Problemi EU u odnosima s Erdoganom veći su od svađe oko objava karikatura

Verbalni napadi turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na francuskog kolegu Emmanuela Macrona toliko su eskalirali da sada idu od vrijeđanja da se francuski predsjednik treba "brinuti o svom mentalnom zdravlju" do poziva na bojkot francuskih proizvoda u Turskoj, koji se širi i u državama Bliskog istoka. Formalni razlog koji Erdogan spominje jest ono što on smatra "napadima Macrona na muslimane u Francuskoj", zbog izjava da će se boriti protiv radikalnog islama i da podržava slobodu izražavanja, pa i pravo na objave karikatura.

No razlozi su malo dublji od toga. Macron je na Erdoganovoj meti već duže vrijeme. Francuski je predsjednik više i glasnije od ostalih lidera EU stao na stranu Grčke i Cipra tijekom napetosti na Sredozemlju, kada je Turska, što EU smatra ilegalnim, istraživala izvore nafte i plina u spornim vodama Mediterana.

Ne slažu se ni oko situacije u Libiji. S druge strane, Francuska je već godinama najveći protivnik bilo kakvog napretka na putu Turske prema članstvu u EU. Za razliku od Njemačke koja uvijek balansira između vjerovanja da Turska neće nikada postati članica EU i pretvaranja da se pregovori mogu nastaviti, u Francuskoj je protivljenje transparentno.

Francuska je upravo zbog Turske i promijenila svoj ustav, tako da će se za svako proširenje Europske unije, nakon pristupanja Hrvatske 2013. godine, u Francuskoj održati referendum. Dakle, Francuska drži pravo da spriječi ulazak bilo koje države u EU, čak i kada ona ispuni sve uvjete, potpiše pristupni ugovor i to potvrde sve druge države članice. Poruka Turskoj jest da ona, ispunila jednoga dana uvjete ili ne, neće moći postati članica Europske unije ako se s time ne budu složili Francuzi, i to na referendumu.

Ali ni Turska sama ne računa više na članstvo u EU. Poruke iz Europske komisije da se Turska "svojim ponašanjem udaljava od EU" ne brinu previše Erdogana. On je već izazvao Uniju i poručio Bruxellesu neka objavi obustavu pristupnih pregovora, koji formalno i dalje traju, ali u praksi su već godinama blokirani. No Europska unija nije poznata po tome da zna imati čvrst stav o bilo čemu, pa ni o sudbini pristupnih pregovora s Turskom. Ni Turska, a ni EU nisu iskreni u ovim odnosima.

Europska komisija i dalje smatra Tursku kandidatskom državom, i dalje izrađuje godišnja izvješća o napretku, prati reforme u ispunjavanju kriterija. Ali sve je to licemjerno. Turska je otvorila pregovore isti dan kada i Hrvatska, čak sat vremena ranije, prije točno 15 godina. Hrvatska je kasnila, ali je uspjela ući u EU 2013., dok se Turska nije previše ni odmaknula u pregovaračkom procesu. Ona se u međuvremenu udaljila od Unije i s njom ima odnose toplo-hladno.

I kada su odnosi povremeno napeti, jasno je i jednoj i drugoj strani da postoji međuovisnost. Turska ipak treba pomoć EU i pristup europskom tržištu. A Europska unija ovisi o Turskoj u upravljanju migracijskom krizom, što daje mogućnost Erdoganu i za ucjene, barem ih takvima smatraju u EU. Da nije toga, mnogi lideri Europske unije najradije bi i formalno prekinuli pregovore s Turskom, bili i oštriji te eventualno uveli sankcije.

Zasad su mnogi u EU, od šefova institucija u Bruxellesu do predstavnika drugih država članica, stali na stranu Francuske i predsjednika Macrona i osudili ponašanje i retoriku Erdogana nazvavši je "neprihvatljivom". Pitanje je, međutim, koliko će daleko ići EU u suprotstavljanju Erdoganu, pogotovo sada kada se procjenjuje da bi moglo doći do nove izbjegličke krize.

Sjetimo se samo kako je jedna izjava turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kojom je izbjeglicama u Turskoj poručio da su im vrata prema EU otvorena, bila dovoljna da bi se vidjelo koliko je Europska unija krhka i koliko ovisi o Erdoganu.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kada god je trebao ili procijenio da mu to treba, zaoštravao je retoriku prema EU ili pojedinim zapadnim liderima, bilo da je riječ o sukobima u Siriji, ili odnosima s Grčkom i Ciprom.

Europska unija je stalno odbacivala kritike koje je upućivala Turska da ne čini dovoljno za izbjeglice, napominjući da je Unija uvjerljivo najveći donator humanitarne pomoći za izbjeglice, uključujući i one koji se nalaze na teritoriju Turske u izbjegličkim kampovima.

Nova migrantska kriza za mnoge je već na pomolu, i to ponovno na grčko-turskoj granici, iako je zbog širenja koronavirusa prošlih mjeseci bila u sjeni. Erdogan je svjestan da EU ovisi o njemu i da može biti toliko negativan u komentarima i napadima na lidere Unije. U EU pak znaju da dogovorom s Turskom problem nije riješen zato što Unija nema rezultate u reformi zajedničke politike prema azilu i migracijama, a pitanje solidarnosti još je upitno.

Naime, lako je pokazati solidarnost s Grčkom kada ona treba spriječiti ulazak migranata, pomoći joj i angažiranjem Frontexa, ali kada je u pitanju podjela tereta, odnosno zbrinjavanje onih koji su već ušli u Uniju, onda prave solidarnosti nema. I to Erdogan koristi.