REPORTER JUTARNJEG ZAROBLJEN U NEPALU 'Sve strance njihove vlade spašavaju, a nama su samo rekli 'znamo da ste tamo'

KATMANDU - Što znači preživjeti potres jakosti 7.9 po Richteru? Iz naše perspektive, te fatalne subote oko podne bili smo u sobi na prvom od šest katova hotela u samom centru Katmandua, glavnog grada Nepala. Soba je osim kupaonice imala i malu terasu.

Potres je krenuo u samo nekoliko sekundi i počeo divljački tresti sve oko nas. Skočili smo iz kreveta, a prvi instinkt je bio pobjeći na bilo koji način van. Međutim, treslo se toliko jako, da je dugačak hodnik, stepenice i nakon njih još jedan hodnik, koliko nas dijelilo od ulice, nije bilo moguće proći.

Prvi trenutci nakon potresa, s lokalnim ljudima

Terasa je bila jedini izlaz i, nakon što sam već u tih nekoliko metara žestoko pao, uspjeli smo izaći van i držati se za ogradu.

Naš hotel je visoka građevina s lijeve strane - srećom je ostao neoštećen

Oko nas je bila strašna, sotonska buka. Ogromna metalna šipka odlomila se od susjedne građevine i pala daleko na sredinu dvorišta. Naš hotel se držao, kao i susjedne građevine, ali je bilo jasno da će se početi rušiti ako potres duže potraje. Jedini izlaz bio je limena nadstriješnica ispod nas.

Ipak, potres je počeo slabiti. Izlaz iz hotela više nije bio nemoguć i u pidžamama, glavom bez obzira, trčali smo hodnikom i stepenicama te uspjeli izaći na ulicu.

Na ulici je već bilo nekoliko lokalnih ljudi koji su također uspjeli istrčati i očekivali smo od njih neki odgovor što se događa, što raditi. Međutim, oni su bili još više uznemireni. Jedna žena kolabirala je te u polusvijesti mahala rukama i vikala.

Prizori s ulica nekoliko sati nakon potresa

Zarobljeni u uskim ulicama

Tada smo shvatili da smo u zamci. Bili smo na vrlo malom trgu iznad kojeg se dižu pet-šest katova visoke zgrade, očigledno sve "domaći rad" sklepane građevine. Nekoliko kuća srušilo se u blizini, ali na samom trgiću, uz naš hotel, ostalo je prijeteći sve stajati.

Postali smo svjesni da u slučaju njihovog rušenja nema dovoljno prostora da pobjegnemo. Ne samo taj trg, cijela ta starinska četvrt Thamel zapravo je takva – vrlo uske ulice, širine jedva veće od širine prosječnog auta, krcata katnicama. Nema izlaza!

Zemlja se i dalje tresla. Nije to više bio ni približno onaj početni potres, ali jeziv je osjećaj da se tlo cijelo vrijeme lagano izmiče ispod nogu. I, naravno, svima je jasno da se početni jaki potres može ponoviti u svakom trenutku.

Jedna od građevina koja se srušila

U jednom dvorištu uočili smo produžetak i to je bio donekle spas – u neposrednoj okolici nije bilo tako visokih građevina i tu je bilo barem malo sigurnije. Došli smo među prvima i zatekli lokalnog čovjeka kako je izašao na terasu kuće katnice te se i dalje očajnički držao za ogradu. Tamo je stajao još oko sat vremena, toliko se ukočio od straha.

Kako su i drugi primjećivali taj komadić slobodnog prostora, polako se pedestak ljudi skupilo oko nas. Bilo je i desetak turista.

Tu smo proveli prvih pet-šest sati. Pomažući jedni drugima, bilo nam je važno na bilo koji način saznati što se događa, ali i javiti svojima da smo živi. Jedino smo znali da je situacija teška, da je poginulih vrlo, vrlo mnogo i da je Katmandu sigurno na svim vijestima. A nema nikakvog načina da se bilo kome javimo.

U pauzi između dva podrhtavanja tla, odlučili smo otrčati do sobe i u nekoliko sekundi uzeti osnovne stvari – dokumente, hlače i jaknu, cipele, pa opet izjuriti van. Sad je već bilo lakše. Međutim, i dalje smo bili potpuno dezorijentirani. Kako dočekati noć? Kamo ići?

Autobus kao luksuzni hotel

Jedan par iz Njemačke rekao nam je da vode agenciju koja ima autobus na jednom parkiralištu. To je bila ponuda koja se ne odbija – odjurili smo još jednom do sobe po vreće za spavanje i krenuli preko Thamela brzim hodom pješice.

Prolazili smo uskim ulicama i gledali ljude kako se pokušavaju snaći. Ohrabrilo nas je da je većina građevina ipak na svom mjestu, tek poneka je bila srušena.

Teško je gledati kako djeca pate

Parkiralište je bilo uglavnom prazno, a autobus na mjestu na kojem nije bilo građevina koje bi ga mogle ugroziti. Manji zid uz koji je bio parkiran već se srušio pa niti on više nije bio prijetnja. Prvi put od početka potresa osjećali smo se sigurno!

Kako je padala noć, ljudi su se počeli skupljati. Do ponoći cijeli veliki parking bio je krcat ljudima koji su tražili sigurno mjesto za prenočište. Pripremala se kiša pa su ljudi tražili bilo kakvu zaštitu. Na jednom kraju parkinga je bila neka vrsta natkrivene pozornice, a na drugom velika natrivena terasa restorana. Tu su se ljudi zbili jedni na druge da se zaštite od kiše, ali su znali da je bilo kakva nadstiješnica iznad njih velika opasnost.

Njemački bračni par koji nam je ponudio noćenje u autobusu - prijateljstvo u ovakvim situacijama nastaje u trenutku

Svaki put kad se počelo tresti, a te noći je to bilo nebrojeno puta, ljudi su počeli vikati da se svi probude i panično trčati na otvoreno. Ispalo je da smo bili jako privilegirani – mi smo mogli ostati na svojim sjedalima u autobusu, nije nam padala kiša i bili smo zaštićeni od vjetra i hladnoće.

Nakon što bi potres stao, ljudi se nisu dali – počeli su počinjali pjevati, koji su imali aute puštali su glazbu. Nevjerojatan je optimizam i borbeni duh tih ljudi, možda nešto što smo u Europi izgubili.

Noćenje na otvorenom na našem parkingu

Nema nikakvih informacija

Konačno je stiglo i nedjeljno jutro. Potresi su se donekle prorijedili. U susjednoj ulici bio je niz putničkih agencija, ali su sve osim jedne bile zatvorene. U toj jednoj je na stolu bilo računalo koje je povremeno hvatalo internet. S nogu smo svi pisali poruke svojima, a svaki put kad bi se počelo tresti gledali bismo da izjurimo – to je ipak prizemlje katnice.

Nismo imali hrane. Nepalski prijatelji njemačkog bračnog para s kojim smo bili u autobusu negdje su kupili brdo čokoladica. Imali smo stare kroasane još iz Dubaija, jednu rastopljenu čokoladu iz Hrvatske i to je bilo sve. Trgovine i restorani su bili zatvoreni.

Jedini cilj naših njemačkih prijatelja bio je izvući se iz Nepala – imali su let sljedeći dan. Dakle, ostajemo i bez tog autobusa, a naš let je tek krajem tjedna. Neki Francuzi oslonili su se na svoje veleposlanstvno – trebale su im vize za Indiju da mogu otići tamo. Našeg veleposlanstva u Katmanduu nema, a nikakvih informacija kome bismo se obratili nismo imali. Svi ostali stranci imali su samo jedan cilj – što prije na aerodrom. Međutim, on je ionako bio zatvoren, a i što raditi ako nemaš let? Zgrada aerodroma je evakuirana, tko zna ima li ičega tamo.

Počeli smo razmatrati bilo kakve opcije. Ako je u pitanju potres, to ipak mora stati. A nakon toga život ponovo mora krenuti. Možda se prestane tresti i sve se normalizira...

Bijeg iz Tamela na sigurnije mjesto

Novi udar

Tada je došao novi žestoki potres. Nije bio jačine prvog, ali je trajao dugo, oko 15 sekundi. Ubrzo smo dobili informacije s aerodroma – zatvoren je, kontrolni toranj je evakuiran, a ionako nije bilo drugih letova osim dopreme humanitarne pomoći. Broj ljudi na aerodromu je već bio vrlo velik. Odlazak na aerodrom značio bi višednevno kampiranje na otvorenom možda bez hrane i vode, a već smo ionako bili iscrpljeni.

Uzeli smo vodič po Nepalu u ruke – ako ne možemo van iz zemlje, možda postoji neki način da se privremeno premjestimo u neko mirnije područje. Otprilike smo znali da je epicentar sjeverozapadno od grada, što znači da trebamo otići u suprotnom smjeru. Međutim, to nije bilo moguće. Jedini pouzdani izlaz iz doline Katmandua vodi prema zapadu.

Tada se konačno osjehnula moguća opcija – postoji Nacionalni park Chitwan na jugu zemlje i autobus tamo vodi svakog jutra ravno s našeg parkinga. Nalazi se na putu prema Indiji, pa ako bi Katmandu potonuo u kaos imamo izlaz. Problem su, naravno, indijske vize, ali možda postoji iznimka zbog izvanrednih okolnosti.

Galerija fotografija koje su Krešimir i Davorka Kovač snimili u Nepalu nakon potresa

Sigurni u nacionalnom parku

Kad je autobus iz Chitwana rano ujutro u utorak stigao na naš parking, odmah smo pitali vozača kakva je tamo situacija. Vozač je rekao da je situacija daleko bolja nego u Katmanduu, hoteli su otvoreni i ne spava se vani. To je bilo dovoljno da odlučimo krenuti. Međutim, većina naših stvari i dalje je bila u hotelu u Thamelu.

S taksijem smo se vratili do našeg hotela. Pojedine ulice još su bile blokirane zbog ruševina, ali smo se nekako zaobilazno probili do trgića ispred hotela. U trku smo pokupili sve stvari iz sobe. Već je bio vlasnik hotela na recepciji pa smo platili sobu u kojoj zapravo nismo spavali. Čovjek nam je drhtavim rukama čak izdao račun. Što hoćemo, ipak se njegov hotel nije srušio!

Umjesto predviđenih pet sati, oko 150 kilometara do Chitwana prolazili smo punih 13 sati. Prvi problemi nastali su u samom Katmanduu jer se u pojedinim dijelovima grada gomila ljudi pokušavala pošto-poto otvoriti vrata autobusa i ukrcati se. Kondukter je u nekoliko navrata doslovno odguravao ljudi sa stepenica. Nakon izlaska iz grada, odroni i oštećenja koje je uzrokovao potres ionako jadnih cesta izazvali su beskonačne zastoje.

U Chitwanu situacija je bila sasvim drukčija. Tu potres ipak nije bio toliko jak. Poginulo je tek nekoliko ljudi i to isključivo zbog panike. Jedan čovjek je u selu u panici skočio s krova i poginuo.

Većina trgovina i restorana već je radilo, situacija je bila gotovo normalna. Ljudi nisu spavali vani, nego u svojim kućama. Mogli smo naći i stabilan internet!

Beskonačni zastoji zbog odrona

Tu smo konačno odahnuli. Preko interneta, uz pomoć naših obitelji u Hrvatskoj, organizirali smo svoj put natrag. Javili smo se i hrvatskom veleposlanstvu.

Saznali smo da se i u Katmanduu situacija donekle normalizira. Život mora krenuti dalje.

Mi bismo trebali u petak putovati natrag iz Chitwana u Katmandu, a u subotu letjeti za Dubai. U nedjelju bismo trebali biti natrag u Zagrebu... Lijepa naša Hrvatska!