Nakon dva mjeseca i tjedan dana te, valjda, ukupno Trumpovih četrdesetak najava „mirovnog sporazuma“ Sjedinjenih Država i Irana – izgleda da je na pomolu sklapanje nekakvog „memoranduma o razumijevanju“ između ove dvije države. Dakle, što god da je bilo usuglašeno – to nije nikakav „mirovni sporazum“, već tek plan za daljnje pregovaranje koje, valjda, treba započeti za koji dan (kada se krene ispunjavati i navodne geste dobre volje s obje strane). Dok se već mjesecima spominjalo da je riječ o dokumentu od jedne stranice teksta, izgleda da je dogovoreno da se njegov konkretni tekst ne objavljuje sve do iza potpisivanja – pri čemu se uvid u njegov sadržaj navodno nije dao ni Johnu Thuneu (vođi republikanske većine u Senatu SAD), ali ni Izraelu, na izričiti zahtjev iz Tel Aviva.
Otvoreno je pitanje hoće li to tako i ostati sve do potpisivanja koje su pakistanski posrednici zakazali za petak, 19. lipnja, u Ženevi – da bi onda sve (izgleda) ipak bilo digitalno potpisano u ponedjeljak, 15. lipnja, ali s učincima tek od ceremonije zakazane za petak, 19. lipnja. No, dok o konkretnom sadržaju samog tog dokumenta zapravo znamo malo ili gotovo ništa, a s obje strane je u tijeku intenzivni propagandni rat – ne bi li se oblikovalo javno mnijenje i prije petka postavio narativ o pobjedama i porazima u Iranu i regiji Perzijskog zaljeva. Ipak, mnogo je tu stvari zapravo bilo i ostalo problematično.
Objava sporazuma i prve posljedice
Kao prvo, treba napomenuti da je spomenuto sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ između SAD-a i Irana bilo najavljeno od Donalda Trumpa već u subotu, 13. lipnja, uz fiksiranje događaja na nedjelju, 14. lipnja – koja je sasvim slučajno bila i njegov 80. rođendan, obilježen UFC borbama u kavezu postavljenom na Južnom travnjaku kod Bijele kuće. Međutim, kao i kod više stvari zadnjih tjedana, i tu su se vlasti Irana nastojale poigravati s američkim planovima – tako da su odgodile svoj pristanak na spomenuti „memorandum o razumijevanju“ – te je Trump njegovo usuglašavanje objavio tek u 23:29 po američkom istočnom vremenu, što je u Iranu već bilo oko 7 ujutro u ponedjeljak, 15. lipnja.
Naravno, kao i u slučaju glavnine dosadašnjih najava mira koje Donald Trump već mjesecima ispaljuje gotovo redovito u nedjelju, po mogućnosti kasno poslijepodne te prije otvaranja raznih terminskih tržišta (ne bi li time utjecao na njihove procjene rizika, a time i cijena, prvenstveno energenata) – i do ponedjeljka, 15. lipnja, bilježile su se burne burzovne promjene. Kao prvo, WTI nafta je cjenovno pala 5 posto (na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (ispod 83,4 USD za barel), dok su tržišni indeksi skočili (tako i S&P 500 za 0,8 posto, NASDAQ 100 za 1,3 posto, Dow Jones za 0,6 posto, Nikkei za 5,5 posto te KOSPI za 5,7 posto). Ipak, razlike u doživljaju ovih događanja dobro su ilustrirala i zbivanja na nacionalnim tržištima, gdje se u Iranu bilježio rast vrijednosti gotovo svih udjela, a u Izraelu pad glavnine dionica (predvođen obrambenom kompanijom Elbit Systems koja je pala 7,56 posto) – što su mnogi dešifrirali kao uvjerenje Irana da je ovim sporazumom dobio, dok Izrael tek treba izići na kraj sa sporazumom u kojem nije sudjelovao, ali koji bi ga, izgleda, ipak mogao obvezivati. Ipak, po tom kriteriju bi se i SAD smatrale pobjednicima, jednako kao i Iran, iako takva obostranost nije moguća (a ni vjerojatna) s obzirom na stanje stvari na terenu.
Sporna priroda samog dokumenta
Općenito gledano, iznimno je upitno i koliko taj „memorandum o razumijevanju“ uopće ikoga na išta obvezuje. Naime, već u samoj definiciji dokumenata tog tipa ustrajno se naglašava kako takvi dokumenti predstavljaju tek suglasje volja stranaka u pregovorima po pitanju određenih spornih pitanja – s izričitim naglaskom da takvi akti nemaju pravno obvezujuću snagu. Dakle, riječ je tu načelno o izrazu dogovora tek malo formalnijem od čistog verbalnog slaganja (tzv. „džentlemenskog sporazuma“) – za čije kršenje nema izravnih sankcija ili instanci za traženje pravne pomoći.
Kina bi mogla izdržati do sredine rujna, a SAD je nadomak opasne razine. Ovo nije viđeno 30 godina
Kako izgleda, ovaj bi sporazum tek trebao postaviti grubi okvir za buduće nizove pregovora od kojih se onda u budućnosti očekuje i postizanje ozbiljnijih te tehnički više razrađenih sporazuma – za što je navodno zadan rok od 60 dana, s mogućnošću produženja ako to okolnosti budu tražile (već se spominje i potencijalnih 90 dana, tj. 30 dana dopune). Dakle, u praksi je riječ tek o dodatnom produženju primirja između SAD-a i Irana, koje s raznim incidentima traje već od 7. travnja ove godine. Doduše, dok se tijekom dosadašnjih 70 dana trajanja primirja ipak nastavilo primjenjivati američku pomorsku blokadu Irana (izvan Hormuza, koja će navodno potrajati do 19. lipnja, zapravo već 73. dana primirja) – ovaj nastavak (sada pregovaračkog) oblika primirja trebao bi biti praćen obostranim otvaranjem tjesnaca za međunarodni promet (navodno uz uvođenje određenih iranskih i omanskih naknada za prolaz, ali tek nakon isteka 30 ili 60 dana njegova trajanja).
Dakle, ne samo da tu nije riječ o „mirovnom sporazumu“, već nije riječ ni o nekom posebnom „novom primirju“, budući da se ovim memorandumu samo na vrlo grubi i okvirni način otvara prostor za pregovore o već odranije detektiranim problematičnim točkama odnosa SAD-a i Irana – što zapravo samo predstavlja povratak na stanje odnosa kakvo je bilo u lipnju 2025. (prije tadašnjih udara na iransku nuklearnu infrastrukturu) ili na 26. veljače (u doba pregovora pod omanskim posredovanjem).
Naravno, riječ je o povratku na stanje „quo ante“ u kojem je Iran ipak odolio američkom vojnom udaru, a zatvaranje Hormuškog tjesnaca se od teorijske obrambene opcije pretvorilo u pravo monumentalno sredstvo iranskog pritiska na globalnu ekonomiju (a time onda posredno i na same SAD). Uz sve to, treba napomenuti kako su SAD već dvaput pokrenule vojni napad na Iran usred tekućih pregovora, tako da više nema ni naznaka povjerenja među stranama – pa se, navodno, i aktivnosti iz usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ trebaju izvoditi u čvrstom poretku, gdje obostrano nema naprednijih koraka bez da se prethodno vidljivo i dokazano ispune.
Prijepori o sadržaju
Usprkos američkom odbijanju da se objavi sadržaj „memoranduma o razumijevanju“ (iako se navelike maše njegovim navodnim odredbama) – još je tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, iz iranskih državnih medija osvanula jedna verzija sadržaja spomenutog dokumenta.
Ovdje se govori o 14 točaka, i to: (1) trajno i trenutačno prekidanje rata na svim frontama, uključujući Libanon, (2) obveza SAD-a da se neće miješati u unutarnje poslove Irana i poštivanje suvereniteta Islamske Republike Iran, (3) potpuno ukidanje američke pomorske blokade u 30 dana, (4) obveza SAD-a da povuče sve svoje snage iz okolice Irana, (5) otvaranje tjesnaca Hormuz unutar 30 dana pod iranskim aranžmanom, (6) ukidanje sankcija na prodaju nafte, naftnih proizvoda i derivata te puni pristup Irana njegovim financijskim resursima, (7) obveza da SAD i njihovi saveznici predstave plan obnove Irana vrijedan barem 300 milijardi USD, (8) 60 dana pregovora za postizanje konačnog dogovora o nuklearnim pitanjima te potpuno ukidanje primarnih i sekundarnih sankcija SAD-a, Vijeća sigurnosti UN-a i rezolucija Vijeća guvernera IAEA-e, (9) potvrđivanje iranske privrženosti obvezama iz NPT sporazuma da se neće proizvoditi nuklearno oružje, (10) tijekom razdoblja pregovora SAD su se obvezale da neće dodavati snage u regiju ni uvoditi nove sankcije, (11) oslobađanje 24 milijarde USD blokiranih iranskih sredstava tijekom 60-dnevnog razdoblja konačnih pregovora.
Pola tog iznosa mora biti stavljeno na raspolaganje Iranu prije početka pregovora. (12) Formiranje nadzornog mehanizma za provedbu dogovora. (13) Konačni dogovor bit će odobren rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. (14) Konačni pregovori neće započeti prije oslobađanja polovice iranskih blokiranih sredstava, suspenzije sankcija na iransku naftu i okončanja pomorske blokade, a konačni sporazum pokrivat će samo sudbinu obogaćenih materijala i obogaćivanja, podizanje sankcija i plan ekonomske obnove Irana. Rasprave o iranskom raketnom programu i njihovoj podršci raznim pokretima otpora navodno su definitivno skinute s dnevnoga reda.
Dakle, ne samo da već i samo pristajanje SAD-a na sustav pregovora od dva koraka predstavlja svojevrsnu diplomatsku pobjedu Irana, već postoji i određena vjerojatnost da se započinjanje drugog koraka pregovora uvjetuje nizom dodatnih koristi za Iran (oslobađanje oko 12 milijardi USD, ukidanje sankcija i pomorske blokade) – što je dodatna pobjeda za Iran. Naravno, sve je to još i pod uvjetom da se stvarno razgovara bez spomena (1) iranskog raketnog programa i (2) podrške Irana oružanim skupinama u Libanonu i Jemenu – što su ograničenja koja su spadala u osnovne ratne ciljeve SAD-a i Izraela u veljači ove godine. No, uz odustajanje od ta dva početna ratna cilja, ovako formulirane točke bi do daljnjega ostavile otvorenim i pitanje iranskog nuklearnog programa (dugo proklamirani osnovni američki ratni cilj).
Nije tu od velike utjehe ni iransko ponavljanje teze kako ne dolazi u obzir izrada (ali ni kupnja ili drugačije pribavljanje) nuklearnog oružja – budući da je to često ponavljani stav vezan uz iranski potpis NPT sporazuma još iz 1970. godine, što ujedno predstavlja i temelj iranskog inzistiranja na pravu vlastitog obogaćivanja uranija za civilni nuklearni program (koji će prilično sigurno toj državi ostati dostupan i nakon svih aktualnih pregovora).
Totalni poraz SAD-a i Izraela?
Uz to je prilično jasno da su u praksi tek djelomično postignuta i preostala dva američka vojna cilja proklamirana krajem veljače – uništenje iranske vojne industrije i Ratne mornarice – čija će obnova biti moguća relativno brzo, ako se Iranu stvarno otvore izvori novčanih sredstava u stotinama milijardi USD (kroz program obnove, oslobađanje dugo sankcioniranih novaca te prihode od „iranskih aranžmana“ u Hormuzu). Što se tiče izvora novca za spomenuti program obnove Irana, tu treba citirati potpredsjednika SAD-a, JD-a Vancea, koji je za medije 15. lipnja objasnio: „To je ta stvar, do koje bi oni mogli imati pristupa, financirano od koalicije sa Zaljevske obale, tako dugo dok oni poštuju svoj dio obveza“. I dok u samim Sjedinjenim Državama pojedini komentatori ovakvu obnovu Irana uspoređuju s Marshallovim planom za Njemačku, koji bi se provodio „dok su još nacisti na vlasti“, naravno da se do sada nije čulo nikoga ni od prozvanih zaljevskih država o njihovoj spremnosti stvarnog prikupljanja takvih velikih novčanih sredstava za državu koja ih je još prije nekoliko dana gađala raketama i dronovima.
Jednako tako, nije bilo ni riječi o odlasku SAD-a iz desetaka vojnih baza u državama oko Irana, kao ni o otvaranju Hormuza „pod iranskim aranžmanom“ – što je u ponedjeljak, 15. lipnja, na konferenciji za medije dodatno pojasnio iranski glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei riječima: „Uvijek smo tvrdili da ne nastojimo prikupljati putarinu, ali ćemo osmisliti i prikupljati potrebne naknade za usluge koje ćemo pružati – navigacijske usluge, ekološku zaštitu, možda i brodsko osiguranje i druge usluge koje će pružati Iran i Oman“, osnažujući time i dosadašnje glasine o tehničkim razgovorima koje su se na tu temu vodile između vlasti Teherana i Muskata.
Jednako tako, zadnjih dana spominjali su se i tihi pregovori Irana te Katara – susjedne države koja je navodno oslobodila više milijardi USD davnim sankcijama zamrznutih iranskih novaca, što je, s jedne strane, omogućilo započinjanje druge faze pregovora, a ujedno je moglo i „podmazati“ prolazak brodova pod katarskom zastavom/vlasništvom kroz iransku blokadu unutrašnjosti Hormuza.
Jednako tako, do danas su se mogla registrirati i prva isplovljavanja iranskih tankera kroz Hormuz, čime je očigledno otvoren i njihov prolaz kroz američku blokadu, valjda temeljem digitalnog potpisa memoranduma, prije njegove formalne potpisne ceremonije zakazane za kraj tjedna. Ipak, sve je to samo kap u moru, budući da se od 10. do 14. lipnja kod specijaliziranih promatrača registrirao prolazak Hormuzom tek 29 brodova (23 izlaska i 6 ulazaka, koncentrirano na četvrtak i petak, 11. i 12. lipnja), da bi od 15. do danas tome bilo dodano još 5 ozbiljnijih brodova različite svrhe.
Sve u svemu, ako ova lista potencijalnih točaka usuglašenog „memoranduma o razumijevanju“ zaista odgovara stvarnom stanju – već se i prije započinjanja ikakvih pregovora iz tzv. „konačne faze“ može govoriti o totalnom porazu SAD-a i Izraela (koji uopće nije stranka pregovaranja, iako se nalazi obvezan nizom odredbi). Naravno, u sličnom podređenom odnosu kao i Izrael tu se onda faktično nalaze i Vijeće sigurnosti UN-a te Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA), od kojih se očekuje da po nalogu donose odluke i skidaju iranske sankcije, s tek „umjerenim“ konzultiranjem njihovih preostalih država članica.
Izrael nije u igri
Iako je intervencija u Iranu bila zajednički vojni poduhvat Izraela i SAD-a (gdje je otprilike izvedeno i podjednako napada, uz naizgled i izraelsko ciljanje bolnijih meta u Iranu) – sam se Izrael nije našao na primarnoj meti iranske osvete – ta je čast pripala Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ipak, u sjeni stanja u Iranu, vlasti u Tel Avivu krenule su i u veći vojni obračun sa snagama stranke Hezbollah u Libanonu – što se također pokazalo ponešto težim od očekivanja. Ne samo da Izrael ondje nije jednostavno okupirao čitav jug zemlje do rijeke Litani, već su i zračni napadi na uporišta Hezbollaha postupno postali točka ometanja ukupnog mirovnog procesa SAD-a i Irana. Dok su se vlasti u Teheranu postavile kao branitelji Libanona (posebno tamošnjeg šijitskog, ali i palestinskog stanovništva), tamošnje borbene operacije posljednjih su tjedana postale i točka razdora između Washingtona i Tel Aviva, odnosno Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua.
Takvo je stanje prvo dovelo do sve žešće interne komunikacije, da bi se onda u nedjelju, 14. lipnja, pretvorilo i u interventno američko davanje dodatnih pregovaračkih ustupaka Iranu – ne bi li se spriječila nova runda već objavljenih iranskih raketnih uzvrata po Izraelu. Kako se moglo čuti iz iranskih izvora, bila je tu riječ o (1) američkom navodu hitnog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libanona (što su izraelski izvori kao opciju brzo demantirali) te (2) pristanku na brzo ukidanje američke pomorske blokade iranske obale i luka (do čega je, izgleda, i stvarno došlo još i prije formalnog potpisivanja usuglašenog memoranduma).
Među prvim izraelskim reakcijama na američko sklapanje „memoranduma o razumijevanju“ spada i tijekom jutra u ponedjeljak, 15. lipnja, dana objava Itamara Ben-Gvira, izraelskog ministra unutarnjih poslova, o tome kako sporazum SAD-a, koji ne osigurava izraelsku sigurnost, ne obvezuje Izrael – koji je „neovisna i suverena nacija“. Dapače: „Naglašavamo: mi volimo SAD i zahvalni smo predsjedniku Trumpu. Ali ipak, Država Izrael nije banana-republika“ – tako da će svako lansiranje dronova ili raketa prema Izraelu iz Libanona voditi novim udarima po četvrti Dahiya na jugu Beiruta (posebno prominentnom uporištu Hezbollaha). Slično se tome moglo čuti i od izraelskog ministra obrane, Israela Katza, koji je dodao: „Mi nastavljamo provoditi jasnu politiku: Izraelske obrambene snage (IDF) će ostati u sigurnosnim zonama ne bi li štitile granicu i izraelske naseljenike od džihadističkih elemenata“. Kao svojevrsno podcrtavanje takvih izjava, tijekom jutra 15. lipnja došle su i vijesti o nastavku izraelskih vojnih djelovanja oko libanonskih mjesta Nabatiyeh i Kfar Roummane na jugu države.
Ipak, temeljno razočaranje Izraela aktualnim potezima politike Sjedinjenih Država bilo je teško sakriti, tako da se tijekom ponedjeljka, 15. lipnja, iz neimenovanih visokih krugova Izraela mogao čuti čak i stav: „Da smo znali da će rat završiti ovako, po pitanju njegovih političkih ishoda, nije sigurno da ga je uopće vrijedilo započinjati“. No, sad je i Izrael tu gdje jest, i tek treba vidjeti kako će se situacija s Iranom nastaviti odražavati i na Hezbollah (koji je i službeno pozdravio sporazum Irana i SAD-a), na Libanon i njegova granična područja te tamošnje ratovanje (gdje SAD i dalje nastavlja odobravati izraelsku samoobranu u slučaju nastavka napada Hezbollaha).
Što dalje?
Imajući u vidu sve navedeno, ispada posebno zanimljivo da Sjedinjene Države već treći dan po objavi usuglašavanja „memoranduma o razumijevanju“ (i drugi dan od njegova navodnog digitalnog potpisivanja) još nisu objavile njegov tekst – već time Iranu prepuštaju danas itekako važno borbeno poprište međunarodne javnosti, medija i društvenih mreža. Osim toga, usprkos brzim reakcijama međunarodnih burzi, tek treba vidjeti pravi oporavak prometa kroz Hormuz, a onda i predstojeće rješavanje brojnih otvorenih pitanja – gdje će pregovori (ako ih stvarno bude) biti polagani i komplicirani.
Za to vrijeme, Izrael i nadalje ostaje u prilici svojim ratobornim aktivnostima potopiti sve što je do sada usuglašeno, dok ostaje potpuno nejasno kako Sjedinjene Države misle u regiji oko Irana još mjesecima držati do sada okupljene velike vojne snage – ne bi li, po želji Donalda Trumpa, za mjesec, dva ili tri obnovile borbena djelovanja po Iranu ako se pregovori iz bilo kojeg razloga raspadnu. Sve je to još i posebno otežano činjenicom da je za Trumpa pitanje Irana i tjesnaca Hormuz postalo vidljivo dosadno i tjeskobno – dok tom „lovcu na Nobela za mir“ najednom opet izgleda atraktivno pitanje vođenja mirovnih pregovora između Rusije i Ukrajine ili unutar Libanona – sve jedna situacija teža od druge, posebno ako i to sve bude oslonjeno isključivo na diplomatske napore standardnih Trumpovih posrednika, Jareda Kushnera i Stevea Witkoffa.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize
