BIVŠI SAVEZNICI

RAT SRPSKIH TABLOIDA Aleksandar Rodić, moćni medijski mogul, protiv Aleksandra Vučića, 'uništitelja Srbije'

Iz Vučićeva klana tvrde da se iza naglog političkog aktiviranja i teatra oko “spašavanja Srbije” krije tek namjera Rodića da iznudi oprost višemilijunskih poreznih dugova. Tu se čak upotrebljava i riječ “reket”. Rodić, pak, tvrdi da su to tek zlobna podmetanja
 Peđa Milosavljević / Screenshot / Hanza Media

Sve do nedavno, ni mnogi redoviti čitatelji Kurira, beogradskog dnevnog političko-estradnog tabloida, nisu znali tko je Aleksandar Rodić, niti bi ga znali prepoznati na fotografiji; o onima koji nemaju običaj uzimati Kurir u ruke da se i ne govori. Možda to i ne bi bilo neobično da taj Rodić nije vlasnik Kurira, i čitavog jednog, zapravo ne ni tako malog medijskog imperija (Adria media) koji je nikao oko Kurira, a sastoji se uglavnom od licencnih magazina raznih vrsta. I koji je proširio svoje pipke duboko na hrvatsko i makedonsko tržište, postajući tako jednim od bitnijih tržišnih igrača u regiji.

Sada, međutim, za Rodića valjda već svi znaju, osobito nakon što je izjavio da “ulazi u politiku”, a kako ćeš u politiku anoniman? No, što to uopće znači, i što to uopće treba nekome s tako razvijenim poslovima, i zašto je to uopće od javnog značaja?

Rodićev je Kurir od početka uspona Aleksandra Vučića na vlast bio među njegovim medijskim saveznicima i davao mu je ustrajan backup, da bi se onda nedavno najednom okrenuo protiv Vučića, gromoglasno dojučerašnjeg idola optužujući za propast Srbije i sve druge apokaliptične stvari kojih su se Kurirovi uvodničari mogli sjetiti, pa je poslije mjesec-dva ta paljba po Vučiću utihnula isto onako naprasno kako je i počela, a srpski je neprikosnoveni vladar opet postao predivni Kralj Sunce. Hepiend? Ne, prije kratkog vremena ciklus se začeo iznova, Kurir je opet opozicija, Vučić je uništitelj Srbije, a Rodić je ovoga puta netko tko će podvrnuti nogavice i zagaziti u mutno blato srbijanske politike, e ne bi li osobnim žrtvovanjem za opću stvar spasio Srbiju od tiranina...

Svi su ispali iz Rodićeve tikve

Obrati dostojni loše serije s amaterskim scenaristima? Svakako, s tom razlikom što seriju bez perspektive možeš likvidirati poslije prve sezone, dok sa stvarnošću to ide malo teže. Kako god, baš kao i u telenovelama, obično iza velikih riječi i patetičnih gesta stoje prizemni motivi i međusobne borbe s udaranjem u cjevanice ispod stola, gdje zapravo i nema nevinih i nema pozitivaca (ako u takve ne računamo naivce iz publike). U Srbiji zapravo traje nekovrsni rat tabloida, onih koji su i dalje lojalni Vučiću (Informer, Srpski telegraf, Alo), i Kurira koji to više nije, mada se nitko razuman ne bi smio okladiti da možda to neće biti iznova. Što te ljude povezuje, mimo činjenice da su do jučer politički “duvali u istu tikvu”? Ponajprije to da su nekada svi bili doslovce isti tim, to jest, da su svi ključni urednici i osnivači ovih drugih tabloida nekada radili za Rodića; dakle, što god da su činili, u tome su bili skupa.

Zanat koji su ispekli kod Rodića, sada razvijaju samostalno. Sada je “tikva pukla”, neprijatne istine ili naknadne konfabulacije lete na sve strane, a bivši se suradnici slatko uzajamno optužuju, dok cinični kibiceri uživaju ne birajući strane, nego radije vjerujući i jednima i drugima - sve dok svjedoče o onoj drugoj strani. Rodićevi suparnici, a bogme i glasovi iz same Vučićeve političke mašinerije, tvrde da je iza naglog političkog aktiviranja i čitavog teatra oko “spašavanja Srbije” od zlog Vučića kojem su se do jučer ispjevale ode krije tek namjera Rodića da nekako iznudi oprost višemilijunskih poreznih dugova koji prijete krahom njegove kompanije. Tu se čak upotrebljava i riječ “reket”: ako mu vlast ne oprosti dugove, Rodić će pokrenuti svoju resursima respektabilnu medijsku mašineriju protiv nje. Rodić, pak, tvrdi da su to tek zlobna podmetanja onih koji vlastiti modus operandi projiciraju u druge.

Screenshot

U ovome je trenutku posve nejasno što bi to konkretno mogao biti i kako bi mogao izgledati Rodićev neposredni politički angažman, a u međuvremenu nije loše zaviriti u genezu čitave stvari. Medijski je biznis Aleksandar Rodić naslijedio od oca Rajka, čuvenoga “Raje” koji se osamdesetih vratio u Srbiju sa Zapada kao relativno bogati poduzetnik, i uložio je novce u tiskarske i slične poslove, što je, dakako, na polukorak od medijske industrije. Sredinom devedesetih, kada je u Srbiji počeo narastati otpor Miloševiću, a neovisna je medijska infrastruktura bila relativno nerazvijena, to jest, ono što je postojalo od nezavisnih tiskanih medija bilo je u osnovi prilično elitističko, stekli su se pravi uvjeti za nastanak nečega novog. Rodić je, uz pomoć grupe iskusnih, ali i mladih i poletnih novinara i urednika, napravio Glas javnosti, list koji je u polugerilskim uvjetima dosta uspješno plivao na čvrstoj antirežimskoj uređivačkoj politici, žanrovski se umješno smještajući negdje između “ozbiljnih” sadržaja i nešto “lakše” forme, a bez zalaženja u tabloidnost.

Frankenštajnovska familija

Ta se formula, međutim, prirodno istrošila s padom Miloševića, jer slobodna informacija uvijena u probavljivu formu više nije bila neki ekskluzivitet. I tada je Rodić krenuo u tabloidne vode osnivajući Kurir, dok je Glas javnosti prepustio laganom izumiranju, te ga naposljetku ugasio. Kurir je u međuvremenu promijenio bezbrojne urednike, koketirao je sa svim mogućim vladajućim politikama u prethodnih desetljeće i pol, ali i žestoko ratovao protiv nekih od njih (recimo, dugogodišnji meštar od srpskih financija Mlađan Dinkić dugo mu je bio na meti), pomicao je standarde nadolje, pa se onda prao i iskupljivao, pa onda sve iznova...

U svemu tome Kurir nije bio gori niti bjesomučniji od drugih, naprotiv, u usporedbi s nekim frankenštajnovskim produktima koji su se pojavili poslije njega ovaj je znao biti prava “kamilica”. Prije desetak godina, recimo, jedan je opskurni dnevnik - u međuvremenu nestao, poput tolikih drugih na vibrantnom tržištu jeftinog i opskurnog tiskanog smeća - doslovce iz dana u dan objavljivao slike smrskanih ljudskih tjelesa (prometne nesreće, ratovi, terorizam - daj što daš, samo da je mesnato i krvavo) kao nekakav svoj ekskluzivitet, kao serijski album samoljepivih sličica za patološke tipove. Ili, recimo, u političkome smislu, ono što radi današnji Informer - čiji je šef, zloglasni Dragan J. Vučićević, također nekada bio u Kurirovu timu - dakle, tu kolekciju sustavnih najnevjerojatnijih kleveta, uvreda i objeda svakoga tko pomisli nešto loše o Aleksandru Vučiću, Kurir nije radio, barem ne ovako, ni za najgorih dana. Kako je uopće došlo do toga da tabloidi postanu tako “neprirodno” važni na srpskoj političkoj i društvenoj sceni?

Screenshot

Tu je A. Vučić oštrio zube

Novija, postkomunistička povijest političkih tabloida u Srbiji započinje zapravo na nekom sasvim drukčijem mjestu na vrijednosno-ideološkoj skali, jer je prvi uspješan politički tabloid negdje 1997.-98. napravio Slavko Ćuruvija - do tada prekaljeni novinar i urednik uglednih i ozbiljnih listova poput Borbe - a zvao se Dnevni telegraf (DT). Formula DT-a bila je: kratki tekstovi i dugi, bombastični naslovi, sve u funkciji borbe za prava i interese “malog čovjeka”, a protiv bogatuna i zle političke klase, te ekskluzivan tim komentatora i kolumnista raznih svjetonazorskih orijentacija. Bilo je to još nekako nevino i ne posve predatorski i divlje kako će biti kod kasnijih tabloida, čak ni estrade i tračeva s nje nije bilo mnogo, dok je list imao pravu, redovitu i solidno uređivanu kulturnu rubriku, što je za današnje tabloide ne samo nezamislivo, nego i urnebesno apsurdno. Ćuruvija je bio živopisan lik, sposoban i pametan, ali i premazan svim mastima, jedan od onih koji su voljeli imati prijatelje i u raju i u paklu, a neko je vrijeme gajio čudnu bliskost i s Mirjanom Marković, ženom balkanskog diktatora Miloševića, pretencioznom mediokritetskom “marksističkom intelektualkom” skromne pameti i gigantske taštine.

No, negdje u susret kulminaciji kosovskog problema i vojnoj intervenciji NATO-a nad Srbijom, Ćuruvija je izravno optužio vladarski bračni par da uništava Srbiju, i raskid je bio vrlo traumatičan: režim je donio vrlo drakonski Zakon o javnom informiranju na osnovu kojega su mnogi mediji financijski ruinirani bizarnim ekspresnim presudama instrumentaliziranih prekršajnih sudova, a Ćuruvija - koji je i bio glavna meta hajke, što se nije baš ni krilo - skoro posve istjeran s tržišta. Usput, čitavu je tu stvar u djelo provodio tada mlađahni radikalski ministar informiranja, današnji srpski pantokrator Aleksandar Vučić.

Sredstvo za općenje s javnošću

No, kao da ni to nije bilo dovoljno povrijeđenoj taštini, ali i već dobrano uznapredovaloj paranoji tiranskog para s Dedinja, pa je Ćuruvija gotovo ritualno likvidiran pred svojim stanom, usred NATO-va bombardiranja, 11. travnja 1999. Sudski proces optuženima za organiziranje atentata još se vuče, ali je nedvojbeno jasno da iza svega stoji Miloševićeva tajna služba, koja to svakako nije učinila samovoljno. Dnevni je telegraf važan za genezu priče o srpskim političkim tabloidima kao, uz sve svoje nedostatke, ona njezina svjetlija strana, no u XXI. će stoljeću tabloidi zapravo sve više prestajati biti kakav-takav “glas javnosti” i postajati idealno sredstvo za manipuliranje niskim porivima i visokim predrasudama svjetine, i to će svatko tko je bio na vlasti koristiti u manjoj ili većoj mjeri, u nekoj formi “neprincipijelne koalicije” s vlasnicima tabloida, ponajčešće također mutnim tipovima raznih vrsta. No, sve je to do 2012. i dolaska Srpske napredne stranke, to jest Aleksandra Vučića na vlast, još i imalo podnošljive dimenzije.

Od tada do danas, tabloidi su zapravo - uz Televiziju Pink, također fenomen dostojan svake pažnje - zapravo izrasli u glavno sredstvo režimskog općenja s javnošću. I to je posve prirodno, jer odgovara psihološko-kulturološkom profilu: Aleksandar Vučić i tabloidi naprosto dobro pristaju jedno drugom. Samo što nesretni Kurir, danas već klasik među tabloidima, tu više nije mogao biti glavni miljenik, potisnuo ga je mlađi, agresivniji i besramniji Informer. Bilo da je njegov motiv za novopronađeno političko opozicionarstvo porezne ili neke druge naravi, možda Aleksandar Rodić nekako ipak uspije okrenuti sliku o samome sebi u budućnosti i napraviti nešto po čemu će ga se pamtiti, kao što se pamti Ćuruviju. Dakako, bilo bi dobro da ovaj put sve prođe bez pucanja, valjda i bivši ministri informiranja umiju naučiti poneku povijesnu lekciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:43