SPORT I POLITIKA (3)

ŠAH U DOBA HLADNOG RATA Godine kad su i kumice na placu pričale o šahu, a igrači bili pijuni sustava koji su predstavljali

Šah je bio kraljica hladnoga rata, a u SSSR-u šahisti su bili zvijezde baš poput astronauta ili prvakinja baleta

Ništa, kada je u pitanju sport, nije tako snažno obilježio period hladnog rat kao šah. Ta pametna igra simbol je te blokovske ere, a tri meča, koja zaslužuju epitet “mečeva stoljeća”, simboliziraju hladnoratovske odnose. Radi se o susretima za titule svjetskog prvaka 1972. Boris Spaski - Bobby Fischer, 1978. Viktor Korčnoj - Anatolij Karpov te 1985. Anatolij Karpov - Gari Kasparov. Mečevi koji su u tu komornu igru unijeli ideološku strast i politički šušur. Partije velikih blokovskih uloga. Dokaz da je šah bio igrom jednog napetog političkog vremena pokazuje da ta igra više nema onakav medijski naboj, osim kod fanova.

Svoj politički zenit šah je doživio baš na vrhuncu hladnog rata, korespondirao je s promjenama koje su se događale u svijetu, pogotovo Europi, te najavio krucijalne, povijesne promjene koje će uslijediti krajem 80-ih godina i najaviti raspad SSSR-a. U čemu je tajna i privlačnost šaha u tim napetim političkim odnosima? To je ratnička igra, koja iziskuje poznavanje strategije, nadmudrivanje, mirnoću, srčanost i prije svega intelekt i predviđanje protivnikovih poteza i njihovu neutralizaciju. Stratezi propagandnog blokovskog nadmudrivanja iz izoliranih zlosutnih kancelarija velebne zgrade Lubjanka, sjedišta sovjetske tajne službe KGB-a, odredili su šah kao svoj veliki hladnoratovski adut. U SSSR-u šah je prepoznat kao igra u kojoj se može dokazati supremacija “socijalističkog čovjeka” nad “kapitalističkim”. Šahisti su u SSSR-u bili slavljeni poput prvog čovjek u svemiru Jurija Gagarina i ostalih “kozmonauta” ili poput gracioznih prvakinja baleta Boljšoj teatra. Šahisti u SSSR-u bili su neupitni celebrytiji svog vremena i tadašnjeg režima, a upravo su šahisti bili istinske zvijezde prepoznate i štovane na Zapadu.

Rat bez krvi

Šah je bio sredstvo kojim se mogao nadoknaditi zaostatak za zapadnim suparnicima u gospodarskoj i materijalnoj snazi. Šah je, kako kaže Daniel Johnson, autor knjige “Bijeli kralj i crvena kraljica ili kako se hladni rat vodio na šahovskim daskama”, bio rat bez krvi i žrtava koji je plamtio između dviju ideologija. SSSR je od 1948. godine stavio šapu na šahovsku ploču. Svi svjetski prvaci u poratnom periodu bili su Rusi - Mihail Botvinik, Vasilij Smislov, Mihail Talj, Tigran Petrosjan i Boris Spaski. I ne samo to, svi izazivači svjetskog prvaka bili su opet Rusi. Šah je bio ruska igra, njihovo hladnoratovsko pobjedničko leno u kojem im nije bilo ravnih. I onda 70-ih godina događa se čudo. Pojavio se na širokim prostorima SAD-a netko tko je mogao ugroziti Ruse i njihovu igračku. Zapad je, sve do pojave ultragenijalnog šahovskog vunderkinda i mistika Roberta Bobbyja Fischera, ignorirao šah, a onda je shvatio da i na polju gdje su Rusi superiorni mogu zadati smrtonosni udarac. Njihov adut bio je bljedunjavi ekscentrični šahovski mag Bobby Fischer.

Sudar giganata u Finskoj

I dogodilo se ono o čemu su na Zapadu maštali, a u Lubjanki se pribojavali - sudar giganata iza kojih su stajale najmoćnije tadašnje države. U islandskom glavnom gradu Reykjaviku za titulu svjetskog prvaka 1972. suočili su se jedan protiv drugog mladi i neobuzdani osobenjak Fischer i ruski genij Boris Spaski, koji doduše nije prema svom ideološkom profilu zadovoljavao harne čuvare sovjetskog režima. No i on je poslužio, kad nema nitko drugi. Nije bio režimski čovjek kakvim su zapadnjaci prikazivali ruske šahiste u svom hladnoratovskom TV serijalu “Nemoguća misija”. Konačno, Spaski će kasnije otići u poluemigraciju ili dopuštenu emigraciju u Francusku. No to će tek doći, a “meč stoljeća” je pred nama. Sami šahisti htjeli su biti samo šahisti koji se časno bore za titulu najboljeg na svijetu, ali postali su samo pijuni u velikoj borbi za prestiž sustava koje su htjeli-ne htjeli simbolizirali i označavali. Svijet je uzbuđen i kumice na placu govore o sicilijanskoj obrani i Evansovu gambitu, a kibiceri po parkovima razrađuju partije i analiziraju svaki potez.

Spaski je sa stahopoštovanjem prije meča priman u grandioznim pozlaćenim kremljaskim salonima kod tada energičnog Leonida Brežnjeva, koji je šahovskom geniju objašnjavao smisao potrebe da pobijedi američkog šahista. Naglasak je bio baš na “američkog”. I najmoćniji čovjek Nixonove administracije, svestrani politički virtuoz Henry Kissinger, tapšao je po ramenu nepredvidivog i neukrotivog osobenjaka Fischera. Sve se predstavljalo kao odlučnost mladog Amerikanca da Rusima oduzme titulu kao produžetak hladnog rata. Smatralo se da bi pobjeda Fischera bio intelektualni poraz SSSR-a od kojeg se ne bi oporavio.

Susret je trebao biti odigran u Beogradu i Reykjaviku. Fischer je bio za Jugoslaviju, ali Sovjetska šahovska federacija inzistirala je samo na jednom mjestu odigravanja meča - Island. I konačno, nakon puno peripetija Beograd odustaje. Islandsko ljeto 1972. bilo je politički uzavrelo. Rat u Vijetnamu ulazi u odlučujuću fazu.

Rekordna nagrada

Završit će za otprilike 1,5 godinu, ali tada se već proširio na Kambodžu i Laos, a Amerikanci se sve više koncentriraju samo na napade iz zraka. Misija Apola 16 uspješno je sletjela na Mjesec, a u Moskvi Brežnjev i Nixon potpisuju prvi sporazum o ograničenju strateškog naoružanja - SALT I, a prvi put Amerikanci prodaju žito Rusima. U BiH baš u vrijeme meča obračun s ubačenom hrvatskom emigrantskom “Bugojanskom skupinom”.

Meč stoljeća se očekivao s nestrpljenje. I određen je, do tada, nezamisliv nagradni fond - 250.000 dolara. Za same šahiste primamljivo, ali njihove delegacije smatraju da je u igri nešto više i važnije od velike količine dolara. Fischer je važio za favorita (imao je bolji rejting od Spaskog, 2785 bodova prema 2660,) ali u dotadašnjim susretima nije uspio pobijediti Spaskog. Ponašao se sukladno svom neobuzdanom karakteru. Stalno je postavljao uvjete poput kakva razmaženog derišta, pa je sam susret par puta doveden u pitanje. Strogi Rusi iz šahovske federacije tražili su da se nepristojni Amerikanac ili obuzda ili Spaski proglasi svjetskim prvakom. Rusi su tražili da se Amerikanca diskvalificira. Sam Spaski bio je tu neprimjetan, ali poslije će reći: - Dva puta sam mogao elegantno s titulom u ruci napustiti Island zbog Fisherovih kaprica, a na to su me nagovarali i ljudi iz Sovjetskog sportskog komiteta, ali ja sam stvarno želio igrati s Fischerom.

Henry Kissinger, koji također u meču vidi jak hladnoratovski potencijal, lovi Fischera, razgovara s njim očinski i nekako uspijeva ukrotiti mladog genija. Kažu, uhvatio ga je na taštinu - Fischer je želio potvrditi da je najbolji na svijetu. Kada je počeo, svijet je više brujao o svemu oko meča nego o samim taktikama i odabranim strategijama. Fischer je tražio da se očisti prvih sedam redova publike(!) jer je govorio da je KGB tamo postavio mnoge parapsihologe i hipnotizere koji su ga ometali ili pak slali signale Spaskom. Na kraju ispražnjena su tek prva dva reda. Fischer je bio u formi, a ključna je bila 13. partija, koja je mirisala na još jedan remi. Spaski je sa svojim sekundantima zaključio - remi. No, Fischer nije spavao do 8 ujutro, tražeći zamku. Spaski je bio uvjeren da će Fischer pristati na remi, te u nastavak partije ulazi neopreznije nego inače. Drčni Amerikanac odigrao je potez koji je zbunio Spaskog i odveo partiju prema pobjedničkom ishodu. Nakon 74 poteza šokirani Spaski priznaje poraz. Ništa manje obeznanjeni nisu bili i njegovi sekundanti. Politički dio štaba šizi na propust. U Kremlju škrguću zubima. Nakon toga sedam sljedećih partija ne izaziva veće uzbuđenje. Laki remiji. I na kraju ključna 21 partija. Spaski predaje meč prije nastavka prekinute partije. Gotovo je. Svijet je dobio novog šahovskog prvaka. Prvog koji nije Rus. I što je “najgore”, baš je morao biti Amerikanac!

Ideološki potop

Kremaljski birokrati radili su veliki pritisak na Spaskog i njegov poraz (12,5: 8,5) doživljen je kao nacionalni i ideološki potop, jer kako kaže Johnson, pokazalo se da taj snažni monolitni sustav može nadmudriti jedan čovjek. U Kremlju zastave i nosovi na pola koplja. U SAD-u euforija. Bila je to slatka osveta i revanš ravnopravan prvom ruskom Sputniku i Juriju Gagarinu. A Fischer je postao velikom slavljenom zvijezdom u SAD-u, kao prvi i zadnji šahist. Fischer postaje jedan od najpoznatijih ljudi na svijetu. Čovjek koji je porazio SSSR. Svi ga žele upoznati, a mnoge hollywoodske zvijezde zovu ga da im daje satove šaha! No, osobenjak ostaje vjeran sebi. Na ceremoniji dodjele titule, Fischer odbija čašu šampanjca, uskoro se izdvaja i na džepnom šahu, u kutu hotelske sale, analizira neku partiju. Jedino s kim je razgovarao bio je sovjetski ambasador na Islandu kojeg je zamolio da mu pošalje komplete Pravde da vidi šta je u SSSR-u pisano o susretu. Fischer se poslije sve više povlačio u sebe, postajo ekscentričan i zahtjevan pa je na kraju odbio igrati meč s Anatolije Karpovom za obranu titule. No usred sankcije 1992. koje su bile uvedene Srbiji zbog izazivanja ratova u Hrvatskoj i BiH, Fischer i Spaski igraju “revanš”. Fischer pobjeđuje, a Spaski dobiva novac da izgubi. Nekada veliki šahovski mag i ljubimac hladnoratovskog Zapada, zbog kršenja sankcije, ne može se vratiti u SAD. Umro je u svojevrsnom egzilu na Islandu 2007. godine.

No šah, iako komorna igra, ne prestaje uzbuđivati tadašnji hladnoratovski svijet. Nakon kratkog incidenta s Fischerom SSSR vraća poziciju prve šahovske nacije svijeta. No šest godina kasnije, 1978., dolazi do još jednog meča stoljeća. Iako su ovog puta na suprotnim stranama šahovske ploče dva Rusa, politički naboj je čak i veći nego onomad u Reykjaviku. Naime, pravom ljubimcu režima, članu KPSS-a i delegatu na partijskom kongresu, šahovskom državnom projektu, osim toga “pravom Rusu”, a ne nekom tamo “prikrivenom Židovu ili već šta”, simbolu kasnog sovjetskog komunizma Anatoliju Karpovu suprotstavio se emigrant, prebjeg, otpadnik čije ime nije dostojno spominjanja i naprosto “izdajnik” Viktor Korčnoj. Taj talentirani šahist 1976. odlučuje se ne vratiti s jednog turnira u Nizozemskoj. Želi ostati na Zapadu. Kaže, motiv nije politički, nego sportski. Naime, tvrdi Korčnoj, njega se zanemaruje, ne pomaže mu se, a on je materijal za svjetskog prvaka, ali režim protežira mlađeg Karpova. U Manili na Filipinima veliki meč. Ovog puta ne smije se dopustiti poraz. S druge strane je prebjeg, izdajnik koji je napustio Sovjetski brod. Fischer još kako tako, ali Korčnoj jednostavno ne smije proći. Politički bi za SSSR bilo strašnije da pobijedi Korčnoj nego što je to bilo s Fischerom.

Mrski prebjeg

Za KGB meč je bio prioritet svih prioriteta. To je stvarno pitanje života i smrti. Čitav sovjetski stroj angažiran je u samo jedan cilju - pobjedu nad mrskom pobjeguljom. U Kremlju su smatrali da bi eventualna pobjeda Korčnija ugrozila autoritet vlasti. U sovjetskim novinama ime Korčnija se ne navodi. On je “pretendent na titulu” ili “suparnik” bez imena. Karpov ima tim koji mu ne samo slaže taktiku, odabire fizičke treninge i prati rad srca, nego ima nutricioniste koji slažu jelovnik prema danima, vremenu, raspoloženju. U njegovu je timu i zagonetni dr. Zuhar, koji samo šuti i nepomično sjedi u prvom redu. Navodno je parapsiholog i fiksira Korčnoja. Ometa mu misli. Tajanstveni Zuhar glavna je tema zapadnih medija. No našli su Sovjeti još načina da ometu Korčnoja. Naime, njegov sin Igor, koji je odbio ići na odsluženje vojnog roka, osuđen je na dvije godine zatvora zbog neposluha. Karpov će poslije tvrditi da se zalagao u Kremlju da puste Korčnojevu obitelj u Švicarsku, gdje je našao utočište i pod čijom je zastavom nastupio u Manili. Korčnoj je pak tvrdio da su Karpovu tijekom meča donosili jogurt. Naime, jogurti su, kaže, bili različite boje i količine, pa je očito to bio način komunikacije s trenerima.

Te 1978. umrla su dvojica papa, Pavle VI. i Ivan Pavao I., a za Petrovog nasljednika izabran je Poljak Karol Wojtyla. Iste je godine ubijen u Parizu vodeći hrvatski emigrant Bruno Bušić, a u Camp Davidu povijesni sporazum Izraela i Egipta. U Britaniji je rođena prva “beba iz epruvete” Louise Brown. U Manili Karpov pod velikim pritiskom ipak pobjeđuje 6:5. Korčnoj godinama kasnije kaže: - Da sam pobijedio KGB bi me likvidirao. No, iako je izgubio meč, i danas kažu da je pobijedio SSSR samim tim što je kao otpadnik uspio igrati.

I konačno, treći meč koji je najavio povijesni rasplet SSSR-a. Meč režimskog ljubimca Anatolija Karpova i tada neobuzdanog, mladog šahovskog genija koji je budio nadu promjena u Rusiji - Garija Kasparova. SSSR je upao u crnu rupu. Krah se mogao naslutiti i opipati. U kratkom vremenu umiru Brežnjev, pa Andropov, uskoro će i Černjenko. Rusija išće promjene. Ne piše se dobro. Karpov je simbol olinjale, retrogradne konzervativne komunističke žabokrečine, a Kasparov energični mladi šahist, simbol je potrebnih i spasonosnih promjena koje se zazivaju i traže. Kasparov - čovjek novog doba i novih nadanja. SSSR se raskolio na one koji žele sve po starom i navijaju za Karpova i one koji traže izlaz. Oni tipuju na Kasparova. No stari stroj se ne da i želi pobjedu Karpova. Meč simbolizira unutarnji nemir Rusa. No on je iscrpljujući i psihički i fizički. Igra se mjesecima, od listopada 1984. do veljače 1985. Konstantin Černjenko umrijet će mjesec dana kasnije, premda se već mjesecima ne pojavljuje u javosti. Široj javnosti nepoznati Gorbačov čeka svoju šansu. A susret se kod rezultata 5:3 za Karpova nako 48 partija prekida. Kasparov je bio u naletu. - Da nije prekinut, pobijedio bih - reći će kasnije. No, iako je prekinut, Anatolij Karpov nije proglašen pobjednikom. Sve je ostalo u zraku.

Simbol demokracije

- Tog dana 15. veljače 1985., kada je meč prekinut, počela je moja politička karijera - rekao je Kasparov, koji će uskoro postati simbol nove demokratske nekomunističke Rusije, koji će prvi skinuti sovjetsku zastavu sa šahovskog stola i pokraj sebe staviti novu rusku trobojnicu. U novom meču nekoliko mjeseci kasnije Kasparov svojom pobjedom najavljuje novo doba, a Karpov kao predstavnik stare zabetonirane nomenklature pada zajedno s njom. Rusiju zahvaćaju novi valovi promjena koji će uskoro rezultirati propašću komunizma i samog SSSR-a. Karpov će poslije igrati simultanku u okupiranom Vukovaru, a Kasparov će igrati šah za klubove iz Sarajeva i izbjeglog Vukovara. S raspadom hladnog rata i šah polako oscilira i više nije ljubimac političkih sustava, iako danas šah postaje dijelom obrazovnog sustava. Vratio se kući, gdje i pripada.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 15:09