Obitelji bjesne zbog zataškavanja masakra ruskih vojnika: ‘Znamo istinu! Ne možemo šutjeti‘

Pet grobova nazire se kroz gusti snježni pokrivač koji prekriva općinsko groblje u Novokujbiševsku. U svima njima počivaju mladi Rusi, čija su tijela, ili ostaci tijela, nedavno dopremljeni iz Ukrajine, piše The Economist.

“Denis, sine moj!”, grobljem odjekuje krik žene.

Još nedavno je taj Denis bio mladi otac i inženjer u lokalnoj rafineriji nafte, piše The Economist. U rujnu je unovačen u rusku vojsku. Do prosinca je 27-godišnjak već bio u Ukrajini. Vojna karijera trajala mu je čitavih šest dana; bio je stacioniran u privremenoj vojarni u Makiivki, kada ju je u novogodišnjoj noći pogodila salva ukrajinskih projektila.

Denisova majka smatra se sretnom što je primila njegovo tijelo u jedom komadu. Sinove drugih majki moglo se identificirati samo pomoću DNK analize.

Dva tjedna kasnije, pravi broj mrtvih u Makiivki i dalje je pod velom tajni. Većina vojnika pokapana je na tajnim sahranama u gradovima širom jugozapadne ruske regije Samara, koja je bila dom većini vojnika poginulih na novogodišnju večer.

Lokalne vlasti tvrde da je poginulo samo 89 muškaraca, ali odbijaju objaviti potpune popise mrtvih. Ukrajina kontrira s brojkom od najmanje 400 poginulih. Denisovi roditelji, koji vjeruju u teoriju da su eksploziju potaknuli kamioni puni municije parkirani uz vojarnu, slažu se da su brojke mrtvih veće od onog

U današnjoj Rusiji riječi su skupe. Članovi obitelji nerado govore zbog straha od gubitka financijske naknade ili nečeg još goreg.

Ali “Anna”, sestra jednog od ozlijeđenih, koja je pristala razgovarati pod uvjetom anonimnosti, potvrdila je da su mnogi članovi njene obitelji bIjesni zbog zataškavanja onoga što se odvilo na novogodišnju noć.

“Zapovjednici su okrivili vojnike jer su korištenjem mobitela odali svoj položaj. No u stvari, ovdje se radi o kriminalnom nemaru zapovjednika", vjeruje Anna, čiji brat se izvukao sa samo manjom ozljedom ramena. Anna ne razumije za što se Rusija bori. Kaže da i mnogi njeni članovi obitelji osjećaju isto.

Otvoreno pismo obitelji, objavljeno na regionalnoj web stranici 10. siječnja, koje je u međuvremenu izbrisano, pozvalo je predsjednika Vladimira Putina da smanji korištenje ročnika u svojoj "specijalnoj vojnoj operaciji".

Nekoliko osoba povezanih sa “specijalnom operacijom” otvoreno poziva na veću mobilizaciju. Jedan neovisni novinar izvještava da su vojne vlasti u Jekaterinburgu, četvrtom najvećem ruskom gradu, već postavile šatore u iščekivanju ponovne akcije novačenja.

Rusija tek treba rasporediti svih 300.000 vojnika koje je mobilizirala u prvom valu. Izvor u ukrajinskoj vojnoj obavještajnoj službi inzistira na tome da bi čak i novi val ročnika imao mali učinak. No isti izvor svejedno očekuje da će Rusija pokušati mobilizirati još pola milijuna ljudi prije nove ofenzive u proljeće.

Ako ponovno krene novačenje, još tisuće ruskih muškaraca pokušat će napustiti zemlju. Nakon prve objave mobilizacije 21. rujna, procjenjuje se da je u samo jednom mjesecu pobjeglo 700.000-800.000 muškaraca. Drugi su se skrivali unutar Rusije. Adam Kalinin, IT stručnjak, od rujna živi u šumi negdje u južnoj Rusiji, piše Economist. Govoreći putem šifriranih aplikacija za razmjenu poruka, Kalinin je rekao da je zadovoljan svojim novim životom i da ima sve što mu treba: šator, vreću za spavanje i radni prostor za svoje računalo koje pokreće solarna energija. Preporučio je da njegov put prate i druge osobe koje ne žele biti regrutirani, a ne mogu izaći iz zemlje (napominje i kako je iskustvo kampiranja poželjno).

Pokolj u Makiivki natjerao je mnoge obične Ruse da preispitaju cijenu borbe u Ukrajini. Stoga ruske vlasti strogo kontroliraju ono što se objavljuje. Dopisnika The Economista snimio je i maltretirao "bloger", očito poslan od strane lokalnih sigurnosnih službi, u čekaonici za odlazak lokalne zračne luke u Samari. Anna, sestra ozlijeđenog vojnika, predviđa da bi svaki pokušaj regrutiranja više muškaraca iz regije naišao na snažan otpor članova njihovih obitelji. No rekla je da je previše očekivati javne prosvjede.

"Ljudi su previše uplašeni. Za velike prosvjede potreban je snažan kolektivni duh, a mi s tim imamo problema", zaključila je Anna.