi čekao da mu suradnici dođu s prijedlozima, klonio se poznatih imena jer bi njihove tekstove morao plaćati i filozofirao da ne želi da se netko u Voiceu proslavi kako bi ga poslije pokupile novine s većom nakladom. Ne bi im naškodio ni malo preglednije uređivanje, legendarni I. F. Stone jednom je rekao Danu Wolfu da mu se sviđaju njegove uvodne kolumne, ali da ih je u tako zbrkanim novinama vrlo teško pronaći. Poseban status imao je strip autor Jules Feiffer, on je od 1956. bio u Voiceu, isprva je radio zabadava, samo je tražio da mu nitko ne cenzurira ideje i tekstove, ponekad bio njegove “šlajfne” izlazile na naslovnoj stranici, da bi se potom pretvorio u pravu instituciju. Napustio je Voice 1997., jer se s urednicima nije mogao dogovoriti oko honorara.
Unatoč politici izbjegavanja književnih veličina, Voice se mogao pohvaliti da su mu među suradnicima bili pjesnik Ezra Pound, književnik Henry Miller i afroamerički publicist James Baldwin.
Bio je to prvi alternativni tjednik u Americi, iako je definicija donekle pretjerana, pisanje o Ingmaru Bergmanu i Bobu Dylanu teško bi se dali podvesti pod tako nešto, no sredinom šezdesetih postao je institucija koja je nadišla geto Greenwich Villagea: proširio se na New York, ali je imao pretplatnike po čitavom svijetu. Ideološki je nastajao biti neutralan, kloniti se kako komunizma tako i antikomunizma, no dosta bliska bila mu je grupa nezavisnih demokrata iz tog kvarta, kojima su pripadali kasniji njujorški gradonačelnici Ed Koch i John Lindsay. U proboju lista pomogao je štrajk tipografa iz 1962., na kioscima uopće nije bilo novina, Voice je izlazio jer njegova tiskara nije bila u sindikatu, tako da su bili gotovo jedini na tržištu: njegovi novinari slušali su radio i pisali što se događa, nisu imali novca platiti iskusne reportere. Ipak, u tom kratkom razdoblju naklada je narasla sa 18 na 40 tisuća primjeraka. Njegove su čitatelje definirali kao pripadnike više srednje klase koji žele zadržati vezu sa svojim boemskim korijenima. Naklada se brzo povećavala, unatoč tome što su underground novine nicale na sve strane, a magazin Screw Ala Goldsteina oslobodio ih je izazova da objavljuju eksplicitne seks-oglase. Već 1967. bio je to tjednik koji se najbolje prodavao na njujorškim kioscima (podjednako utjecajni New Yorker više je računao na pretplatu), a godinu kasnije mogao se pohvaliti da po broju ima 200 individualnih oglasa. Kad su na prijelazu šezdesetih u sedamdesete Wolf i Fancher prodali svoj udio za tri milijuna dolara, drugi urednici i suradnici su pobjesnili, često su radili zabadava, a oni koji su ih na to tjerali sada su se obogatili.
Obojica su poslije dobili otkaz kada je novine 1974. kupio Clay Felker, koji je krajem šezdesetih osnovao New York Magazine. Wolf mu je tom prigodom rekao: “Jednom će se to dogoditi i vama” i nije morao dugo čekati, jer je tjednik 1977. preuzeo Rupert Murdoch, tajkun koji nije imao previše razumijevanja za alternativnu kulturu, no jedino je znao da ne smije rastjerati postojeće čitatelje. Bilo je to delikatno razdoblje, Murdochova urednica radila je u drugom prostoru, redakcija se morala pomiriti s činjenicom da je u vlasništvu kapitalista kakve su nekad ironizirali, no zapravo se u tih godina ništa presudno nije dogodilo, jedino je u tjednik uloženo nešto više novca, pa je počeo izlaziti na boljem papiru i s atraktivnijim grafičkim dizajnom.
U osamdesetima Voice više nije nikad povratio nekadašnji ugled, a devedesetih se pojavio i internet kojemu je tjednik bio neka vrsta prethodnice, jer štošta toga što se objavljivalo pedesetih i šezdesetih moglo se nazvati blogiranjem. U međuvremenu se riješio svih svojih najutjecajnijih kolumnista pa ga danas preletite bez prevelikog zanimanja, kao i bilo koju drugu sličnu novinu o kulturnim zbivanjima. Village Voice Media Holding (kasnije Voice Media Group) razvio se u pogon koji posjeduje tjednike diljem Amerike, jedino kontroverzni portal Backpage.com djeluje nezavisno, srećom, jer ga već od početka ovog desetljeća optužuju da svojim oglasima posreduje trgovinu mladim ženama i maloljetničku prostituciju.
Najbolje već izašlo
The Village Voice kupio je prije dvije godine Peter Barbey, njegova obitelj na 38. je mjestu najbogatijih u Americi na Forbesovoj službenoj listi, a on ima dosta izdavačkog iskustva. Od 1997. list se više ne kupuje, dijeli se zabadava u crvenim boksovima raspoređenima po New Yorku, financira se oglasima i prihodima od web portala, a novi izdavač uspio mu je povećati nakladu na 120 tisuća primjeraka. Ipak, ovog utorka je objavio da ukida tiskano izdanje i to nakon 62 godine izlaženja, što je dočekano sa zgražanjem i žaljenjem. Je li to bio nužan potez? Čini se da jest, vlasnik dućana u New York pokraj kojeg se nalazio takav crveni boks tvrdio je da su još prije deset godina besplatne novine brzo nestale, a danas čitava hrpa ostane netaknuta. Zasad se još ne zna kada će list uistinu prestati tiskati, to se ne spominje čak ni na njegovu web portalu.
Voice pamtimo po zlatnom razdoblju od sredine šezdesetih pa do kraja sedamdesetih, no već i tada se znalo da su najbolji brojevi oni koji su već izašli, a ne oni koji će tek izaći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....