Ovaj rat tinja u mraku, daleko od svijeta: Liječnice su otjerane u prostituciju, narod masakriran, a otpor se guši u sirovoj brutalnosti

Prije dva mjeseca upoznao sam, u noćnom vlaku koji je prolazio džunglama Indokine, čovjeka po imenu Maung. Maung je apsolvent pravnog fakulteta u Naypidawu, glavnom gradu novouspostavljene vojne hunte u Mjanmaru. Sjedalo u vlaku našao je nakon što se mjesecima krio u selu pokraj Rangoona, kolonijalne bivše metropole, bježeći od prisilne regrutacije. Na sjever Tajlanda stigao je pod plaštem noći. Pratio je tok rijeke Salween, divlje vode koja je desetljećima oblikovala šavove ratne Indokine i iscrtala finu granicu između tihog života u relativnom prosperitetu i krvave svakodnevice na nišanu tisuća vojski.

Salween je mjesto koje ne prašta. Preostalo je malo mjesta na Zemlji gdje kvadrat prostora nosi veću težinu smrti nego što je to slučaj...