PIŠE INOSLAV BEŠKER

Reforma koja je pripremana dugo i temeljito: Konačno je objavljen novi ‘ustav‘ Katoličke crkve

Definitivan tekst sadrži 250 članaka. U ponedjeljak će biti objašnjeni na konferenciji za novinare u Vatikanu

Papa Franjo

 Vincenzo Pinto

Novi "ustav" Katoličke crkve – Apostolska konstitucija o Rimskoj kuriji i njezinu služenju Crkvi Praedicate evangelium (Propovijedajte evađelje) – napokon je objavljen na Josipovo, 19. ožujka, a stupa na snagu na Duhove, dakle 5. lipnja 2022. Tim "ustavom" koji sadrži temeljitu reformu Rimske kurije, obavljen je glavni organizacijski zadatak postavljen pred Jorgea Marija Bergoglia kad je izabran za rimskog biskupa prije devet godina.

Reforma je pripremana dugo i temeljito. Započeta je korjenitom raspravom na kardinalskim općim kongregacijama u interregnumu uoči konklava u kojemu je, i na toj osnovi, za papu izabran Bergoglio. Na reformi je, zajedno s papom Franom, od listopada 2013. do ovogodišnje veljače radilo u tu svrhu osnovano Kardinalsko vijeće, a nacrt Apostolske konstitucije bio je upućen na raspravu svim katoličkim biskupskim konferencijama u svijetu, koje su iznijele svoja mišljenja i prijedloge, a i redovničkim zajednicama.

Definitivan tekst sadrži 250 članaka. U ponedjeljak će biti objašnjeni na konferenciji za novinare u Vatikanu.

Dio reformi već je objavljen i implementiran u pontifikatu pape Frane. Sve te inovacije – uz neke minimalne promjene – sadržane su u tekstu Apostolske konstitucije Praedicate evangelium. Njome na Duhove prestaje biti na snazi Apostolska konstitucija Pastor bonus (Dobar pastir) koju je 28. lipnja 1988., o blagdanu svetih Petra i Pavla, objavio papa sv. Ivan Pavao II.

Treba ipak imati na umu da su organizacijske mijene Rimske kurije proizlazile jedna iz druge, u stalnom procesu prilagođavanja crkvene organizacije primarnim zadaćama Katoličke crkve na tragu zahtjeva i odluka Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.), koji je prilagodbu (aggiornamento) uveo na velika vrata. Sadašnja Franina konstitucija još od naslova naglašava da je glavna uloga Katoličke crkve evangelizacija, dakle proglašavanje Isusova nauka riječju i primjerom.

Važno je imati na umu da se ne prilagođuje nauk, sadržan u evanđeljima, a onda stanovitim dijelom i u tradiciji, nego organizacijski način njegova posredovanja, s akcentom na sinodalnosti biskupa i na udjelu "laičkog" (naime: nezaređenog) većinskog dijela vjerničkoga Božjeg puka.

Nova Konstitucija ovim redom preslaže ključne kurijalne dikasterije: prvi je novi Dikasterij za evangelizaciju, pa Dikasterij za nauk vjere (dosad kongregacija, do Koncila poznat kao Sveti uficij), te Dikasterij za milosrđe.

Najveća i najsnažnija novost je novi Dikasterij za evangelizaciju, u kojemu su objedinjeni Kongregacija za evangelizaciju naroda (nekadašnja Propaganda fide koju je osnovao još Urban VIII radi evangeliziranja nekatoličkih nacija) i Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije (koje je osnovao Benedikt XVI. radi reevangeliziranja katolika koji su u suvremenoj praksi izgubili djelatnu vjeru). "Dikasterijem za evangelizaciju izravno predsjeda Rimski Prvosvećenik", piše u Konstituciji. Dakle, od Duhova pape izravno vode evangelizaciju kao najvažniji projekt. Dosadašnji prefekt odnosno predsjednik postaju dva proprefekta, zamjenika.

Ne kaže se, ali ne treba zaboraviti, da Kongregacija za evangelizaciju naroda autonomno raspolaže imutkom koji je, po nekim procjenama, ravan imutku ostatka Rimske kurije. Slučajno ili namjerno, od Duhova je taj imutak izravno u Papinim rukama.

Novu, daleko veću važnost dobiva Apostolska milostinjarnica (koju zasad vodi kardinal Konrad Krajewski). Zadržavši stari naslov, dobiva i novi formalni: Dikasterij za službu milosrđa, kao – piše – "osobit izraz milosrđa pa, polazeći od opredjeljenja za siromahe, ranjive i isključene, bilo u kojem dijelu svijeta ih podupire i pomaže u ime Rimskog Prvosvećenika, koji izravno raspolaže pomoći koja će im biti namijenjena u slučajevima osobite oskudice ili ine nužde".

Dosadašnje Povjerenstvo za zaštitu malodobnih ulazi u sastav Dikasterija za nauk vjere, ali i dalje djeluje po vlastitim pravilima te ima posebnog predsjednika i tajnika.

Dalekosežan bi mogao biti – ako ne ostane formalno slovo na papiru – dio preambule gdje se napominje da je "svaki kršćanin učenik evangelizator". To bi mogao biti najvažniji i najdalekosežniji povratak načelima prvobitne Crkve Kristove (za što se, podsjetimo, toliko zauzimao fra Tomislav J. Šagi Bunić).

Tu se, među općim načelima, naglašava da svi – dakle i laičke vjernice i laički vjernici – mogu biti imenovani na upravne dužnosti u Rimskoj kuriji, po namjesničkoj vlasti Petrova nasljednika, dakle Pape. Preciznije: ""Svaki je kršćanin, krepošću krštenja, učenik-misionar u onoj mjeri u kojoj je susreo ljubav Božju u Kristu Isusu. To se ne može zanemariti pri osuvremenjivanju Kurije, čija reforma stoga mora uključivati ​​i laikinje i laike, pa i u ulozi upravljanja i odgovornosti". Dosad već dva dikasterija imaju laike kao prefekte.

Naglašeno je također da je Kurija instrument u službi rimskog biskupa i za dobrobit sveopće Crkve, a time i episkopata i mjesnih Crkava. "Rimska kurija nije postavljena između Pape i biskupa, nego je stavljena u službu jednome i drugima u skladu s načinima koji su svojstveni naravi svakoga od njih".

U pogledu duhovnosti se kaže da su i članovi Rimske kurije "misionarski učenici".

Posebno je istaknuta sinodalnost, kao način rada uobičajen za Rimsku kuriju, kao put koji je već poduzet i koji će se sve više razvijati.

Nadalje se specificira da je Državno tajništvo - "Papino tajništvo". Personalni ("kadrovski") ured prelazi iz Kurije u Tajništvo za ekonomiju.

Precizirano je da Uprava imutka Apostolske Stolice (APSA) mora djelovati kroz instrumentalnu aktivnost Instituta za vjerska djela (IOR). To znači da te dvije ustanove nisu spojene, te da bi IOR morao biti operativna ruka kojom se služi APSA. Bit će veoma zanimljivo pratiti kako će to djelovati u praksi i s kojim posljedicama.

Mandati svećenika, redovnica i redovnika koji služe u kurijalnim tijelima i uredima taksativno su ograničeni na pet godina, s mogućnošću jednokratnog produženja, nakon čega se te osobe vraćaju u matične biskupije odnosno redove: "U pravilu, nakon pet godina službenici klerici i članovi ustanova posvećenog života ili družbi apostolskog života koji su služili u kurijalnim ustanovama i uredima vraćaju se pastoralnoj skrbi u svoju biskupiju/eparhiju, odnosno u ustanove ili družbe kojima pripadaju. Ako poglavari Rimske kurije smatraju prikladnim, služba se može produžiti na još pet godina".

To znači da se jamči rotacija "srednjega" ili "birokratskog" kadra, što je zanimljiv signal: upućuje na pomisao da su iskusni službenici možda u svojim rukama usredotočili više realne ovlasti nego bi im poglavari rado prepustili. Očito je da se to ne odnosi na poglavare (kardinale i biskupe), ali – zanimljivo – ni na laikinje odnosno laike.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 04:44