Za Srbiju, odnosno čvrstorukaškog vožda Aleksandra Vučića i studentski prosvjedni pokret - ključni su dani, a petak 24. siječnja mogao bi biti početak novog odbrojavanja, neke, tko zna koje u posljednjih četrdesetak godina - nove srpske "nulte godine".
Naime, kriza koja traje već gotovo tri mjeseca, otkad se dogodila strašna tragedija u Novom Sadu, kada je u rušenju nadstrešnice na tamošnjem kolodvoru poginulo 15 ljudi, a još nitko nije za to odgovarao, dostiže, barem se tako čini, ovih dana svoju kulminaciju. Stvar je ozbiljna, ali još uvijek su snage slične jačine, ali sve se, znamo to iz povijesnog iskustva, može promijeniti u jednom trenutku.
Antirežimski prosvjednici pozvali su na generalni štrajk kako bi reanimirali svoj bunt koji je ulazio u rutinu bez konkretnog učinka, ali istodobno režim, koji se oporavio od prvotnog šoka, za isti dan navaljuje svoje pregrupiranje - Aleksandar Vučić kreće na turneju osnivanja, tko zna kojeg, nacionalnog pokreta, kojim želi potisnuti prosvjede i pokazati "koliko ima svojih", odnosno kakav je odnos snaga u razjedinjenom i rascijepljenom srbijanskom društvu. Kreće od skupa u Jagodini, kao nekakav lakmus-papir za svoj opstanak na vlasti.
PROČITAJTE VIŠE Opći štrajk u Srbiji pratimo UŽIVO
I dok neovisni mediji, poput beogradskog Danasa ili Nove nabrajaju tko se sve priključuje štrajku - škole, bolnice, kazališta, ugostitelji, dućani, poljoprivrednici, odvjetnici, umjetnici, sportaši, s druge se strane režimski portali ili bave drugim stvarima ili pak nabrajaju sve one, često iste, koji se neće priključiti štrajku i ponavljaju: "Majdan vam u Srbiji neće proći". Režimski mediji navode i da je "proglašen antištrajk" te čak da mnogi kafići nude besplatnu kavu za "antištrajkaše". Zavladalo je potpuno ludilo.
Napomenimo da je vlada već najavila da će smanjiti plaće prosvjetarima koji neće raditi u petak. Glavne snage režima navode da je "štrajk propao, sve radi", a politika - "suci se ne priključuju štrajku", a neovisni mediji objavljuju da je "Srbija stala". Nema natrag. Koliko god se režim trudio paziti da se prosvjed svodi samo na "najuži centra Beograda i Novog Sada", želeći poručiti da je riječ o "urbanim elitistima bez nacionalne svijesti", pokazalo se da je u čak 103 srbijanska grada i naselja posljednjih tjedana održan barem jedan prosvjedni skup. To pokazuje da se nezadovoljstvo širi, ali nisu poznati prava politička pozadina i zahtjevi nezadovoljnika, osim Vučićem.
Ni to nije malo, ali iskustvo kada je na valu sličnog nezadovoljstva pao Slobodan Milošević pokazalo se da se njegova politika vratila u drugom obliku (vučićevsko - šešeljevskom), pa ono upozorava. Situacija je dakle došla do vrhunca. Slave obje strane, ali znamo da se klatno uvijek lako prebaci na drugu stranu, premda se čini da je zamah promjene na vidiku. Doduše, i studentima i oporbi je jasno: ako ne iskoriste ovaj zanos i ne uhvate svog Kairos za čuperak - trenutak bi mogao propasti.
Studenti su stalno govorili da njihov prosvjed nije politički, već oni traže odgovornost za novosadsku tragediju, ali bilo je evidentno da pobuna nije samo zbog toga, ona je bila okidač dugogodišnjeg nezadovoljstva jednog dijela srbijanskog društva sve jačim autoritarnim, nepotističkim, korupcijskim i klijentelističkim navikama Vučićeva režima i on je postao meta prosvjeda. Srbima je jednostavno prekipjelo. Njima je dosta Vučića i njegove partijsko-klijentelističke autokracije, ali, barem za sada, nije poznata koliko im je dosta njegove političko- nacionalističke antieuropske i proruske agende. No, prosvjedi su usmjereni na Vučića, kao nositelja neizdrživog mučeničko-patničkog, ali partitokratskog ustroja.
Uspije li opći štrajk, Vučić bi uistinu mogao početi "brojati sitno", ali je i pitanje na što će sve biti spreman. No, majka svih pitanja, čak i ako Vučić krene u silaznu putanju, a to je predvidljivo (konačno, čim su počeli studentski prosvjedi najavili smo da bi mogli označiti početak njegova kraja), što se može očekivati od postvučićeve Srbije. Je li Srbija Moldova, koja izabire europski put ili pak Sirija poslije Bašara, od koje se sa zebnjom očekuje što može učiniti, jer je previše različitih opcija i struja, a to je sada i na srbijanskoj političkoj uzavreloj sceni.
Studenti su podmetnuli leđa i preuzeli breme otpora režimu, (jer oporba nema ni lidere ni snagu za to), ali bez jasne političke artikulacije, dok se raznovrsna oporba - od monarhista i nacionalista koji stoje iza politike "srpskog sveta" do lijevo-zelenih aktivista i ekoloških revolucionara, samo priključila studentima, koji ni sami ne znaju trebaju li ih prihvatiti ili ne. Svi su oni uz studente, jer žele biti dio tog vala, ali nitko od njih za sada nema snagu da se profilira kao primjerice nekada Zoran Đinđić ili netko sličan, tko bi definirao koherentne nacionalne političke ciljeve Srbije. S druge strane, ni režim ne zna, osim zastrašivanjem i difamiranjem.
Režim je mislio da će se prosvjedi ugasiti i ispuhati, kao što je bilo s nekoliko dosadašnjih, koji su na početku bili masovni, ali ipak nisu uspjeli animirati sve socijalne slojeve i sve dijelove Srbije, kako se čini da je to sada. Srbija je u svakom slučaju na raskrižju. Režim zato diže i ljestvicu represije, nadajući se da će dati rezultate - paravojne batinaške skupine plaše i provode nasilje, mediji udaraju sa svoje strane, optužujući studente da su strani plaćenici, da upropaštavaju Srbiju (smiješno je da sve televizije i režimski mediji kao prvu vijest navode kako Vučić posjećuje gradilišta za Expo 2027 godine ili o napredovanju ruskih trupa u Ukrajini, kao vrlo indikativna politička poruka).
U tom kaosu važan kotačić su i napetosti koje Beograd producira s Hrvatskom koja se izravno optužuje da ruši legitimnu vlast u Srbiji, čime se zapravo žele više diskreditirati studenti, a protjeruje i hapsi hrvatske državljane optužujući ih za antidržavnu djelatnost, a počinju i pritisci, kao vrhunac histerije, nakon zlih Hrvata dolaze na red oni najgori - Albanci - koji podržavaju studente.
- Oni koji nas ubijaju, vas podržavaju - poruka je srpskih studenata s Kosova. Konačno, i sam Vučić naziva studente stranim plaćenicima, a za generalni štrajk kaže:
- U Srbiji ima dovoljno luđaka.
No, njegovo ludilo doseže vrhunac. Vučić je dakle izabrao dva najljuća i najdraža neprijatelja za obračun s protivnicima u zemlji, iako neki analitičari smatraju da bi mu to moglo spriječiti otvaranje tzv. klastera 2 u pregovorima s EU. Ali, to Vučića ne dira, poručuje politolog Srećko Đukić za Danas: "Nema sumnje da aktualnoj srpskoj vladi nije ni stalo do europskog puta. Treba shvatiti, Srbija nije za EU, za europske vrijednosti, i to bi trebalo biti jasno svima i u Bruxellesu i u Zagrebu. Sve ostalo su igrokazi da se izvuče svaki euro iz europskih fondova. To su prave europske vrijednosti beogradskih vlasti".
Podsjetimo da mu je usred svega podršku došao dati i njegov mentor, a i tutor u neku ruku - mađarski predsjednik Viktor Orbán, koji osokoljen dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD-a, po terenu pruža podrške autoritarnim proruskim ultrakonzervativnim kadrovima, poput slovačkog Roberta Fica i Vučića.
On se nada da ima dovoljno snage i podrške, ali sjetimo se da se isto tako Slobodan Milošević uzdao u vojsku, policiju i tajne službe, koje su ga u odsutnom trenutku napustile i prešle na "stranu naroda", spašavajući zapravo sebe. To se može dogoditi i Vučiću. No, hoće li on pružati otpor ili će stopama Viktora Janukoviča ili Bašara al Assada, vidjet ćemo. Možda vrlo brzo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....