KAD DELIJA OBUČE ODIJELO

'PIŠAĆU PO VAŠIM GROBOVIMA' Kako je zbog jednog tvita slavni glumac proglašen atentatorom na srpskog predsjednika

 
 Marko Djurica / Darko Tomaš / Reuters / Hanza Media

Kada se radi o odnosu suvremenih državnika i društvenih mreža, osobito Twittera, nitko ne može ni prismrdjeti američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, koji vođenje politike uglavnom i zamišlja kao seriju pubertetski samoreklamirajućih tvitova u kojima kreira paralelnu realnost po svojoj mjeri: tamo je svaki neuspjeh ili blamažu moguće pretvoriti u trijumf, jer na Twitteru sam interpretiraš i vrednuješ sve, pa i vlastite postupke. Trump je ionako trajno frustriran neprijateljskim, pa i posprdnim odnosom američkih mainstream medija, pa mu Twitter dođe kao sigurno utočište, mjesto s kojeg će svijetu ponuditi sliku svoga državništva posve neopterećenu činjenicama i sličnim distrakcijama.

Ubitačni retorički gambit

Sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem sve je nekako suprotno od Trumpa - toliko suprotno da bi mu ovaj morao pozavidjeti. Vučić osobno ne tvita: pobornik je duljih, epskih izražajnih formi. Ta je razlika u odnosu na Trumpa još i ponajmanje važna. Bitnija je druga: Vučić je tijekom pet godina vladavine u različitim formama (posve je, naime, svejedno kako mu se zove trenutačna državna funkcija, bitno je da je stvarna vlast koncentrirana kod njega; to je vjerna replika Putin-Erdogan modela) uspio uspostaviti gotovo potpunu kontrolu nad svim ključnim mainstream medijima: televizijama s nacionalnom frekvencijom i nad svim dnevnim listovima, osim jednog, najmanje tiražnog. S internetom stvari stoje donekle drugačije, zato je tu Vučićev aparat - opet po putinskom modelu - angažirao brojnu vojsku plaćenih sajber lojalista (“botova”) koji i na najmanji kritički “šušanj”, čak i posljednjega dokonog anonimusa koji drlja nekakve komentare ispod tekstova, spremno skaču u obranu Vođe i njegove premudrosti i pravednosti.

Čovjek bi pomislio da netko tko je sebi stvorio takvo medijsko okruženje može biti dosta spokojan i opušten, ali to možda može važiti za nekoga tko se ne zove Aleksandar Vučić. Za njega i njegovu medijsko-političku pretorijansku gardu ništa nije dovoljno maleno, slabo i beznačajno da se ne bi moglo iskoristiti kao zgodan povod za tirade o vlastitoj životnoj ugroženosti, i za sustavnu kriminalizaciju svakoga kritičkog diskursa i de facto delegitimizaciju bilo kakvog oporbenog stava, nedajbože angažmana.

Gdje je u svemu tome Twitter? Umjesto trumpovskog tvitanja (i “covfefe” pripetavanja), Vučić je prilježni kolekcionar tuđih tvitova, i tu svoju kolekciju rado pokazuje širokoj javnosti, ponajprije širokom televizijskom auditoriju svojih odanih sljedbenika, od kojih je mnogima i uključivanje kompjutora pothvat s onu stranu zamislivoga. Ali, kako se to tvitovi uopće prikazuju na televiziji? Nećete vjerovati: isprintaš nečiji tvit velikim slovima na papir A4, pa ga fino izvučeš iz fascikla i trijumfalno ga okreneš kameri. Vučić, dakle, tako dođe u studio (nije karikiranje, sve ovo se uistinu dogodilo, i to puno više od jedanput) i pokaže zatravljenom gledateljstvu sve “strašne” tvitove protiv njega crno-na-bijelo, pa onda uz dramsku ispomoć zgroženog i potresenog voditelja - zgroženog tvitovima, a ne Vučićevim opakim lakrdijaštvom - krene ritualno zapomagati nad “jezivom atmosferom” u kojoj je primoran raditi na spašavanju nezahvalne Srbije, potom malo posprdno “analizira” lik i djelo svojih kritičara, onda ih nekako, sa ili bez osnove, poveže s opozicijskim liderima pa udari i po njima, a zatim krene u svoj omiljeni retorički gambit, u teško opisivu i još teže podnosivu kombinaciju samohvalisanja i samosažalijevanja.

Kad delija obuče odijelo

Ako se malo više iznervira (što je gotovo neizbježno, jer se on vlastitim podjarujućim riječima dovodi u to stanje, kao što se neki vjerski mistici mrmljanjem odgovarajućih mantri dovode u molitvene ekstaze), uputit će svojim stvarnim ili zamišljenim oponentima - koji su, dakako, svi listom kukavice, za razliku od hrabrog njega - još i neku vrstu prgavoga izazova da mu “izađu na crtu”, sve u zapanjujuće i postiđujuće infantilnoj maniri kakvoga uličnog navijačkog štemera, maniri koju ovaj nekadašnji “delija” zapravo nikada nije emotivno ni stilski bitnije nadrastao, unatoč svim PR stiliziranim naporima da “intelektualizira” vlastiti imidž i jezik.

Ova tehnologija ručnoga ispiranja mozga pučanstvu ne bi ipak mogla funkcionirati na dulji rok da se svako toliko ne “unaprijedi”, i to tako što se standardi periodično spuštaju sve niže i niže, čak i onda kad naivno pomisliš da se niže i dublje od već viđenog nema kuda. Odličan primjer kako to radi u praksi je još aktualna umjetno izmamuzana histerija oko tvita poznatoga glumca Sergeja Trifunovića. Trifunović je, inače, poznat po lajavom jeziku, kao i po tome da nije u ljubavi s aktualnom vlašću, štoviše, blizak je Saši Jankoviću, trenutačno najprobitačnijem opozicijskom političaru. No, osim ovoga, Trifunović je i humanitarni aktivist (puno je novca za bolesnu djecu skupljeno njegovim zalaganjem), što je važno za ovu priču.

Iznerviran i ozlojeđen sudskom presudom na temelju koje nitko neće odgovarati za sustavno zlostavljanje u jednoj školi u Nišu dječaka Alekse Jankovića, koji se naposljetku ubio, Trifunović, uz link o tom slučaju, tvita: “O kom BDP i kom privrednom rastu ti pričaš? Pišaću po vašim grobovima”. U ovome se prepoznaje ne samo direktno obraćanje jučerašnjem premijeru, današnjem predsjedniku (a kakoš ti Jupiteru tako, bogare ti...), nego i ništa manje nego prijetnja ubojstvom. Dakako, pretjerano je očekivati da netko u Vučićevom okruženju prepozna u drugoj rečenici tvita parafrazu naslova znamenitog romana Borisa Viana (“Pljuvat ću na vaše grobove”).

A da pozovemo psihijatra?

Slijedi zaglušujuća kampanja u najopskurnijim lojalističkim medijima (TV Pink, TV Hepi, tabloidi Informer i Srpski telegraf; u nešto blažoj formi i u ostalima), gdje je Trifunović zapravo optužen za kovanje atentatorske zavjere, a onda to postaje zavjera na čijem su čelu Saša Janković i drugi opozicijski lideri, dok TV Hepi (opskuran kanal za reality, polupornografiju, turbo folk i slično) danima ovako najavljuje specijalno Vučićevo gostovanje: “Ekskluzivno - pišaju po Vučićevom grobu, a on im prvi put odgovara”. I na koncu se Vučić doista pojavljuje, s probranim tvitovima pod pazuhom, i još jedna zaumna atrakcija započinje. Na kraju se Vučić, dakako, iznervira. Pa kaže i ovo: “Vi ćete da mi govorite da treba da vas se plašim. Ja vas da se plašim? Pa vi niste normalni! (...) Da nećeš ti, Vuče Jeremiću, ili ti, Saša Jankoviću, da me šutiraš? Pa, skupite se svi zajedno, dođite. Dođite, sam sam, dođite da vidite da li možete da me šutnete jednom. I to svi zajedno dođite!”.

U Americi sve više ozbiljnih autora razmatra mogućnosti i načine na koje bi se možda moglo opozvati Donalda Trumpa po kriteriju, po njima, očevidne mentalno-psihološke nedoraslosti i nesposobnosti za obavljanje predsjedničkoga posla (“unfitness for office”). U Srbiji, koliko je poznato, ovakvih inicijativa za opoziv Vučića još nije bilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 16:26