VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Ruski poraz u Hersonu nije ratna prekretnica, Biden Kijevu poslao oružje koje traže mjesecima?

Nažalost, ukrajinske uspjehe na bojištu ne prate i uspjesi Europske unije u osiguravanju financijske pomoći za ratom pogođenu Ukrajinu

Igor Tabak i ispaljivanje ATACMS projektila (ilustracija)

 Davor Pongračić/Cropix/

Petak 11. studenog ujedno je i 261. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Dok je proteklih dana aktivno bilo praktično 900 km fronte koja ukupno iznosi preko 1.100 km, pažnju javnosti zaokupljao je krajnji zapad Hersonske oblasti – odnosno okupirana enklava koju su Rusi od početka ožujka držali na zapadnoj obali rijeke Dnjepar.

Iako se taj prostor već mjesecima nalazio pod intenzivnim pritiskom Oružanih snaga Ukrajine, koje su još 29. kolovoza objavile tamošnje pokretanje oslobodilačke ofenzive, tek nedavno su na tom prostoru zabilježeni i ozbiljniji pomaci fronte. No, općenito je bilo jasno kako je tu ozbiljniji preokret samo pitanje vremena, budući je logistika okupatora pristizanjem preciznih raketnih sustava HIMARS od kraja ljeta postajala sve slabija, te je sve teže podržavala rusko gomilanje snaga potrebno da se spriječe ukrajinski prodori kroz više smjerova na sjeveru, sjeverozapadu i zapadu ove enklave. Iako su se već tjednima nazirale pojedine naznake da Rusi tu pripremaju povlačenje snaga (postupno odvođenje vjernih civila, rušenje infrastrukture, pljačka javnih ustanova i lokalnih službi, pa konačno i priprema rezervnih položaja i potapanje suvišnih brodica na zapadnoj obali Dnjepra), zanimljivo je da se o tom potezu do ovoga tjedna ipak nije službeno pričalo.

Dapače, još početkom ovoga tjedna se iz brojnih ukrajinskih izvora nagađalo da bi sve te ruske mjere mogle biti tek pripremanje bojišta za daljnji otpor ili stvaranje kakve klopke za osloboditelje – iako je sve to itekako bilo upitno u svjetlu konstantnih HIMARS napada na blisku logistiku, te velikog oštećenja ruske logističke rute preko „Krimskoga mosta“, kao i otezanja borbenih pokušaja za kakvo-takvo osiguravanje kopnene logističke rute preko Donjecka, kraj Pavlivke, pa dalje južno i zapadno sve do bojišnice kod Hersona.

Povlačenje Rusa

Uglavnom, kada je povlačenje onda i stvarno ipak proglašeno, vjerojatno na sastanku u utorak 8. studenog popodne, da bi snimke razgovora ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua i zapovjednika tzv. „Specijalne vojne operacije“ Surovikina u javnost bile plasirane dan kasnije, u srijedu 9. studenog popodne – brojna su bila nagađanja kako će taj postupak trajati barem tjedan ili dva. Ipak, vijesti o promjenama na bojišnici krenule su stizati još i prije te službene objave, od ranih jutarnjih sati u srijedu 9. studenog – kada se prvo neslužbeno čulo o ulasku ukrajinskih snaga u Snigurivku, uporno držano uporište na sredini zapadnog ruba čitave te ruske okupirane enklave, da bi onda stigle i vijesti o ruskom uništavanju niza mostova širom okupiranog prostora (od južnih prilaza Snigurivki, do bitnijih mostova u zaleđu sjeverne linije fronte kod Milova, i na bitnim unutarnjim komunikacijama enklave, kao kod Darivke). Ritam naznaka o ukrajinskim napredovanjima ubrzao se jučer s vijestima o oslobađanju niza mjesta dotadašnjih ruskih prvih linija na sjeveru, zapadu i jugozapadu okupirane enklave, da bi se jučer u večernjim satima čulo i o ozbiljnim ukrajinskim nastojanjima da kontinuiranom topničkom i raketnom vatrom ometu navodno rusko povlačenje. Jutros se ritam takvih objava još i dodatno ubrzao tako da se do ranih popodnevnih sati spominjalo kako je u ruskim rukama tek pojas od oko 5 km uz zapadnu obalu Dnjepra.

Kako bilo da bilo, ruska je strana okončanje svoje povlačenja proglasila tek danas popodne, da bi u službenoj izjavi napomenula kako je sve bilo gotovo još jutros oko 5 sati. Ukrajinske snage zadnjih dana tek suzdržano objavljuju svoja terenska napredovanja, gdje se još u srijedu i u četvrtak vidjelo da službene objave kasne do 24 sata za vijestima s terena. Dok se iz ukrajinskih izvora napominje kako je od 1. listopada do danas oslobođeno preko 1380 kvadratnih kilometara i više od 40 naselja, još nipošto nije dovršeno savladavanje brojnih minskih prepreka, donedavnih ruskih uporišta i blata koje usporava svo kretanje. Ujedno izgleda i da se osloboditelji pri tom poslu suočavaju i s nejasnim brojem ruskih vojnika koji su ostali iza glavnine snaga, te se sada presvučeni u civilnu odjeću skrivaju po donedavno okupiranim prostorima. Ukupno gledano, ruski vojni izvori govore da je evakuirano oko 30.000 vojnika i oko 5.000 komada raznih oružja, dok ruski civilni izvori spominju evakuaciju oko 80.000 civila, a temeljito se razilaze u procjenama broja civila koji su zapravo ostali na oslobođenom prostoru – jedni navodeći do njih 70, a drugi do čak 100 tisuća. "Jednako tako su se navodi razišli i po pitanju sudbine velikih mostova preko Dnjepra (ipak su svi uništeni), dok je brana kod Kahovke izgleda ostala oštećena na svom sjevernom kraju, tako da su barem za sada ipak ispali lažni navodi o njenom kompletnom uništenju i prijetećim poplavama nizvodno prema ušću Dnjepra u Crno more. Konačno, izgleda da je danas u popodnevnim satima oslobođen i sam grad Herson, gdje su okupatori prije odlaska uništili toplane i niz drugih infrastrukturnih objekata bitnih za nastavak normalnog života.

Borbe na sjeveru Donbasa

Za to vrijeme nastavljene su i borbe na sjeveru Donbasa, zapadno od ruske obrambene crte Troicke-Svatove-Kremina, gdje izgleda da nisu uspjeli ukrajinski pokušaji približavanja gradu Svatove ili prekidanju ceste P66 između Svatove i južnije Kremine. Jednako tako, posljednjih su dana nastavljeni i ruski napadi na ukrajinsku obrambenu crtu na istoku Donbasa, od rijeke Siverski Donjec do Soledara i Bahmuta, pa južno prema Torecku. Ovdje je navodno ponešto popustio ruski pritisak na Soledar, jer su se napadi koncentrirali južno od Bahmuta, s navodno minimalnim pomacima bojišnice. Još južnije, u okolici okupiranog Donjecka nastavljeni su ruski napadi na ukrajinska uporišta na sjeverozapadu grada (Avdiivka), na zapadu (Opitne, Vodjane, Prvomajske), te jugozapadu – gdje su izgleda agresori zabilježili svoj jedini aktualni vojni uspjeh zauzimanjem sela Pavlivka južno od Vugledara.

Iako je taj pomak ruskoj strani poslužio za ocrtavanje da nije baš sve crno – on je ipak bio tako malen da se uvelike našao zasjenjen velikim vojnim povlačenjem sa zapada Hersonske oblasti. Ujedno, taj je pomak fronte očigledno došao prekasno da bi na bilo koji način utjecao na rusko ostajanje na zapadnoj obali Dnjepra – u prostoru koji ne samo da obuhvaća grad Herson (institucionalno središte Hersonske oblasti), već se i vojno smatrao osnovom za potencijalna ruska napredovanja na zapad do Mikolajeva, i onda dalje uz obalu prema Odesi. Sve su to vojni ciljevi koje se početkom ove godine smatralo itekako dostižnima za ruske snage, da bi sada završili kompletno iza horizonta, faktično i planski.

Dok je odgovornost za čitavo povlačenje na ruskoj strani danas i izrijekom bila svaljena na Ministarstvo obrane Ruske Federacije, ne bi čudilo da je to saznanje o konačnoj prirodi prelaska ruskih snaga na istočnu obranu Dnjepra itekako imalo veze i s pogibijom barem dvije viđenije osobe među ruskim suradnicima na jugu Ukrajine. Iako su službeno i zamjenik načelnika regije Herson Kirill Stremousov, i bivši poslanik Vrhovne rade te osnivač ukrajinske stranke "Jedinstvena Rusija" Oleksij Remenjuk poginuli u prometnim nesrećama (obojica navodno u sudarima s kamionima – Stremousov 09., a Remenjuk 10. studenog) – za obojicu se nagađa da im smrti nisu bile sasvim slučajne, što nije zatomila ni činjenica da je Stremousova još u srijedu Putin posthumno odlikovao Ordenom za hrabrost.

Drama zbog Orbana

Nažalost, ukrajinske uspjehe na bojištu ne prate i uspjesi Europske unije u osiguravanju financijske pomoći za ratom pogođenu Ukrajinu. Dok se već danima najavljivalo da će u srijedu 9. studenog biti usuglašeno podizanje 18 milijardi eura povoljnih zajmova za iduću godinu, od toga na kraju nije bilo ništa. Jednako tako je u pitanju i ispunjavanje ovogodišnjih najava o pomoći – gdje se od obećanih 9 milijardi eura do sada Ukrajini prebacilo tek 3,5 milijarde, a možda do kraja godine stigne još 2,5 milijarde, čime bi bilo ispunjeno tek oko polovice obećanja. Budući da Ukrajina u 2023. računa na godišnji proračunski deficit od oko 38 milijardi dolara – najavljena EU pomoć od 18 milijardi eura trebala bi osigurati nešto manje od polovice mjesečnih manjkova, te sa svojih oko 1,5 milijardi eura mjesečno pomoći održavanju funkcioniranja tamošnje države, osiguravanju makroekonomske stabilnosti, te obnovi kritične infrastrukture. Nažalost, sve to itekako visi u zraku, budući je još u srijedu 9. studenog postalo jasno da Mađarska blokira čitavo ovo nastojanje. Kako se čini, potez koji mnogi nazivaju ucjenjivanjem izgleda da je usmjeren prema oslobađanju više od 13 milijardi eura za Mađarsku – novca koji Bruxelles blokira dok Budimpešta ne okonča svoje "povlačenje iz demokracije".

Vojna pomoć stiže

Zadnjih je dana ponešto bolje stajalo pitanje vojne pomoći Ukrajini. Tijekom posjeta glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga Velikoj Britaniji tamošnji su se dužnosnici pohvalili slanjem oko 25 tisuća osobnih zimskih kompleta vojne opreme, uz još oko 12.000 zimskih vreća za spavanje i 150 grijanih šatora, uz oko 7.000 kompleta vojne opreme koji su podijeljeni ukrajinskim polaznicima obuke u okviru misije Interflex. Baš taj sustav obuke u Velikoj Britaniji trenutno pohađa oko 1.900 Ukrajinaca, dok će ih oko 400 uskoro krenuti na dvomjesečne cikluse obuke u Španjolskoj – kako za snajperiste, tako i za korištenje protuzračnih i drugih oružnih sustava koje je Španjolska donirala Ukrajini. Uskoro bi se tim programima obuke, ovoga puta u širem EU okviru (koji je tako sporan za hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića) trebala pridružiti i Bugarska – država u kojoj je nedavno parlament prisilio Vladu da se ipak pojačano angažira po pitanju pomaganja Ukrajini.

Za kraj spomenimo posebno i Sjedinjene Američke Države – državu koja je u utorak 8. studenog imala izbore za dobar dio Kongresa i raznih lokalnih razina vlasti, na kojima su izgleda tamošnji demokrati uvelike održali svoje pozicije, a prema Ukrajini skeptični republikanci nisu postigli „crveni val“ kojem su se nadali. Posebno je bitno tu istaknuti navode s konferencije za medije predsjednika Joe Bidena 9. studenog – iz kojih se moglo zaključiti kako su SAD već ranije u Ukrajinu poslali HIMARS rakete ne samo dometa oko 70 km, već i one dometa od oko 260 km (MGM-140 ATACMS) – dok su tek projektili dometa od gotovo 1000 km (PrSM) ostali nedostupni, da se baš previše ne izaziva Rusku Federaciju.

Uz to, jučer je objavljen i sadržaj još jednog paketa američke vojne pomoći Ukrajini, iz sustava direktnog predsjedničkog posezanja u zalihe državnih tijela SAD (Presidential Drawdown Authority – PDA). Oko 400 milijuna USD vojne pomoći tu će; među ostalim, biti raspoređeno na dodatne rakete sustava HIMARS, rakete za stariji PZO sustav Hawk, 4 protuzračna sustava Avenger, određena količina Stingera, 21.000 granata kalibra 155 mm, 500 preciznih granata kalibra 155 mm, 10.000 minobacačkih granata kalibra 120 mm, preko 20 milijuna komada raznog streljiva za ručno naoružanje, 100 vozila HMMWV, optičku opremu, eksplozive i bacače granata, te inženjerijsku i osobnu opremu za zimske uvjete.

Dodatna mobilizacija u Rusiji

Nasuprot svemu tome, iz Ruske se Federacije posljednjih dana čuje o dodatnim mjerama nacionalne mobilizacije. Iako tamošnje Ministarstvo obrane i administracija nisu podržali ideju da se služenje vojne obveze produži na dvije godine – ipak se uz dosadašnje mobiliziranje gotovo 300 tisuća građana u vojne postrojbe sada izgleda kreće i u uvođenje nekakve temeljne vojne obuke u razne razine ruskih škola. Novi školski predmet nazvan "Osnove vojne obuke" trebao bi se pojaviti u rasporedima posljednjih dviju godina škola od iduće akademske godine, kao izvannastavni ali svejedno obavezan. Uz barem 140 sati nastave (a možda i do više od dvostruko toliko), mlade bi čekala i 12-dnevna terenska vježba – za čiju se provedbu planira posebno osposobljavanje nastavnika. A ako to ne bude dovoljno – izgleda da se otvara prostor da se djecom na tu temu bave i odabrani građani koji su prethodno služili vojsku po ugovoru na časničkim zvanjima - dajući posebnu prednost vojnim osobama koje su sudjelovale u neprijateljstvima.

Za kraj napomenimo da je Ruska Federacija nedavno postala je i država s najvećim brojem sankcija na svijetu, u čemu je brzim ritmom pretekla Libiju i Iran. U njoj se radi nedostataka u državnim zalihama vojne postrojbe opremaju i kupovinom potrepština od pojedinih lokalnih zajednica (za ljudstvo koje se iz njih mobilizira), a pitanje je koliko će dugo biti održivi takav paralelizam. Posredno će na to utjecati i činjenica da su Sjedinjene Američke Države baš danas Rusiji ukinule službeni status „tržišnog gospodarstva“, koji im je bio dodijeljen 2002. godine kao bitan korak pristupanju Ruske Federacije u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Bila je to reakcija na sve jače miješanje ruske vlade u tamošnje gospodarstvo, koja će za posljedicu imati i ponovno uvođenje antidampinških carina na rusku robu kako bi se ublažile državne tržišne distorzije.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 09:21