REPORTER JUTARNJEG EKSKLUZIVNO IZ BEOGRADA Navijači psovali svoje, a s porazom se pomirili i prije utakmice!

Kad su dvojica mladića, na prepunoj grijanoj terasi kafića Zuzus, na Obilićevom vencu, u srcu Beograda, očajna nakon 2:0 za Hrvatsku već u prvih 37 minuta, ljutiti na srbijansku reprezentaciju povikala „Jedite bre govna!“, shvatio sam opravdanost sveopćeg pesimizma koji je prije utakmice vladao Beogradom. Ružni povici, na račun Mihjlovićeve ekipe, neprikladni za citiranje, odjekivali su i s okolnih terasa načičkanih kafića Next, D' saint, Stres… Nitko ništa nije govorio na račun hrvatskih igrača, bili su ljuti na svoje.

Raspoloženje navijača u Beogradu i prije utakmice bilo je tmurno i sivo kao i taj prohladni, kišovit i vjetrovit 22. ožujka, bez ikakve euforije, kao da je sve već unaprijed bilo poznato. Koga god sam pitao, od policajca na graničnom prijelazu Šid, prodavačice na OMV-ovoj benzinskoj crpki uz autoput, blagajnika na naplatnoj rampi Šimanovci, sportske novinarke Televizije B92 Nine Kolundžija, taksiste koji me od Novog Beograda kroz uobičajenu prometnu vrevu vozi do Terazija, ili konobara u Hotelu Prag, svi, ali baš svi bili su uvjereni da je hrvatska nogometna vrsta bolja od njihove. „Zrelija ste i iskusnija ekipa“, „Uigraniji ste tim“, „Imate jaku podršku navijača“, „Srbi, za razliku od vas, nemaju osjećaj za svoju reprezentaciju“.

I uistinu, na putu prema Beogradu, posve različite slike u Hrvatskoj i Srbiji. Od Osijeka do Tovarnika sreo sam bar 50 vozila prigodno okićenih hrvatskim zastavicama; od Šida do stotinjak kilometara udaljenog Beograda, ni jedan automobil sa srpskim. Doduše, kažu mi beogradski sugovornici, ovdje to i nije običaj. „Nama je sve nešto mrsko“, jada se taksist. „A mogle bi da se zarade lepe pare na prodaji zastava. Ali ko će, bre, Srbe da organizuje“.

A što se optimizma tiče, najbolje ga je odražavala najveća srbijanska kladionica Mocart: kvota na Hrvatsku bila je 1,7 a na Srbiju 5.

Nešto je više optimizma bilo u srbijanskim medijima. Radio Indeks bodrio je navijače prigodno komponiranom himnom, pa se svako malo čulo „Svi u napad, Srbijo“. Sve beogradske dnevne novine, s izuzetkom Politike, na prvoj stranici najavile su „meč decenije“, a najborbeniji je bio tabloid Alo! s čije je naslovnice vrištao poklič: „Juriš!“. List piše da „Hrvati strahuju od vojvode Mihe“ (kako nazivaju selektora srbijanske reprezentacije Mihajlovića), dok je Blic navijače i igrače bodrio naslovom „Pokažite u Zagrebu da ste orlovi“, a Večernje novosti, opisujući mjere sigurnosti, zbog dolaska njihove nogometne vrste, opisale su da sve liči kao da je u glavni grad Hrvatske stigao predsjednik Barack Obama.

„Utakmica je već danima jedna od najčešće spominjanih tema u razgovorima Beograđana. Uglavnom, ljudi se bave prognozama ishoda meča, ali bez nacionalističkih strasti. Nogometni meč jest tema dana, ali uz komentiranje loših vremenskih prilika, puno se priča i o mogućoj rekonstrukcije Dačićeve Vlade“, opisuje ozračje na dan utakmice novinarka Danasa, Marija Stojanović.

U istinitost njenih riječi ubrzo sam se uvjerio u jednom od kafića na Obilićevom vencu, gdje je mnoštvo mladih ljudi uz piće, nekoliko sati pred utakmicu, upravo tako rangiralo važnost dnevnih tema. Ovdje su, kaže mi jedan od konobara, već danima unaprijed rezervirana mjesta za petak popodne; utakmica će se gledati kolektivno, a gazda bi, veli, najviše volio koji gol Srbije, jer bi tada promet sigurno bio veći. Ali, nije mu se posrećilo, a konobari su, nakon 2:0 za Hrvate, odmah počeli naplaćivati pića, za svaki slučaj.

U beogradskim kafićima, baš kao i diljem Srbije, popularno je skupno gledanje sportskih događaja na velim ekranima. Osobito su po tome poznati kafići na Obilićevom vencu ili Sport cafe u Makedonskoj. Tik uz zgradu Politike, zgodna ja kavana „Krug dvojke“, u kojoj hrpa mladih, nakon prvog poluvremena, potišteno gleda utakmicu. Jelena Knežević, uz piće s prijateljicom, nije osobito zainteresirana za utakmicu. Kaže, došla je zbog atmosfere, ali i zato što je na jednom mjestu inače teško vidjeti toliko muškaraca. Pobjedi Orlova nije se nadala, ali se nadala besplatnom pivu koje je izostalo, jer veli, ugostitelji ovdje nemaju smisla za biznis. Da su djevojkama ponudile gratis piće, kako se u takvim prigodama svugdje u svijetu radi, i djevojaka bi u kafićima bilo više.

Beogradska policija zabranila je javna navijačka okupljanja , a nešto jače policijske snage nego inače bile su vidljive u gradskom središtu, jer se očekivalo, osobito na Trgu Republike, mjestu na kojem se, tradicionalno, okupljaju prosvjednici, moguće skupine navijača. Ali nije ih bilo. Upravo iz sigurnosnih razloga, kažu beogradski sugovornici, nije bilo masovno organiziranog javnog gledanja utakmice na gradskim trgovima. Naše veleposlanstvo, smješteno u Ulici kneza Miloša, na podjednakoj udaljenosti između ambasade Sjedinjenih Država i Ministarstva vanjskih poslova Srbije, dobilo je jače osiguranje, što je uobičajena praksa u situacijama povećanog rizika. Pokazalo se bespotrebnim.

Tek poneki kafić, poput Nišave na Dedinju, istako je srpsku zastavu pred ulazom, i na ploču, na kojoj je napisan dnevni meni, podsjetilo goste da Srbija igra protiv Hrvatske. Beogradska večer za vrijeme utakmice i poslije nje bila je mirna, kao da se nije igrao „meč stoljeća“. Iako su Terazije, Knez Mihajlova i okolne ulice bile prilično puste, sugovornici me uvjeravaju da je to zbog košave, a ne zbog utakmice. Onaj pesimizam koji se osjećao prije utakmice, kao da je navijačima pomogao da poraz prime bez adrenalina. Iako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, u Beogradu, na dan utakmicu, to nimalo nije izgledalo tako.