PUKOTINE U KREMLJU

Slabljenje Putina vodilo bi novoj podjeli karata: ‘Neka bude oprezan kad odlazi na odmor...‘

Ispod površinske stabilnosti Putinova režima, nalaze se mjehuri ubojitih rivalstava i mržnje

Vladimir Putin

 Kirill Kudryavtsev/AFP

Ukrajinska protuofenziva još je jedan veliki događaj u rusko-ukrajinskom ratu koji je Kremlj potpuno iznenadio. Snimke ruskih vojnika koji bježe, ostavljajući za sobom vojnu i drugu opremu, ali i dokaze ratnih zločina, ponovno su napunile naslovnice medija. Doslovno izbrisavši mjesece ruskih teritorijalnih dobitaka, brzo ukrajinsko napredovanje izazvalo je domino efekt - masivno i kaotično rusko povlačenje ostavilo je golemu rupu u njihovoj obrani, navodi u svojoj analizi za The Guardian Olga Chyzh sa Sveučilišta u Torontu, čija je specijalnost istraživanje političkog nasilja i represivnih režima.

U nemogućnosti da stabilizira liniju bojišnice nakon razarajućih poraza u Izjumu i Kupjansku, ruske su se snage bile prisiljene povući duž rijeka Oskil i Siverski Donjec i tako se izložile daljnjem ukrajinskom napredovanju i slamanju ruskog morala. Čak i najpesimističniji promatrači ukrajinske situacije sada moraju priznati da, kako sada stvari stoje, Rusiji treba isključivo čudo da bi izbjegnula devastirajući poraz.

Očajna vremena, navodi autorica, zahtijevaju očajničke mjere, a ruski predsjednik Vladimir Putin, ocjenjuje, u tome nije razočarao. U dugoočekivanom televizijskom nastupu u srijedu, Putin je najavio tzv. djelomičnu vojnu mobilizaciju, visokorizično političko kockanje s potencijalno velikom nagradom, ali za što se duboko nadao da će uspjeti izbjeći. Istovremeno, samoproglašeni čelnici okupiranih ukrajinskih teritorija požurili su zakazati datume lažnih referenduma o pripajanju Rusiji, koje zapadna međunarodna zajednica smatra protivnim pravu i kao takvima nevažećim.

Mobilizacija novih snaga običnom promatraču ne bi se činila neuobičajenom za zemlju u ratu. No, da bi se razumjele sve političke posljedice mobilizacije za Putina, mora se razumjeti funkcioniranje njegovog najužeg kruga.

Nijedan vođa ne vlada sam

Naime, ističe autorica, nijedan vođa ne vlada potpuno sam. Kako bi ostali na vlasti, vladari moraju zadržati potporu određenih sastavnica svoje vladavine. I dok demokratski čelnici ostaju na vlasti pobjedom na izborima, obično putem političkih obećanja, autokratski vođe, poput Putina, zadržavaju se na vlasti osiguravajući stalnu potporu svog unutarnjeg kruga, bilo kroz politiku ili putem omogućavanje benefita zaslužnim pojedincima iz tog kruga. Putinov unutarnji krug sastoji se od dva suparnička bloka - šefova vojnih i sigurnosnih struktura s jedne i najviših obavještajnih časnika (FSB) s druge. Kako bi ostao na vlasti, autokratski vođa mora zadržati njihovu potporu, istovremeno održavajući delikatnu ravnotežu između njih. Ukoliko jedan od tih blokova previše ojača, može postati opasan protivnik i prijetnja samom režimu.

Iz perspektive ruskih vojnih elita, mobilizacija je odavno bila potrebna. Putinovo inzistiranje na ograničavanju opsega rata nazivajući invaziju na Ukrajinu "specijalnom vojnom operacijom", kao i njegovo oklijevanje da proglasi mobilizaciju, u biti je prisililo rusku vojsku da se bori s rukama vezanim na leđima. Ukrajina je mobilizirala snage prvog dana rata, što joj je dalo brojčanu prednost u odnosu na Rusiju, zemlju s mnogo većim brojem stanovnika. U očima vojske, više vojnika je upravo ono što ruskoj vojsci treba da preokrene ratnu situaciju. Iako će trebati vremena da se mobilizira 300.000 vojnika, što je brojka koju je kao ciljanu naveo ruski ministar obrane Sergej Šojgu, u Kremlju se nadaju da će to vojsci pružiti pravni temelj da zaustavi trenutačno krvarenje ruskih vojnika na okupiranim teritorijima.

I dok generali traže više ‘topovskog mesa‘, obavještajne elite znaju da je trošenje snaga rijetko najbolja strategija. Oni preferiraju laganiji pristup, korištenje mozga umjesto mišića, pobjede do kojih se dolazi prijevarama, dezinformacijama, ucjenama i podmićivanjem. Primjer FSB-a u najboljem izdanju bilo je preuzimanje Krima 2014. godine, kada su zanijekali prisutnost ruskih vojnika tamo i umjesto toga govorili o "malim zelenim". Obavještajne elite najbolje rade van svjetla medijskih reflektora, a ne dok ih cijeli svijet bez daha promatra. Oni žele da ovaj rat nestane iz vijesti ili barem iz prvog plana, kako bi obavili svoj prljavi posao. A najbolji način da se to postigne jest natjerati Ukrajinu da sjedne za pregovarački stol, tako da Rusija može ‘zamrznuti‘ rat i dobiti nešto vremena.

Ništa ne ide po ruskim planovima

No, ako je mobilizacija više borbenih snaga ključna za pobjedu u ratu, postavlja se pitanje zašto je Putin čekao toliko dugo, odnosno zašto nije proglasio mobilizaciju već na prvi znak da se njegov plan "trodnevnog rata" suočio s preprekama. Ruski predsjednik je čekao je toliko dugo da ga je čak i dugogodišnji član njegovog najužeg kruga, čečenski proruski vođa Ramzan Kadirov, otvoreno pozvao na eskalaciju.

No, ističe autorica, Vladimir Putin je oklijevao jer zna da je mobilizacija riskantna. Ako sve bude išlo po planu, mobilizacija bi mogla pomoći brzom popunjavanju ruskih trupa na okupiranim područjima i zaustaviti ukrajinsko napredovanje. Srednjoročno do dugoročno, to bi moglo značajno povećati kapacitete Moskve za neku novu uspješnu ofenzivu, a time i prisiliti Ukrajinu da prihvati mir pod ruskim uvjetima.

Međutim, u ovom ratu ništa nije išlo prema ruskim planovima. Rat je razotkrio velike nedostatke i slabosti u sposobnostima Moskve da učinkovito zapovijeda ili osigurava oružje, logistiku i opskrbu vojsci trenutačne veličine, a kamoli mnogo većoj sili. Moral u Rusiji je nizak i prisutna je opća nevoljkost za borbu, unatoč sve velikodušnijim ponudama naknade za odlazak u rat. Nakon objave mobilizacije, očajni Rusi koje bi mogla zahvatiti kupili su zrakoplovne karte za obližnje zemlje u koje mogu ući bez vize. Tih svega nekoliko preostalih ruskih neovisnih medija objavilo je tekstove i izvješća o tome kako napustiti zemlju za one koji strahuju od mobilizacije, dok su prosvjedi protiv za mnoge zabrinjavajuće mjere izbili diljem Rusije. Ništa od toga, smatra autorica, nije baš jak pokazatelj da će stvari ići po planu.

No, osim vojnih rizika, mobilizacija sa sobom nosi i ozbiljne političke rizike za Putinov najuži krug. Ona podiže uloge, prijeteći unijeti nemir u osjetljivu ravnotežu snaga između suparničkih blokova. U neku ruku, Rusija ne može izgubiti rat ako je uvijek sudjelovala samo u ‘specijalnoj vojnoj operaciji‘, no jednom objavljena, mobilizacija je zapravo zadnji adut vojske - ili će preokrenuti rat ili će se Kremlj suočiti s neugodnim porazom. Ako Rusija pobijedi, generali će primiti sve zasluge, što će dodatno pomaknuti ravnotežu snaga na štetu FSB-a. Ako Rusija izgubi, vojska će morati preuzeti krivnju, a FSB će biti u prednosti. U oba slučaja, jedan krug pobjeđuje, dok se drugi može uspaničiti. A panika u užem krugu stvara rizike za njegove članove i sam režim.

Visoki ulozi

Istovremeno, u opsežnoj analizi i svojevrsnom rezimiranju svih ili barem ključnih vojnih i drugih neuspjeha Kremlja od početka invazije na Ukrajinu za The Times, britanski novinar i sigurnosni stručnjak Edward Lucas također se, između ostaloga, osvrnuo na ozbiljne izazove i probleme s kojima se u aktualnoj situaciji suočava ruski predsjednik i njegov unutarnji krug ljudi.

Dok pritisak zbog recentnih događanja raste, navodi Lucas, javljaju se pukotine u političkom stroju Kremlja. Jedna opasnost je da prosvjedi protiv mobilizacije počnu bujati, gušeći sposobnost interventne policije da se sruči na prosvjednike i očisti ulice. Rusija je, navodi, prevelika zemlja da bi policija bila uniformna. Klima straha može brzo nestati kada iskazi neslaganja sa situacijom prođu nekažnjeno.

Vidljiv je, k tome, bunt i u samom establišmentu. Ala Pugačova, pjevačica iz sovjetske ere s velikim brojem obožavatelja, pod istragom je zbog objave na Instagramu u kojoj je osudila "naše dečke koji umiru za iluzorne ciljeve, koji su našu zemlju pretvorili u državu izopćenika, a život učinili teretom za naše građane", a još su zlokobniji znakovi prkosa dvojice moćnika čije osobne milicije igraju veliku ulogu u učvršćivanju vojnih napora u Ukrajini - dok se Kadirov javno žali zbog načina na koji se vodi rat, također je pompozno poslao nove snage u borbu protiv ukrajinskih ‘sotonista‘, a Jevgenij Prigožin, ‘Putinov kuhar‘ i navodni šef zloglasne plaćeničke grupe Wagner, viđen je na snimci kako drži regrutacijski govor zatvorenicima te još jednog sastanka u sitne sate sa svojim vojnim zapovjednicima. Implikacija obje snimke je, navodi autor, jasna - ‘Putin ne može voditi rat, ali ja mogu‘.

Krajnja desnica u Rusiji još je jedna prijetnja. Za ultranacionaliste problem nisu imperijalističke zablude koje osakaćuju zemlju, već Putinov neuspjeh da ih realizira u stvarnosti. Sudionici ruskih televizijskih talk showova otvoreno govore da Ukrajinu trebaju sravniti sa zemljom i izbrisati Zapad. Nedavna smrtonosna eksplozija automobila bombe Darje Dugine, kćeri ideologa krajnje desnice Aleksandra Dugina, ukazuje koliko su visoki ulozi - ispod površinske stabilnosti Putinovog režima, nalaze se mjehuri ubojitih rivalstava i mržnje. Ruska krajnja desnica u prošlosti je bila ‘dijete‘ sigurnosnih službi, korištena kao sigurnosni ventil za slamanje glasova neslaganja i strašilo za odvraćanje zapadnjaka od prevelikog pritiska na rusko vodstvo. No, sada je možda zaživjela vlastitim životom.

Zašto riskirati kad šef tone?

Najveća pogreška Zapada, navodi dalje Lucas, bila je što su Putina smatrali vođom režima, a ne njegovim proizvodom, a sada i njegovim najranjivijim elementom. Željezna šaka moći ruskog vođe ne počiva na institucijama i procesima, već na percepciji snage.

Veći dio posljednja dva desetljeća Putin je nizao uspjeh za uspjehom. Nakon kaosa u doba Borisa Jeljcina, Putin je od naftne i plinske proizvodne ekspanzije stvorio privid prosperiteta i stabilnosti, dovodeći oligarhe u poziciju establišmenta i ponovno uspostavljajući status Rusije kao velike sile. Njegova fizička sprema, prodorna retorika i mentalna oštrina činili su ga nezamjenjivim, no, sada se isti proces odvija obrnutim redom. Putin izgleda umorno i staro, gubitnik je, a ne pobjednik. U svijetu politike Kremlja koji nalikuje na mafijaški, navodi autor, nepoštovanje donosi opasnost, a slabost ima nagrizajući učinak.

Ljudima čije bogatstvo i sigurnost ovise o nastavku ‘statusa quo‘, čovjek u Kremlju sve više izgleda kao obaveza, a ne kao sredstvo. Njegova sposobnost da djeluje kao arbitar između ruskih zavađenih klanova također je oslabljena. Kao rezultat toga, izračuni rizika i nagrade se mijenjaju - kad već mislite da je šef na putu prema dolje, zašto bi riskirali u njegovo ime? Bolje je djelovati brzo i osigurati da budete na pobjedničkoj strani.

Nasljeđivanje vlasti u Rusiji prolazilo je neuredno još od doba Romanovih. Ako bude imao sreće, Putin bi mogao slijediti Borisa Jeljcina putem u dostojanstvenu, ali nemoćnu prijevremenu mirovinu. Manje sretan za njega bi bio prisilni odlazak, kao što je doživio Nikita Hruščov 1964. godine. Reformistički sovjetski vođa, svrgnut od strane tvrdolinijaša, proveo je ostatak životu u neformalnom kućnom pritvoru.

‘Bolje mu je biti oprezan kad ide na odmor‘

"Da sam na Putinovom mjestu, bio bih oprezan u vezi odlaska na odmor", kaže Keir Giles, veteran koji proučava Rusiju i autor je knjige "Ruski rat protiv svih", koja će uskoro biti objavljena, a u kojoj naglašava da je agresija utkana u stav Kremlja prema vanjskom svijetu. Putinov unutarnji krug, kaže Giles, suočit će se s izborom između "skakanja u čamac za spašavanje ili hvatanja za brod koji tone". Putinu je, kaže, lako povući se u svoju palaču u Sočiju, na obali Crnog mora, no povratak u Moskvu je posve druga priča.

No, čak ni promjena na čelu režima ne bi promijenila Putinov pristup - pljačka kod kuće maskirana šovinizmom u inozemstvu. No, nasljednicima bi moglo olakšati život suočavanje s kritičarima u zemlji i inozemstvu. Sljedeći ruski čelnik, ili čelnici, mogli bi okriviti Putina za pogreške iz prošlosti - kao što je loše vođenje rata u Ukrajini - dok bi zadržali antizapadni pristup koji je u skladu sa sada uvriježenim stavovima u velikom dijelu ruskog društva. Promjena na čelu države mogla bi također omogućiti novom režimu da zatraži prekid vatre i da se rat okonča dogovorom. S Putinovim odlaskom, ratom umorne zapadne zemlje mogle bi posustati u svojoj odlučnosti i izvršiti pritisak na Ukrajinu da učini neke teritorijalne ustupke.

Nejasno je kad bi se išta od toga moglo dogoditi - zapadne prognoze o ruskom političkom razvoju notorno su mutne. Kao što Giles primjećuje: "Čak ni ljudi koji su cijeli život proučavali Rusiju, ne mogu predvidjeti kada će doći do rušenja. No, to će u retrospektivi biti zasljepljujuće", zaključuje se u analizi The Timesa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:53