Petak, 13. svibnja, obilježava 79. dan intenzivne faze rata u Ukrajini - proteklih jedanaest tjedana intenzivnih borbi sve su samo ne uspješne za Rusku Federaciju. Osim što je udahnuo novi život NATO savezu, sada postaje i sasvim jasno da je Vladimir Putin agresijom na Ukrajinu temeljito izmijenio i geopolitičku kartu sjevera Europe. Naime, agresivno ponašanje prema susjedima, praćeno prijetnjama nuklearnim oružjem potaknulo je jučer predsjednika i premijerku Finske da i službeno objave kako u idućih nekoliko dana misle formalno zatražiti prijem u NATO.
Osim ove europske države koja ima izuzetno dugu kopnenu granicu s Ruskom Federacijom, te više desetljeća tradicije stroge neutralnosti – uz istodobno održavanje ozbiljne vojske opremane tehnikom koja je uvelike kompatibilna NATO savezu - sličan se potez idućih dana očekuje i od Švedske, države čija neutralnost potiče od 1814. a tek je zadnjih petnaestak godina bila modificirana suradnjom u okviru Europske unije. Iako je 'širenje NATO saveza' u nizu navrata bilo parolom kojom je Rusija opravdavala svoju agresiju prema zemljama susjedstva – svima koji su iole podrobnije gledali stvari zadnjih desetljeća, pa tako i iz hrvatske pozicije, jasno je da se NATO ne širi tek tako.
Dapače, zemlje mole da ih se primi, a onda često moraju provoditi i niz reformi ne bi li bile sposobne funkcionirati unutar Saveza, što će za Finsku i Švedsku tek donekle biti olakšano dosadašnjim intenzivnim iskustvima iz Europske unije. Dakle, da bi ušle pod okrilje NATO saveza, pojedine države – često preplašene izazovima iz susjedstva - mole za ulazak, plaćajući cijenu reformi i kasnijeg koordiniranog savezničkog djelovanja. Time je onda jasno da je glavnim poticatelj predstojećeg, prilično neočekivanog širenja Saveza, zapravo sama Ruska Federacija, koja si je time zabila 'autogol' i potakla formiranje situacije na Baltiku koja joj suštinski ne odgovara.
Za to vrijeme strana vojna pomoć i dalje intenzivno teče prema Ukrajini. Dok su Sjedinjene Države 9. svibnja proglasile sustav 'zajma i najma' za pomoć Ukrajini, njihovi aktualni novci za vojnu pomoć trebali bi izdržati do kraja svibnja – dok kroz zakonodavnu proceduru Kongresa polagano plovi masivno izdvajanje koje je započelo na oko 30 milijardi dolara, da bi sada bilo definirano na oko 40 milijardi dolara. Od toga barem polovica bi trebala biti namijenjena za financiranje vojne pomoći, trećina za stabilizacijsku pomoć Vladi, a ostatak valjda za humanitarne svrhe. Za to vrijeme i Europska unija govori o dodatnih 2 milijarde eura vojne pomoći te oko 500 milijuna eura za održavanje ukrajinske države.
Naravno, na sve to se dodaje i pomoć niza pojedinih država, koja često nije zanemariva. No, to je tek jedno od bojišta ovoga rata – gdje se posljednjih dana opet u niz navrata čulo i o ruskim ometanjima GPS te Starlink sustava, kao i o korištenju bespilotnih letjelica za ometanje GSM signala mobilne telefonije na prostorima bojišta. Uz sve to, posljednjih nekoliko dana donijeli su i konkretne slike s ukrajinskih bojišta – gdje su se u rukama domaćih posada počele pojavljivati prve američke haubice M777, prva oklopna vozila M113, kao i zanimljivi kopneni lanseri britanskih protuoklopnih projektila Brimstone, navodno namjenski konstruirani za Oružane snage Ukrajine. Sva ta tehnika izgleda ubrzano kreće na prve borbene crte, dok se za njeno korištenje obučeno ljudstvo dijeli - dio za frontu i dio za instruktore daljnjih domaćih korisnika.
Dodatno jačanje strateških rezervi
Iako nije jasno gdje Ukrajina točno primjenjuje ta nova oružja, izgleda da barem dio tako stečene tehnike ide i za dodatno jačanje postrojbi strateške rezerve, koje bi na sada ukupno oko milijun ljudi pod oružjem trebale postati osnova nekih budućih ofenzivnih operacija. No, do toga će još ipak trebati pričekati, jer sada Ukrajina izgleda da tek ograničeno izvodi napade oko grada Harkiva, dok na većini bojišta tek nastoji izdržati ruske udare koji su zadnjih dana bili prilično žestoki. Posebno je tome tako zbog daljnjeg vidljivog sužavanja fokusa ruskih napadajnih djelovanja – koja se više ne izvode odjednom na svim odsjecima istoka i jugoistoka Ukrajine, nego koncentrirano na Donbas, i to više ne na neko šire odsijecanje čitavih prostora Donjecke i Luhanske oblasti o kakvom se pričalo krajem ožujka, nego sve uže i uže.
Dapače, izgleda da se posljednjih tjedana smanjilo nastojanja i za prodor iz prostora Izjuma prema Kramatorsku, odnosno nešto uže prema Slovjansku – da bi sada na repertoaru ostale opcije usmjerene prvo i osnovno na minijaturni dio Luhanske oblasti koji je još u ukrajinskim rukama. Riječ je tu o seriji nastojanja da se između Limana i Severodonjecka sa sjevera izvede desant preko rijeke Sjeverni Donjeck, koji bi ruske snage doveo u zaleđe ukrajinskih utvrđenih prvih crta, i da se takav prodor onda spoji – bilo s napredovanjem sjeverno iz osvojene Popasne, ili frontalnim prodorom sjeverno od mjesta Girske (u nastavku napredovanja kroz Nižnje i Toškivku). To su oboje poduhvati koji obuhvaćaju poteze u ukupnoj dužini od oko 25 kilometara, i daju agresoru priliku da spoji dva vrlo jaka smjera napredovanja – što je oblik koordinacije koji, doduše, zadnjih mjeseci Rusima u Ukrajini redovito nije polazio za rukom.
Pogledajmo kako sada stvari stoje na pojedinim odsjecima bojišta u Ukrajini. Kako smo spomenuli, ukrajinske snage su i dalje u ofenzivi oko Harkiva. Pravac napredovanja uz stare ceste na sjeverozapadu dospio je oko 30 kilometara od Harkiva, nadomak mjesta Kozača Lopan gdje su se Rusi ukopali na oko 5 kilometara od državne granice. Sjeverni potez uz cestu E105, koji je nedavno oslobođen do naselja Ruska Lozova, oslobođen je za dodatna 3 km do mjesta Pitomnik, oko 20 km sjeverno od Harkiva. Drugi sjeverni potez koji obuhvaća mjesta Čerkaski i Ruski Tiški izgleda da je stao oko mjesta Lipci na oko 25 km sjeverno od Harkiva.
Dobro je napredovalo oslobađanje i sjeveroistočno od Harkiva, gdje se nakon nedavnog prodora do sela Rubižne, zadnjih dana u prostoru Ternove uspjelo izbiti i na granicu s Rusijom. Iako je taj prodor ocjenjivan značajnim budući je oslobodio velik dio sjevernog toka rijeke Sjeverni Donjeck u Ukrajini, kao i činjenica da se time došlo u domet topništva za okupirano mjesto Vovčansk, bitno za rusku vojnu logistiku na jugu – ipak ostaje činjenica da je na tom potezu od Ternove na istoku i mjesta Lipci na zapadu ruskim snagama uspjelo konsolidirati obranu, tako da su Ukrajincima jučer propali pokušaji napada na mjesto Vesele posred ove linije. Pa ipak, ova su napredovanja nešto čime se Ukrajina zadnjih dana jako ponosi, i što im daje priliku prešutjeti detalje događanja ponešto južnije.
Oko 110 kilometara jugoistočno, u široj okolici Izjuma, počinje onaj ključni odsjek fronte koncentriran uz rijeku Sjeverni Donjeck, koja tu teče na istok i gdje su je Rusi prešli kod Izjuma te napreduju južno u smjeru mjesta Barvinkovo i tamošnje strateški važne pruge za opskrbu utvrđenih uporišta ukrajinskog Donbasa. Iako su teškom mukom zauzeli selo Veliku Komišuvahu i u njoj smješteno raskršće, ostaje nejasno da li će Rusi iz nje dalje krenuti na zapad u smjeru Lozove, ili na jug – sada dostupnim još jednim cestovnim pravcem za Barvinkovo, mjesto do kojeg već tjednima prilično neuspješno pokušavaju stići ponešto istočnije, po seoskim putevima kroz sela Dibrovne i Kurulka. No, dok je ova borbena zona bila jako aktivna prije koji tjedan, kao što rekosmo, sada je naglasak ruskih operacija stavljen dalje na istok, u prostor između sve manjih ukrajinskih enklava na sjevernoj obali rijeke Sjeverni Donjeck, oko mjesta Liman i šezdesetak kilometara dalje na istok oko Severodonjecka.
Dok se ruske snage već danima primiču Limanu i sa sjeverozapada, osvajajući po redu otporne točke u selima uz priobalne šume, ovoga tjedna se radikalno smanjila ukrajinska enklava oko Severodonjecka – gdje je u ruske ruke nakon višetjednih borbi sada pao i zadnji dio obližnjeg grada Rubižne (kemijska tvornica Zarya), a onda i prigradsko selo Vojvodivka, čime su Rusi sada Severodonjeck opkolili s tri strane – ostavljajući samo izlaz na rijeku Sjeverni Donjeck na jugozapadu, prema ukrajinskom uporištu Lisičansk. Upravo taj nanovo osvojeni potez između Limana i Severodonjecka postao je poprište i barem tri, ako ne i četiri pokušaja ruskog inženjerijskog forsiranja rijeke pontonskim mostovima. Riječ je o pothvatima u kojima je tijekom zadnjih tjedan dana braniteljima uspjelo uništiti preko 100 raznih ruskih vozila, a borbe s osvajačima su se vodile prvo na prilazima Siversku, pa u mjestima Bilogorivka i Šipiljivka, a sada izgleda i u selima Privilja i Novodružesk nasuprot osvojenom gradu Rubižne. Uspjeh svakog pojedinog od ovih barem tri ili četiri pokušaja forsiranja rijeke Sjeverni Donjec bio bi jako loš za branitelje budući bi itekako otežao obranu Sjeverodonjecka i Lisičanska. Upravo prostoru Lisičanska prijete i ruska napredovanja na jugoistoku, oko Toškivke, i dalje južno, od osvojene Popasne – gdje su nakon kraće pauze uočena ruska kretanja na sjever (osvajanje sela Oleksandropilia i pokret oko 7 km sjeverno dosela Komišuvaha) te na zapad cestom T0504 prema Bahmutu.
Ruski prodori
I dok se stanje na prostoru tih nekoliko postotaka Luhanske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom vidljivo mijenja i pogoršava, bitno su manji pomaci bilježeni na bojištima jugoistoka i juga Ukrajine. Oko Donjecka agresori i dalje jako nastoje napredovati – pa tako i ukrajinski izvori redovito bilježe njihove najveće gubitke za čitavo bojište baš oko Avdiivke i Kurahova, s navodnim manjim ruskim prodorima oko Novobahmutivke i Marinke. Kako izgleda, to ipak nisu neki pravi proboji fronte koji bi vodili preokretu situacije. Jednako je statično stanje i u Mariupolju, gdje se nakon izvlačenja većine civila iz prostora čeličane Azovstal ondje nastavilo bjesomučne napade iz zraka po objektima tvornice. Ipak, kako izgleda, branitelji ondje još izdržavaju, a nadalje imaju i vezu prema svijetu kojom šalju sve drastičnije apele za pomoć i slike brojnih ranjenika koje ne čeka ništa dobro u slučaju uspjeha ruskoga osvajanja.
Dok bojišta oblasti Zaporižje, od grada Donjecka do rijeke Dnjepar, također karakterizira balans snaga i nizovi neuspješnih ruskih izviđanja i zračnih napada, jednako kao i prostor bojišta između Hersona i Mikolajeva – treba napomenuti stanje na Zmijskom otoku. Ondje i dalje ruska strana spominje nekakve ukrajinske pokušaje desanta, dok ujedno opet ojačava svoju posadu otoka dovoženjem protuzračnih sustava i dodatnog ljudstva. Naravno, to je ondje zapravo baš pri ruci za ukrajinske napade iz zraka, koji su do sada Ruse koštali i tehnike i ljudi i brodova, pa će se takva situacija vjerojatno ondje i nastaviti – da Rusi nastoje zadržati izoliranu izvidničku kotu blizu neprijateljima, što Ukrajincima daje priliku da je periodično čiste djelovanjima iz zraka, a uskoro i s kopna.