Rubio zaobišao Kongres i Izraelu poslao novu tranšu vojne pomoći. Od Tel Aviva zauzvrat ne traži nikakve minerale

I dok tenzije na relaciji Washington - Kijev nastavljaju rasti zbog kriminalno loših uvjeta potpisivanja ugovora o korištenju ukrajinskih rijetkih minerala, sve na opće oduševljenje Kremlja, State Department po hitnom postupku Izraelu šalje tranšu vojne pomoći, vrijednu četiri milijarde dolara.

Osim što Washington od Tel Aviva nije tražio nikakve rijetke minerale kao odštetu za ruku pomoći, zbog čega kontrast s cijelom sagom oko Ukrajine u ovome trenutku ne bi mogao biti očitiji ni da ubode direktno u oči, Trumpov državni tajnik Marco Rubio procijenio je kako je situacija toliko hitna da opravdava zaobilaženje Kongresa - u kojem, u oba doma, njihovi republikanci imaju većinu, što znači da za takav potez, objektivno, uistinu nije bilo nikakve potrebe.

Rubio je smatrao da nije dužan opravdavati svoje neortodoksne poteze putem priopćenja, nego je sunarodnjacima šturo poručio da se "nova administracija neće libiti iskoristiti sva sredstva koja su joj na raspolaganju da bezuvjetno stane iza ključnog strateškog partnera na Bliskom istoku". Pa, tako i bi.

Zanimljiva je činjenica što na Bliskom istoku trenutačno tehnički vlada krhko primirje, zbog čega je hitnost cijele situacije, proceduralno gledano, još bizarnija.

New York Times piše da je plan nabave oružja namijenjenog Izraelu bio u procesu revizije Kongresa, ali je zapelo na pitanju bombi za koje je bilo procijenjeno da nisu prikladne za urbano ratovanje.

Dobro upućeni izvor, koji je zbog osjetljivosti cijele situacije pod uvjetom anonimnosti govorio za NYT, tvrdi da se sporna stavka nabave odnosila na 35.000 bombi težine jedne tone.

Konteksta radi, treba napomenuti i da je ove subote Izrael obustavio humanitarnu pomoć namijenjenu Gazi, u sklopu šire kampanje vršenja pritiska na Hamas da prihvati privremeno produljenje primirja koje je tehnički isteklo. Primirje je na krhkim nogama. Dogovoreno je u siječnju 2025., nakon punih 15 mjeseci čak i za tu regiju nezapamćeno brutalnog obračuna. No, nakon njegove prve faze, u sklopu koje su oslobođeni neki preživjeli izraelski taoci i stotinjak palestinskih zatvorenika, postoji sve veća bojazan da njegove krhke noge počinju popuštati nakon samo mjesec dana zatišja.

Iz Bijele kuće Palestincima šalju signale da će uništenu i razrušenu Gazu preuzeti Amerikanci i od nje napraviti svjetsku rivijeru namijenjenu kremi globalnoga društva. Da tu ideju Trump nije prevalio preko usta kao jednu od svojih brojnih nepromišljenih ludosti, dokazala je i nedavna objava videa u režiji umjetne inteligencije, koju je na svim kanalima društvenih mreža podijelio službeni profil Bijele kuće.

Osokoljen bezuvjetnim zaleđem Trumpove administracije, izraelski premijer Benjamin Netanyahu uvjete primirja dogovorene prije 20. siječnja 2025. sada želi zamijeniti uvjetima povoljnijim za Tel Aviv, prema kojima se trebaju osloboditi svi preostali taoci, a Izrael se ne treba obvezati na završetak vojnih operacija.

To neodoljivo podsjeća na sporazum ponuđen Ukrajini: iskorištavanje svih vrijednih rijetkih resursa - od kojih bi se, primjerice, ratom razorena zemlja mogla financijski oporaviti kad se napokon i dogovori nekakvo zatišje - bez ikakvih sigurnosnih jamstava glede sljedeće Putinove invazije.

I tako se nakon mjeseci visoke neizvjesnosti te dubioznih i kontradiktornih izjava konačno iskristalizirala okosnica vanjske politike nove administracije SAD-a, koja se može sažeti u dva jednostavna segmenta: predsjednik i njegova najuža svita nameću tempo uredbama bez ikakvog zamaranja proceduralnim protokolima i ovlastima Kongresa, ključnim, u svakoj suvisloj demokraciji utemeljenoj na trodiobi moći, te otvoreni bullying onih najslabijih aktera na globalnoj pozornici. Zahtijevanje svega u zamjenu ni za što konkretno.

I dok Trump i njegovi slijepo odani pristaše i još sljepije odani obožavatelji neumorno tvrde da sve to rade isključivo s ciljem mira u svijetu i prevencije Trećeg svjetskog rata, na umu treba imati da su im trenutačno najkonstruktivniji saveznici oni akteri koji svijet hotimično i aktivno uvlače u rat, prvo invazijom susjedne suverene zemlje, a onda i dovlačenjem sjevernokorejskih vojnika i iranske vojne opreme - u zamjenu za logističku podršku oko unapređenja iranskog nuklearnog oružja, dakako.

Rat ne želi baš nitko. No, onima koji smatraju da je put do mira opća kapitulacija kako Ukrajine tako i svih "slabijih" nedostaje mnogo lekcija relativno nedavne povijesti Europe. Da Moskva spusti oružje, prestao bi rat. No, da Kijev spusti oružje, prestala bi postojati Ukrajina. Ta maksima gotovo savršeno definira ne samo dinamiku i casus belli ovog sukoba, nego i uloge agresora i žrtve.

Kao što je bivši republikanski zastupnik Adam Kinzinger sjajno poentirao na svom X-u, "da je Trump bio predsjednik 1940., Churchillu bi sigurno rekao da nema ‘karte na svojoj strani‘ jer su se njegovi momci ‘kao psi povukli iz Dunkirka‘". Nakon toga bi, vjerojatno, Britancima jednako tako oduzeo rude u sklopu uvjeta "mira" s Hitlerom, ali bi ih poslije imao obraza tražiti pomoć oko Pearl Harbora.

Upravo je to, naime, postala Amerika u vrlom novom svijetu.