VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Rusi nižu uspjehe, važno ukrajinsko uporište sve teže odolijeva napadima, uzbuna na Baltiku

Pomaci bojišnice bilježe se na nekoliko točaka, a vijesti nisu dobre za branitelje

Igor Tabak; prizori s fronte u Ukrajini

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Utorak 23. siječnja ujedno je 699. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Iako se do pred kraj tjedna ondje bilježi hladniji val, u Ukrajini trenutno ne nedostaje struje. To treba zahvaliti kako domaćoj proizvodnji, tako i povremenim uvozima koji dosižu i do 5.800 MWh u danu. Situaciju bi postupno trebala poboljšati i instalacija 91 kogeneracijskog postrojenja, koje USAID i domaće vlasti namjeravaju uskoro rasporediti u 32 ukrajinska grada te na dva sveučilišta. Ipak, treba napomenuti kako hladnoća i učestala kiša zadnjih dana nisu usporile ritam borbi – dapače, on se čak i ubrzao velikim brojem ruskih napadnih operacija, od kojih su neke izgleda imale i učinka.

Stanje na terenu

Iako se kopnene borbe bilježe na brojnim točkama ukrajinske bojišnice – većina tih lokacija je dobro poznata ozbiljnijim promatračima, uz relativno malo borbenih uspjeha. Takva je situacija na sjeveru Donbasa, oko Kupjanska, uvelike oko okupiranog grada Bahmuta, te širom juga Ukrajine (kako na spoju Donjecke i Zaporiške oblasti, tako i u Zaporižju do Dnjepra, pa i na donjem toku te rijeke, uz tamošnje ukrajinske mostobrane čiju je opskrbu privremeno olakšalo topljenje leda na lokalnim vodotokovima). Ipak, posebno treba spomenuti dvije borbene zone u kojima je izgleda došlo do ruskih uspjeha. Kao prvo, to je područje na oko pola puta od Kupjanska prema okupiranom gradu Svatove, na cesti P07.

U toj široj zoni posljednjih se dana čulo o intenziviranju kopnenih napada agresora koji je jurišno pješaštvo krenuo taktički kombinirati s većim količinama raznih oklopnih vozila. Dok se s ukrajinske strane te promjene povezivalo s nastojanjem ostvarivanja borbenih uspjeha do nekih politički značajnih datuma (među ostalim i skorih ruskih predsjedničkih izbora), a bilježilo se i pojačane gubitke protivničkog ljudstva i vozila – ostaje činjenica da se tu ubilježilo i pojedine uspjehe. Nakon što su prošlog tjedna uspjeli osvojiti malo selo Vesele kod Soledara, u subotu 20. siječnja Rusi su proknjižili uspjeh i u selu Krohmaljne, na pola puta od Kupjanska prema Svatove. Naravno, dok su agresori objavili uspjeh, branitelji su ovu „privremenu pojavu“ objasnili povlačenjem „na bolje pripremljene linije“ – napominjući kako je ovo selo od tek nekoliko sada srušenih kuća i predratnih najviše 45 stanovnika okupirano po drugi put. Doduše, u idućih nekoliko dana postalo je jasno kako se iz tog prostora borbe polagano prenose oko 3 km na jugoistok (prema selu Berestove), na zapad (prema selu i rijeci Pišćane), te prema sjeveru uz već spomenutu magistralu P07. Ovaj zadnji smjer mogao bi postati i posebno neugodan, budući da bi borbeni uspjeh tu uspio agresora dovesti na južne prilaze ukrajinskim selima Kotljarivka i Kislivka – koja su do sada vrlo uspješno odolijevala svim ruskim pokušajima okupacije i dolaska do ceste P07 s istoka i jugoistoka. Uz sve to onda ne čudi ni posjet tom prostoru generala Oleksandra Sirskog, zapovjednika Kopnenih snaga Ukrajine, kojeg su kolege u ponedjeljak 22. siječnja upoznale sa stanjem na tamošnjem bojištu.

Bitka za Avdiivku

Slični pomaci bojišnice – možda prostorno mali, ali potencijalno značajni – bilježe se i u Avdiivki, ukrajinskom uporištu na samo 6 km sjeverozapadno od velikog okupiranog grada Donjecka. Iako žestoke borbe za Avdiivku traju svakodnevno od početka listopada, branitelji su tu većinom uspijevali zadržati neprijatelje izvan užeg gradskog prostora – tek postupno gubeći teren uz istodobno nanošenje iznimno teških gubitaka napadačima. Iako se još drže ukrajinski položaji sjeverozapadno od grada (koksara Avdiivka, sela Stepove, Berdiči, Novobahmutivka i Novokalinove), kao i većina obrambenih linija jugozapadno od grada (Severne, Tonenke, pa i dalje prema Pervomaiske i Nevelske) – već neko vrijeme se ondje očituju problemi u obrani južnih te jugoistočnih prilaza u Avdiivku. Nakon što je krajem studenog i početkom prosinca osvojena tamošnja industrijska zona „Promka“, od subote 20. siječnja ondje je krenulo i dodatno rusko napredovanje.

Kao prvo, nakon dugih borbi zauzeti su ukrajinski položaji oko šumskog motela „Carska ohota“ – čime se otvorio put prema sjeverozapadu niz Sabornu ulicu – u tamošnja stambena predgrađa Avdiivke. Izgleda da se tu napredovalo brzo oko jedan kilometar, te su u tijeku borbe za spomenutu manju četvrt obiteljskih kuća na uzvisini s koje potencijalno puca pogled na čitave južne dijelove Avdiivke. Nakon toga, ili možda i paralelno s tim napredovanjem, izgleda da se bilježilo i još dva ruska uspjeha na tom dijelu bojišta. Kao prvo, oko 2 km jugozapadno, preko negdašnje pruge Jasinuvata-Avdiivka, izgleda da je u ruske ruke pao prostor negdašnje vojne baze protuzračne obrane istočno od okupiranog sela Opitne. Ta je fortifikacija do sada uspješno odolijevala napadima i branila dobar dio direktnog pristupa Avdiivki preko poljskih područja na jugu grada. Uz to, kao drugo, navodno se nastavilo i rusko napredovanje iz već spomenute industrijske zone „Promka“ na sjeverozapad – kroz šumske prostore kod iskopa pijeska, pa ulicama Kolosova i Ljermontova prema još jednom dijelu južnih predgrađa Avdiivke. Sve ove novosti, koje još i nisu jasno potvrđene s ukrajinske strane, itekako otvaraju pitanje urbanih borbi na jugu Avdiivke – gdje se navodno hitno prebacivalo ukrajinska pojačanja, izvodilo napade brojnim bespilotnim letjelicama po agresoru, te nastojalo stabilizirati borbenu situaciju. Ako ti napori ne pokažu uspjeha, za očekivati je širenje borbi na prostor jugoistočne Avdiivke, a možda i koncentriranje ukrajinske obrane u kvartove visokih stambenih zgrada na istoku gradskog prostora Avdiivke. Sve to potaknulo je pojačanu evakuaciju civila iz tog razrušenog grada, čiji se centar dnevno nalazi pod nekoliko desetaka ruskih granatiranja i brojnim zračnim napadima teškim navođenim bombama.

Zračni napadi

Kraj prošlog tjedna obilježili su ukrajinski zračni napadi – kako na rusku tvornicu baruta u Tambovu (oko 380 km sjeveroistočno od Ukrajine), tako i na skladišta nafte u Kurskoj oblasti (Klinci), te posebno na prostor "Petersburškog Naftnog Terminala" na jugozapadnom rubu grada Sankt Peterburga na obalama Finskog zaljeva. Nakon uspješnog napada na najveće transportno naftno postrojenje Ruske Federacije na Baltiku, isti se prostor na meti ukrajinskih bespilotnih letjelica dugog dometa ponovno našao u nedjelju 21. siječnja – baš kako smo to i prognozirali samo dan ranije. Tog nedjeljnog jutra barem dvije bespilotne letjelice uspjele su doći do kombiniranog terminala „Novatek“ u luci Ust-Luga u Lenjingradskoj oblasti – gdje su dvije eksplozije izazvale požar, a onda i kompletnu obustavu rada tamošnjih tvornica za preradu te izvoz plinskog koncentrata – u drugom najvažnijem ruskom energetskom kompleksu na Baltiku. Napad na ovo postrojenje smješteno oko 130 km jugozapadno od Sankt Peterburga opet se pripisao Vojnoj obavještajnoj službi Ukrajine, a rezultirao je i evakuacijom područja pogona te bijegom većeg broja ondje usidrenih tankera. Dok je uspješnost ovih ukrajinskih napada bila svima jasno vidljiva, a vjerojatno će za posljedicu imati i ozbiljnije premještanje raznih resursa ruske protuzračne obrane – tek su satelitske snimke krajem prošlog tjedna potvrdile dodatan uspjeh ukrajinskih napada besposadnim sustavim na ruske pomorske resurse blizu Sevastopolja na okupiranom Krimu. Naime, ondje se temeljem informacija ukrajinskih partizana, uspjelo locirati još jedan potopljeni ruski brod iz sastava Crnomorske flote – za sada neimenovani patrolni brod iz okvira Projekta 205p Tarantul (NATO oznaka – klasa Stenka) u donedavnoj službi ruske Obalne straže, koji je izgleda potonuo nakon ukrajinskih besposadnih napada iz zraka i s mora na samom kraju 2023. godine.

Uz to, napomenimo kako se Ukrajinu u rano jutro subote 20. siječnja napadalo sa 7 ruskih kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko Ahtarska (navodno nijedan nije dostigao cilja), te tri protuzračne rakete sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva iz Luhanske oblasti – kojima se gađalo mjesto Novogrodivka u zaleđu bojišta kod Avdiivke (brojne civilne štete). Uz to se ciljeve protuzračne obrane u Odesi gađalo s nekoliko sovjetskih protubrodskih raketa P-35B (3М44 Progress) iz obalnog sustava “Redut” – čijih 10 metara dužine i 4 tone po komadu ipak nije uspjelo izazvati posebnih pogodaka ili šteta. Zauzvrat, ukrajinske bespilotne letjelice bile su uočene iznad Brijanske, Belgorodske i Smolenske oblasti u Rusiji – dok su napadnuti bili ciljevi kod Orela i Tule (vojno poduzeće Šćeglovski Val iz sastava korporacije Rostek, jedan od proizvođača PZO sustava Pancir-S).

Početkom nedjelje 21. siječnja opet se bilježilo rusko raketiranje grada Kostjantinivke u Donjeckoj oblasti raketama sustava S-300, gdje je oštećeno mnogo civilnih ciljeva, a onda i Mirnograda kod Pokrovska (opet zaleđe Avdiivke) – da bi tijekom jutra stigle vijesti i o topničkom napadu na okupirani Donjeck, gdje se potom čulo i o većem broju žrtava na tamošnjoj tržnici (na kraju 28 mrtvih i 25 ranjenih). Naravno, zaboravljajući istodobna raketiranja i granatiranja desetina ukrajinskih gradova, ruski su se izvori koncentrirali na spomenute žrtve u Donjecku, o čemu je u ponedjeljak 22. siječnja temeljem ruskog zahtjeva bila otvorena i tematska rasprava u Vijeću sigurnosti organizacije Ujedinjenih naroda. Za to vrijeme, nastavljeno je zračno ratovanje, pa se uz ukrajinske zračne napade na Sevastopolj (radi kojih je opet bio zatvoren i Krimski most) te Belgorod, bilježilo i ruske napade na prostor Kirovgradske, Poltavske i Dnjepropetrovske oblasti (jedna raketa Kh-59).

Ponedjeljak 22. siječnja opet je započeo ruskim lansiranjem 8 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 iz Primorsko Ahtarska na ciljeve u Ukrajini – doduše bez uspjeha, budući su sve letjelice bile srušene po putu, u južnoj i središnjoj Ukrajini. Uz to, raketama je opet napadnut Mirnograd u Donjeckoj oblasti (zaleđe iznimno aktivnog bojišta u Avdiivki), s dvoje ranjenih i brojnim štetama na civilnoj infrastrukturi mjesta. Zauzvrat se bilježio i pokušaj ukrajinskog napada s barem tri bespilotne letjelice po prostoru vojnog i civilnog aerodroma Smolensk-Sjeverni. Nažalost, utorak 23. siječnja otpočeo je vijestima o raketnom napadu s 4 projektila protuzračnog sustava S-300/400 po Harkivu i Balakliji u Harkivskoj oblasti – gdje se opet bilježilo razne štete na civilnoj infrastrukturi. Uz to, raketnim udarima je napadnut i Kijev, uz civilne žrtve i razne materijalne štete. Ukupno se tu radilo o 41 raznolikom raketnom oružju – već spomenute 4 PZO-rakete iz oblasti Belgorod, 15 krstarećih raketa Kh-101/555/55 sa 6 bombardera Tu-95MS iz ruske zrakoplovne baze Engels, 8 raketa Kh-22 s bombardera Tu-22M3 lansirane u regijama Brijansk i Orel na ciljeve u ukrajinskim oblastima Harkiv i Sumi, 12 balističkih raketa „Iskander-M“ iz Belgorodske i Voronješke regije u Rusiji, te 2 vođene rakete Kh-59 iz aviona Su-34 iznad Belgorodske oblasti – od čega je bilo srušeno tek 15 krstarećih raketa Kh-101/555/55, 5 raketa Iskander-M i jedna vođena raketa Kh-59. Imajući u vidu koliko je raketa prošlo ukrajinsku protuzračnu obranu (usprkos i ponekom zatajenju), ipak se bilježilo brojne i opsežne štete po dva najveća grada Ukrajine, s brojnim poginulim i ranjenim civilima. Napomenimo da je tom prilikom svoje borbene avione u zrak opet dizala i susjedna Poljska, dok se iz Rusije čulo kako su uspješno postignuti ciljevi napada bili „pogoni vojno-industrijskog kompleksa Ukrajine koji proizvode projektile i njihove komponente, streljivo i eksplozive“.

Rusija kao prijetnja Europi

Nakon duže faze strateške šutnje i popriličnog nesnalaženja u novim okolnostima, zadnje vrijeme Europu potresaju ponešto oštriji pogledi prema susjednoj Ruskoj Federaciji. Nakon objave analitičkih studija koje u Njemačkoj Rusiju gledaju kao ozbiljnu prijetnju (očekujući i napad u dogledno vrijeme) – gotovo pa je počelo licitiranje o vremenu koje bi Moskva trebala obnoviti vojsku nakon avanture u Ukrajini, sve u svrhu daljnjeg agresivnog ratovanja. Osim što je u petak 19. siječnja odjeknula najava čelnika Vojnog odbora NATO saveza Roba Bauera da se za takav potencijalni sukob treba pripremati unutar idućih 20 godina, poseban je interes za ovu temu vidljiv na Baltiku. Premijerka Estonije Kaja Kallas se izjasnila o tri do pet godina do trenutka kad Rusija počinje prijetiti granicama NATO saveza – dok se iz Litve objavilo kako prijetnje nema dok traju intenzivne borbe u Ukrajini. Ipak, krajem prošlog tjedna u Rigi se na sastanku ministara obrane Estonije, Latvije i Litve dogovorilo stvaranje nekakve „zajedničke baltičke obrambene linije“ na istočnoj granici ovih država prema Ruskoj Federaciji. Dok se na takva promišljanja iz Rusije tek čulo kako „ludilo zapadnih elita nema granica i može ih zaustaviti samo njihovo zajamčeno razumijevanje da će u slučaju sukoba s Rusijom sve biti uništene“ – i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen došla je do stava kako bi EU ipak morala ponovo razmisliti o svojoj obrani, te izgraditi svoju obrambenu bazu.

Dok u svemu tome tek treba vidjeti ulogu Švedske – koja polagano prilazi NATO članstvu, a nakon rješavanja Turske (čiji je parlament baš danas ratificirao članstvo) sad tek treba pregovarati i s Mađarskom – ponešto je napetosti snizilo nedavno potpisivanje američko-švedskog Sporazuma o obrambenoj suradnji. Ipak, Rusija i njeni prijatelji tom se koraku protive jednako žestoko kao što im smeta i velika NATO vježba „Steadfast Defender 2024“, koja bi na sjeveru Europe trebala započeti idućeg tjedna i trajati do svibnja, uz angažiranje oko 90.000 vojnika iz 31 savezničke te partnerske države. Doduše, još će u praksi biti korisnija inicijativa Bugarske, Rumunjske i Turske za stvaranjem zajedničke protuminske skupine na Crnom moru – postrojbe čije je aktiviranje potpisano nedavno, a početak rada bi se mogao očekivati u travnju ili svibnju tekuće godine. Budući da se čitava ova aktivnost provodi u skladu s odredbama Konvencije iz Montreauxa koja kontrolira pristup brodova u Crno more – uz zemlje inicijatore bit će moguće djelovanje i raznih partnera, ali bez njihovih brodova. Zapovijedanje čitavom skupinom bit će na rotacijskoj osnovi, a rad bi trebao otpočeti čim Turska riješi ratificiranje sporazuma – gdje se ne očekuju ikakvi radni problemi, budući da se takve aktivnosti jačanja sigurnosti pomorskog prometa već duže zajedno uvježbavalo.

Što će EU učiniti?

Naravno, za to se vrijeme čuje iz službene Moskve čuje tek kako svaka zapadna pomoć Kijevu, čiji je režim „u agoniji“, otežava rješenje sukoba u Ukrajini. Za ministra vanjskih poslova Lavrova ni ukrajinska „Formula mira“ ne vodi nikuda – dok se „specijalnu vojnu operaciju“ vodi protiv „kijevskog režima“ kojeg „zapadni pokrovitelji“ nastavljaju „maničnom upornošću tjerati da nastavi s besmislenim vojnim sukobom“. Naravno, iz perspektive ratnog iskustva Republike Hrvatske nije teško ocijeniti koliko istine ima u takvim stavovima agresora – dok je ipak teže ustanoviti kako se žrtvi agresije namjerava pri ruci naći Europska unija kao prvi susjed i saveznik. Prošlog se tjedna čulo kako EU u Ukrajini upravo provodi reviziju zaliha oružja koje su države članice dostavile u Ukrajinu od početka ruske agresije u veljači 2022. godine (baš kako su to nedavno radili i izaslanici SAD) – ne bi li se time olakšalo i odlučivanje o daljnjoj pomoći zakazano za početak veljače. Iako je jasno da pojedine države blokiraju ovakav pristup Unije – posebno Mađarska koja još nije dozvolila ni slanje lanjske osme po redu tranše od 500 milijuna eura za vojnu pomoć u okviru Europskog instrumenta za mir (EPF) – ipak se tu čulo i ponešto dobrih vijesti. Kao prvo, od europskog povjerenika za unutarnje tržište Thierrya Bretona u Bruxellesu se čulo da bi EU možda ipak mogla dostići proklamirani cilj o isporuci 1 milijun granata kalibra 155 mm u Ukrajini do kraja ovoga proljeća. Tim temeljem bi se onda u Europi trebalo dostići i proizvodni kapacitet od milijun do 1,4 milijuna takvih granata do kraja ove godine. Osim toga, trebalo bi presložiti i čitav sustav pomoći za Ukrajinu, gdje bi se od doniranja postojeće opreme trebalo usmjeriti prema kupovini nove – o čemu tek treba postići suglasje bilo unutar sustava EPF fonda ili izvan ovog okvira. Naravno, sve to treba napraviti uz već najavljeno protivljenje barem Mađarske i Slovačke, koje o čitavoj situaciji uvelike na glas ponavljaju ruske stavove – među ostalim i kako bi Ukrajina pod hitno trebala Rusiji prepustiti dijelove svog teritorija ne bi li se pokušalo zadovoljiti i udobrovoljiti agresora.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:11