Zaokružena tri mjeseca ruske agresije na Ukrajinu definitivno nisu dovela do ispunjenja većine ruskih ratnih ciljeva. Nakon što u prvih oko mjesec i pol rata nije uspio pokušaj pokoravanja većine Ukrajine, simultanim ruskim vojnim operacijama širom zemlje – ovih zadnjih mjesec i pol bili su obilježeni prvo koncentriranjem Ruske Federacije na operacije po istoku i jugoistoku Ukrajine, da bi zadnjih tjedana to bilo i dodatno suženo.
Od ukupno oko 603,548 km² državne površine Ukrajine, ruski agresori su po zapadnim procjenama do danas osvojili 125.000 četvornih kilometara Ukrajine iz njenih granica prije 2014. godine. Tu se, dakle, računa i Krim te dijelovi Luhanske i Donjecke regije koji su u ruskim rukama dočekali 24. veljače ove godine, da bi se onda tome u brzom ritmu pridružio i praktično čitav administrativni prostor Hersonske regije na jugu – kojeg ruske snage sada pošto-poto nastoje sačuvati u punini granica.
Napadi agresora na čitav teritorij Ukrajine
Osim toga, zadnjih je dana u tijeku žestoko nastojanje da se iz ukrajinskih ruku preuzme i cjelina Luhanske regije, a agresorima bitno lošije idu nastojanja da zaokruže i vlast unutar administrativnih granica Donjecke regije pod ukrajinskom vlašću.
Uz to, ostalo je potpuno nejasno što agresor zapravo planira i s velikim dijelovima Harkivske te Zaporiške regije, koje također drži pod vojnom okupacijom i iz kojih aktivno nastoji vojno djelovati. Za stavljanje stvari u pravi kontekst, treba ipak sagledati i fizičku veličinu bojišta o kojima govorimo.
Naime, sada kada su bojišnice zapravo bitno skraćene ruskim odustajanjem od Kijeva i sjevera Ukrajine, govorimo o bojištu koje je na grubo duljinom usporedivo s potezom od Jadrana do Krakova u Poljskoj, gdje pojedini odsjeci fronte po veličini svog prostora odgovaraju dobrim dijelovima nama susjednih država, a koncentrirano ratište Donbasa tu na grubo obuhvaća prostor nešto manji od Istočne Slavonije ili Istre.
Na 90. dan opće agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, u utorak 24. svibnja, borbe su ondje koncentrirane u prostoru Donbasa, što nažalost ne znači da je ostatak Ukrajine miran. Naime, agresori ne samo da i nadalje redovito iz zraka napadaju čitav prostor te velike europske države, već koncentrirano gađaju brojne gradove, željeznička čvorišta, te industrijske i vojne komplekse – sve ne bi li omeli ikakvo funkcioniranje ukrajinske države i dostavu zapadne vojne pomoći koja bitno doprinosi nastavku obrane.
Riječ je o pomoći koju se krenulo globalno koordinirati 26. travnja u američkoj vojnoj bazi Ramstein u Njemačkoj, kada su SAD organizirale prvi sastanak tzv. Kontaktne skupine za Ukrajinu. Ondje se oko 40 država i pojedinih međunarodnih organizacija odlučilo (1) organizirati stalni okvir za pomoć obrani Ukrajine, (2) započeti prelazak ukrajinskih snaga na NATO standarde vojne tehnike, te (3) započeti široku obuku ukrajinskih vojnika za takve oružne sustave, pa makar njihov konkretni dolazak na bojišta još i potrajao.
‘Ramstein 2‘
U tom okviru je baš jučer održan i drugi takav namjenski sastanak, tzv „Ramstein 2“, na kojem je sada 47 sudionica ponovilo svoju privrženost obrani Ukrajine, te dodatno usuglašavalo pomoć temeljem uvida u novosti s bojišta. Naravno, usprkos svih tih napora SAD-a i pojedinih država-prijatelja Ukrajine, čak se i u samoj srži Europske unije nazire da redovi pristalica Ukrajine možda jesu popunjeni, ali nisu baš i jednako čvrsti.
Tako dok SAD, baltičke države, Poljska, Češka i Velika Britanija prednjače, a Italija, Španjolska, države Beneluksa i ostale nordijske države čvrsto prate zajednički kurs – Njemačka i nadalje ne uspijeva dogovoriti ikakvu bitniju vojnu pomoć, dok Mađarska nastavlja minirati čak i pokušaje daljnjeg postrožavanja sankcija Ruskoj Federaciji, a kamoli poduzeti išta bitnije ili na terenu Ukrajine korisnije.
Treba tu napomenuti i kako je idući sastanak ovog formata, ali u formi fizičkog okupljanja predstavnika, zakazan za 15. lipnja u Bruxellesu, na marginama tamošnjeg sastanka ministara NATO država.
Za to vrijeme konkretna vojna djelovanja Ruske Federacije u Ukrajini i dalje trpe velika logistička ograničenja, koja vidljivo ograničavaju i djelotvornost mase ljudi i vojne tehnike okupljene oko branitelja Donbasa. Nadalje je ondje na djelu i suštinski izostanak koordinacije agresorskih snaga na raznim (pa i prostorno bliskim) odsjecima bojišta. Ta okolnost bitno pomaže braniteljima da održavaju svoju mobilnu obranu, budući da pritisci agresora ipak dolaze sukcesivno i nepovezano, a ne simultano i usklađeno.
Najbolje se to vidjelo ovoga mjeseca, kada je prvo bio izveden niz pokušaja forsiranja rijeke Siverski Donjec početkom mjeseca - koje su branitelji jedva suzbili - da bi samo dva tjedna kasnije na toj sjevernoj, riječnoj fronti pokušaji forsiranja stali, ali je pokrenut veliki prodor južnije, oko mjesta Popasna, kojeg ovih dana branitelji aktualno nastoje suzbiti.
Suštinski izostanak koordinacije ruskih snaga
Naravno, već i brzi pogled na kartu otkriva da se tu radi o dva vojna nastojanja koja zapravo predstavljaju krakove jednih jedinstvenih kliješta. No, do njihovog makar i teorijskog sklapanja iza leđa ukrajinskim uporištima Severodonjeck i Lisičansk nije došlo - kako zbog kompletnog izostanka koordinacije ruskih snaga, tako i zbog i razmaka od oko dva tjedna između ovih potencijalno povezanih operacija.
Da se tu ne radi o slučajnom neuspjehu, već o suštinskom izostanku koordinacije, pokazuje i daljnji razvoj događanja na bojišnici uz Siverski Donjec – gdje ruske snage tijekom posljednjih dana ne da više nemaju snage za pokušaje masovnog forsiranja rijeke, već su se jednostavno radno koncentrirale na suzbijanje obrane ukrajinskih enklava Svjatogirsk, Liman i Severodonjeck. Pri tome one zapravo ignoriraju napore svojih kolega par desetaka kilometara južno, oko Popasne, koji im itekako faktično idu na ruku - a mogli bi biti i bitno opasniji zajedno, da tu postoje barem naznake vojne koordinacije.
Što se stanja na bojištima u Ukrajini tiče, pregled treba započeti u području sjeveroistočno od grada Harkiva, gdje se ukrajinska ofenziva izgleda ponešto ispuhala. Rusi su tako uspjeli protunapadima zaustaviti napredovanje branitelja prema okupiranom Vovčansku, bitnom logističkom čvorištu, ali tu izgleda nije došlo do ikakvih velikih opkoljavanja ukrajinskih snaga o kojima su posljednjih dana brujali proruski profili raznih društvenih mreža.
Ratni zločin protiv civila
Jednako tako, ruske su snage imale manjih uspjeha i istočno od Izjuma, oko 120 km jugoistočno od Harkiva, gdje je u nedjelju 22. svibnja bio zauzet i preostatak ukrajinskog prostora oko grada Oskila i tamošnje brane. Riječ je tu o prostoru za kojeg se već prije mjesec dana nakratko na društvenim mrežama nagađalo da predstavlja „kotao“ u kojem su ostali opkoljeni branitelji, da bi se oni i tada uspješno povukli do grada Oskila, a sada i dalje južno kroz šume na sjevernoj obali Siverskog Donjeca.
Iako ovo rusko napredovanje ne mijenja suštinski mnogo na karti, riječ je o daljnjem sužavanju ukrajinske enklave oko Studenoka i Svjatogirska, sa čijim su sjeveroistočnim rubovima agresori imali mnogo posla proteklih tjedana. Tu je riječ o operaciji odsijecanja tog područja od prostora grada Limana – zasebne enklave koju se zadnjih dana bjesomučno bombardiralo svim sredstvima, da bi se onda jučer započelo i s pješačkim napadima s tri strane.
Pri tome se po stambenim četvrtima Limana koristilo i termobarička punjenja iz sustava TOS-1M, što je prilično jasni ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a grad je navodno i sada poprište borbi gdje pojedini rubni dijelovi aktivno prelaze iz ruke u ruku. Ponešto je bolje stanje, ako se to uopće tako može reći, u enklavi Severodonjeck – koja je također izložena ustrajnom bombardiranju dok se borbe vode na prilazima mjestu.
Ruski ‘Tulipan‘ i ‘Terminator‘
Ponešto južnije, preko rijeke Siverski Donjec, ukrajinski branitelji su izgleda uspjeli iz ruskih ruku nanovo uzeti mjesto Toškivka, ne bi li time poduprli uzdrmanu obranu istočne linije Girske-Zolote, u Luhanskoj oblasti pod ukrajinskom kontrolom – gdje su posljednjih dana intenzivne borbe s ruskim snagama koje su tu iz Popasne prodrle sjeverno i sjeverozapadno u zaleđe ukrajinske obrane.
Iako se čuje kako je oko Popasne stanje zadnjih dana donekle stabilizirao dolazak barem dvije pričuvne ukrajinske brigade, ipak je tu situacija za branitelje i nadalje iznimno neugodna. Posebno to pokazuju vijesti kako su Rusi osvanuli na nekoliko kilometara sjeverno od grada Soledara – prekinuvši tako i fizički cestovnu rutu Bahmut -Lisičansk, kojom se uvelike snabdijevalo Severodonjeck i tamošnja uporišta. Iako borbe u prostoru uz taj komunikacijski pravac traju već nekoliko dana, bilo bi jako loše za branitelje da ta cesta na duže ostane prekinuta.
Pa ipak, baš na prostoru svih aktualnih aktivnosti – uz dvije jasno definirane zone ogorčenih borbi, uz rijeku Siverski Donjec i južnije oko Popasne - posljednjih se tjedana jasno nazire rusko formiranje dviju tzv. Operativno manevarskih skupina, koje su im sada temelj djelovanja. One su opremljene i dodatnom specifičnom vojnom tehnikom, koju se ne vidi često, i Rusi je u svom arsenalu broje tek na komad.
S jedne strane, na bojištu oko grada Severodonjecka se tako vidjelo teški samohodni minobacač 2S4 Tulipan, kojim su Rusi uspjeli uništiti zadnji most koji je direktno povezivao s tri strane opkoljeni grad Severodonjeck s obližnjim savezničkim uporištem Lisičansk (prije nego je taj sustav zauzvrat uništilo ukrajinsko topništvo navođeno iz zraka).
S druge strane, tako su oko Severodonjecka i oko Popasne bili uočeni i specijalizirani oklopnjaci za potporu pješaštvu BMPT „Terminator“ - iako je ostalo nejasno jesu li se oni onda pridružili konkretnim napadima ondje raspoređenih ruskih padobranaca te koji im je konkretni učinak na bojištu.
Kako bilo da bilo, ova dva prostora borbi sada karakterizira veća pokretljivost ruskih postrojbi, koje su u stanju uspješno zaobići uporišta branitelja te nastaviti manevar punom težinom svoje vatrene moći i kretanja. Ipak, nije jasno koliko će to dugo biti moguće održavati, s obzirom na masivnu potrošnju sredstava koju takvo ratovanje zahtijeva – tako da ne čude ni današnje naznake usporavanja ruskog borbenog ritma, navodno „radi omogućavanja evakuacije civila“ iz pravaca djelovanja.
Dio tih krajeva iz kojih Ukrajina aktivno evakuira civile, ali i vojsku, predstavljao je u zadnjih 48 sati i prostor južno od Popasne, uz rezervoare na rijeci Luhanj - gdje je prošlotjedno rusko zauzimanje uporišta Troicke prvo dovelo da pada dotadašnje fronte oko mjesta Mironivski, a onda i do evakuacije Svitlodarska.
Linije fronte skoro da miruju na jugu
Time su se ruske linije pomakle nekoliko kilometara na zapad, nedaleko ruskog uporišta Debaljceve (poprišta velikih borbi i ukrajinskog povlačenja u veljači 2015. godine) i sjeverno od Gorlivke, ali i tu opet nije došlo do nikakvih opkoljavanja ukrajinskih snaga o kojima se nagađalo na društvenim mrežama.
Za kraj spomenimo i stanje na jugu Ukrajine, gdje duge linije fronte skoro da miruju, usprkos brojnim napadačkim nastojanjima ruskih agresora. Za razliku od oko 40 km dugog poteza između mjesta Vasilivka kod Dnjepra i grada Orikhiv u unutrašnjosti, gdje se tek bilježi okupljanje agresora za moguća napadna djelovanja na sjever (možda u smjeru grada Zaporižje), u petak 20. svibnja navečer okončana je opsada Mariupolja.
Grad heroj izdržao je punih 77 dana u opkoljenju što je, čisto za usporedbu, duže i od 75 dana njemačkog otpora u zadnjim fazama bitke za Staljingrad tijekom Drugog svjetskog rata, ali ipak kraće od 87 dana koliko su hrvatski branitelji uspjeli braniti Vukovar u Domovinskom ratu.
Kako stvari stoje, 2439 branitelja kompleksa Azovstal završila su u ruskom zarobljeništvu, a dok ukrajinska strana nastoji organizirati njihovu razmjenu, ruska je strana bitno slobodnija u igri. Naime, njihova je dilema da li ih ipak mijenjati, ili za njih sve, odnosno odabrani dio, organizirati nekakva kvazi-suđenja u tzv. Donjeckoj Narodnoj Republici.