Nakon nešto više od četiri dana završen je put radnika tuzlanskih tvrtki Livnica, Dita i Aida te Konjuha iz Živinica. Iz BiH nisu izašli, no uvjereni su da njihovo 80 km dugo pješačenje s kojeg se vraćaju žuljevitih nogu, umorni, prehlađeni i smrznuti nije bilo uzaludno.
Još danas ujutro kada su u 8.55 sati izašli iz zgrade OŠ Orašje i po mećavi kanili nastaviti svoj “Igmanski marš” u potrazi za slobodom i boljim životom u Europskoj uniji, bili su odlučni “ako treba i umrijeti na graničnom prijelazu”. Jer Vlada Tuzlanskog kantona nije ispunila njihov zahtjev da do subote u ponoć dođu u Orašje i razgovaraju s predstavnicima obespravljenih radnika o njihovim zahtjevima.
Nakon što je Dževad Mehmedović, predsjednik Sindikata radnika Dite, telefonskim putem odbio ponudu premijera Tuzlanskog kantona Bahrije Umihmanića da radnici prihvate jednokratnu pomoć od 220 maraka u novcu i 180 maraka u bonu, bilo je jasno da će krenuti prema granici. Iako je među njima bilo nekih koji su potiho govorili o proboju kroz granični prijelaz, a s obzirom na činjenicu da većina njih nema valjane putne isprave, nesretni radnici ipak su cijelo vrijeme bili dostojanstveni i kulturni.
Pripadnici Granične policije objasnili su im da iz BiH mogu izaći samo oni koji imaju valjanu putnu ispravu te da se moraju poštovati zakoni, na što je dio radnika odgovorio protupitanjem.
- A što je s poštivanjem zakona kada su u pitanju naša prava - upitao je jedan od očajnih radnika, na što mu je policajac odgovorio kako ih razumije, ali i da oni moraju raditi kako nalažu propisi te zamolio prosvjednike da stanu sa strane kako ne bi ometali granični promet, što su radnici i poslušali.
Umornoj i iscrpljenoj od gotovo trodnevnog pješačenja od Tuzle do Orašja, radnici Aide Miri Gavranović u jednom je trenutku pozlilo, pa su je policajci odvezli u Dom zdravlja Orašje, no Mira se otamo, nakon što joj je pružena pomoć, brzo vratila na prosvjedni punkt.
- Dobila sam injekciju i tablete. Sad mi je bolje i iako mi je doktor kazao da bih trebala ići kući, odlučila sam se vratiti među ljude s kojima dijelim istu muku. Ako baš toliko klonem da nisam pri sebi, onda neka me voze gdje god hoće - kazala je Mira umotana u deku, kao i većina ostalih radnika, koji su stoički podnosili mećavu i muku koja ih je natjerala na očajnički korak. Volonteri Crvenog križa donijeli su im deke i čaj, netko je donio i vruć burek. Bili su odlučni ostati na granici.
- Kad nas do sada ništa nije moglo spriječiti, ni toliki kilometri ni put, neće ni ovaj snijeg. Za sada smo tu i nećemo se maknuti odavde - poručio je Mujo Gavranović, zamjenik šefa Sindikata radnika Konjuha, i dodao kako očekuje da im se uskoro javi netko iz Predsjedništva BiH.
No, kako je vrijeme odmicalo, bilo im je sve teže podnositi vremenske neprilike, pa je donesena odluka o povratku u Tuzlu. Nazvali su gradonačelnika Jasmina Imamovića i on je organizirao da po radnike dođu tri autobusa koji će ih vratiti u njihove gradove.
Oko 13.30 autobusi su krenuli iz Orašja prema Tuzli, no radnici su rekli da ne idu svojim kućama. Prosvjed će, kazali su, nastaviti pred starom, u prosvjedima u veljači zapaljenom zgradom Vlade Tuzlanskog kantona.
- Puno smo očekivali, ali nije sve izgubljeno i ovo ne može shvatiti onaj tko to nije doživio. Ovo je za pamćenje. Za cijeli život. I neće se ovako završiti, idemo dalje... - poručila je Edina Aličić, šefica Sindikata Aide prije nego što je ušla u autobus.
Trebali smo mi njih potjerati iz naše države
Neka je na sramotu našim političarima što su dopustili da dovde dođemo. Trebali smo mi njih protjerati iz naše države, a mi ostati ovdje u svojoj zemlji, jer smo mi ovu zemlju branili. Neka ih je stid! - ogorčeno je rekao Hasan Užičanin, zamjenik predsjednice sindikata radnika Aide, koji je oko 11.15 sati s još četvoricom radnika koji si imali valjanu putovnicu prešao granicu, ali su se ubrzo vratili kolegama, poručivši kako su i dalje jedinstveni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....