REPORTER JUTARNJEG U VLAKU BEZ VOZNOG REDA Moj novi prijatelj zove se Taim, ima 4,5 godine, majku je izgubio, igračaka nema, ali ima nadu

Moj novi prijatelj zove se Taim, ima četiri i pol godine i rođen je u predgrađu sirijskog Damaska. Upoznali smo se u vlaku koji iz Gevgelije, pograničnog makedonskog grada s Grčkom, izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana prevozi u Tabanovce, pogranično mjesto sa Srbijom. Putuje samo s tatom Muhamedom jer mamu nema. Prije godinu dana je nestala, ne zna se je li oteta ili ubijena. Krenuli su prije deset dana iz grada u koji se više nikad ne žele vratiti, prema Francuskoj, gdje ih očekuju Muhamedovi brat i sestra. Taim nema nijednu igračku, u tatinom ruksaku za njih nije bilo mjesta.

- Nastojim ga zabaviti, pričam mu stalno o nečemu, najčešće o boljem životu kojemu se nadamo - kaže tata mazeći dječaka po kuštravoj glavi. A on se smješka, i tako otkako se probudio iz tatina naručja u zagušljivom vagonu.

- Zašto napuštate Siriju? - Iz tri razloga. Prvi je što će nas ubiti. Ne znam tko, ali to je samo pitanje vremena. Drugi je što želim djetetu omogućiti bolji život. Treći je što mi prijeti mobilizacija. To znači da će me sigurno ubiti. Ne želim da Taim bude siroče - kaže Muhamed.

Nikome na teret

U Francuskoj želi što prije naučiti jezik i naći posao. Ne želi, kaže, biti nikome na teret. U Gevgeliju, grad iz kojega posljednjih dana dolaze najtužnije priče na svijetu, ekipa Jutarnjeg lista stigla je u utorak oko 9 sati. Iako je svježe oprana, glavna ulica Borisa Kidriča zaudara po urinu. Tisuće izbjeglica zato više ne puštaju bliže od granične točke, pa tako više ne mogu do željezničkog i autobusnog kolodvora. Samo dan prije tu ih je bilo 5000. Oni svaki dan i dalje dolaze u istom broju, samo što ih sada trpaju u vlakove i autobuse prije nego s prašnjavog makadama stupe na asfalt. Imućniji nekako prođu kontrolni punkt pa ulaze u tridesetak taksija koji tamo čekaju.

Taksisti nisu raspoloženi za razgovor, pogotovo ne o cijeni prijevoza s jedne strane zemlje na drugu. No doznali smo da nijedan tih 250 kilometara neće odvoziti za manje od 120 eura, što mu je gotovo mjesečna zarada. Vlak vozi triput, autobusi dvaput više, a koliko tura odvoze oni - ne broji nitko. U toj prašini samo koji metar od zamišljene linije koja dijeli Makedoniju od Grčke nastaje novi kamp, makedonska vojska podiže šatore, gradi se prihvatni centar koji izbjeglice odmah nakon okrepe šalje dalje, prema Srbiji. Vlada kaos, ali nitko nema pravo reći Makedoncima da se ne trude.

Internet za tri eura

Na kavi smo s ekipom Crvenog križa koja ja odradila noćnu smjenu. Ima ih pedesetak, a do sada su, kažu nam, zbrinuli više od 200.000 ljudi. Uglavnom se posao svodi na podjelu hrane i vode, a do sada nisu imali većih problema, ako ne računaju obračun dvojice zbog dokumenata, te stradavanje dvojca koju su mobitele htjeli napuniti direktno iz visokonaponske željezničke elektromreže. Prašina do izbjegličkog punkta ne smeta zbrda-zdola skrpanim štandovima na kojima se za dobre novce prodaju cigarete, voda, sokovi i nešto hrane. Izbjeglice u očaju ne pitaju za cijenu. Jedan od novopečenih trgovaca na čaju je zaradio za novu kuću.

- Prodavao sam na dan po 500 komada i zaradio 10.000 eura. Za te novce u Gevgeliji ću za 2000 kupiti parcelu i ostalo utrošiti na gradnju. Imaju oni para, treba im ih uzeti - kaže 40-godišnji Makedonac. Dodaje da će nešto novca poslati kćeri koja živi u Njemačkoj kod rodbine i studira medicinu. Inače se bavi kopanjem zemlje, živi bijedno i ne pada mu na pamet ne iskoristiti priliku.

Na mjesnom kiosku prodaju internet. Za tri eura dobije se lozinka i možeš surfati u krugu od 50 metara sljedećih šest sati. Reklama je napisana latinicom te arapskim pismom. Ukrcaj u vlak je besplatan, ali dugotrajan. Stane ih 200, a ušlo nas je 400. Krenuli smo, ali vrata se nisu zatvorila jer putujemo samo 200 metara, do stanice u Gevgeliji. Vlakovođa mora potpisati neki papir i onda ne staje do druge granice. Sljedeća tri sata i 18 minuta potpisnik ovih redaka jedini je u vlaku koji nije izbjeglica. Svi moji suputnici su iz Iraka, Afganistana i Sirije.

Svi zaspali u vagonu

- Allahu Akbar - prolomio se vagonom urlik bradatog muškarca. Tada sam pomislio da ova ideja i nije bila tako dobra.

- Hasan, budi pristojan - rekao mu je kroz smiješak Muhanad Jabra, moj prvi sugovornik iz vlaka. Razmijenili smo svi skupa osmijehe i tada sam shvatio da se Hasan samo šalio.

Muhanad je iz Damaska. U Istanbulu je upoznao Bakara Maya, Hasana Dokrenija, Osamu Odaia i Muhameda Keiza. Na internetu su pročitali da je Nizozemska najbolja za izbjeglice, dogovorili se da putuju tamo i otada su ekipa. Svatko kod sebe ima do 3500 eura. Upoznao me Muhanad s Muhamedom Khalilom. Mi smo na vratima, a do njega treba prevaliti put od pola vagona. Kada na podu na toj ruti imate 15 spavača, nije ga lako prevaliti. On je krojač i sa sinom Ianom i ženom te rođakom i njegovom ženom i sinom putuje u Njemačku.

- Kad mi je raketa pala na kuću, odlučio sam otići. Mogao sam ostati i pridružiti se vojsci, režimskoj ili onoj Islamske države, svejedno je, ionako bih uskoro bio mrtav - kaže nam Muhamed, koji u Europi želi i dalje raditi kao krojač. Željeli smo popričati s više putnika, no u našem je vagonu ostatak putnika bio iz Iraka i Afganistana, a oni nisu raspoloženi za razgovor ili slikanje. Škripavi makedonski vagoni sporo broje kilometre, no to, kao ni sunce koje je pržilo prljava stakla i sparina koja se miješa s vonjem ne smeta ispaćenim putnicima dok spavaju.

U jednom su trenutku klonule baš sve glave u vagonu osim one maloga kuštravca Taima s početka priče koji je osmijesima napunio kompoziciju.

Nitko se nije okrenuo

U omamljujućem ljuljuškanju dočekala nas je stanica Tabanovce. Vani je čekala policija, a netko je počeo vikati: Hrana, voda... Dva policajca tjerala su van spore putnike, a među ostalima šetala je žena vičući: Tri kilometra pješice - granica Srbije - Miratovac. Putnici su pokupili po bocu vode, oni brži papirnati paket s hranom. Za pet minuta krenula je kolona prema Miratovcu. Nitko se nije okrenuo za Makedonijom koja je polako, ali sigurno ostajala za njima.