PUTINOVA PRILIKA

O njima ovisi cijela Europa, a vojska im je u kompletnom kaosu: ‘Rusi im se rugaju u vlastitim vodama, najgori su!‘

Irska gotovo uopće ne mari za svoje sigurnosne kapacitete čak ni usred ruske prijetnje, a svoju je obranu prepustila Londonu

Pripadnici irskih oružanih snaga

 Artur Widak/Nurphoto Via AFP

Počevši od 3. veljače, samo tri tjedna prije nego što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, ruska mornarica održala je vojne vježbe na rubu irskih teritorijalnih voda. Ruski manevri odvijali su se iznad najgušće koncentracije podmorskih komunikacijskih kabela koji povezuju Sjevernu Ameriku i Europu. Šest mjeseci kasnije, više ruskih ratnih brodova, uključujući krstaricu ‘Maršal Ustinov‘, primijećeni su kako izvode neuobičajene manevre u vodama isključivog gospodarskog pojasa Irske.

U zapadnim prijestolnicama vlada velika nervoza zbog moguće ruske sabotaže ključne energetske i komunikacijske infrastrukture nakon niza misterioznih incidenata - eksplozije koje su uništile plinovode Sjeverni tok na dnu Baltičkog mora, vojna uzbuna u Norveškoj nakon što je bespilotna letjelica viđena nad strateškim lokacijama i ometanje ključnih internetskih kabela u blizini Shetlandskih otoka, piše Foreign Policy.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, posve sigurno, traži dodatne načine da podigne razinu nelagode na Zapadu kako bi potkopao podršku Ukrajini. A ne bi trebalo računati, navodi se u komentaru, da će Irska imati bilo kakvu ulogu u suprotstavljanju ili odvraćanju stvarnih i potencijalnih ruskih prijetnji. Sa simboličnom mornaricom od šest aktivnih patrolnih brodova, bez ijedne podmornice koja bi pokrivala njezinu golemu morsku zonu, te godišnjom obrambenom potrošnjom od jedva nešto više od 1 milijarde eura (tek oko 0,3 posto BDP-a, u odnosu na, primjerice, obvezu od 2 posto za članice NATO-a, što Irska nije), Irska se ističe kao najlošije pripremljena europska zemlja za suočavanje s bilo kakvom ozbiljnom prijetnjom, pa čak i nečim manjim od ozbiljne prijetnje.

Najgori ‘slobodni jahač‘ europske sigurnosne politike

Dok u Europi ne manjka zemalja koje izbjegavaju ispunjavanje svojih vojnih odgovornosti i ne provode vjerodostojnu sigurnosnu politiku, rat u Ukrajini razotkrio je Irsku kao možda najgoru od svih u tom smislu. Očito zanemarivanje vlastite sigurnosti i obrane vrlo je loše za Dublin, koji u potpunosti ovisi o otvorenim trgovačkim rutama te posjeduje velika plinska polja na pučini. No, nedostatak učinkovite vojske u Irskoj ima i šire potencijalne posljedice - s obzirom na strateški položaj Irske na rubu Europe, u sjevernom Atlantskom oceanu, malo je zemalja koje su toliko važne u osiguravanju golemih zapadnih granica Europe.

Stoga se, u tom kontekstu, može slobodno zaboraviti Njemačku i druga europska obrambena zaostajanja te treba ozbiljno razgovarati o Irskoj, najgorem ‘slobodnom jahaču‘ europske sigurnosne politike.

Irskoj nedostaju najosnovnije sposobnosti i kapaciteti da obrani svoj suverenitet. U izvješću iz veljače, irska Komisija za obrambene snage, koju je imenovala tamošnja vlada, jasno je razotkrila sve vojne nedostatke zemlje. Tako se bilježi nepostojanje ili gotovo nepostojanje ključnih sposobnosti - uključujući obavještajne podatke, kibernetičku obranu, radar, lovce presretače i teške zrakoplove za zračni prijevoz - što čini irske obrambene snage "nesposobnima za provedbu značajne obrane države od dugotrajnog čina agresije konvencionalne vojne sile". To čini Irsku, kao i 75 posto transatlantskih podmorskih kabela koji prolaze kroz ili blizu irskih voda, potpuno nebranjenima.

Irska mini-mornarica koja se sastoji od šest aktivnih plovila s otprilike 800 ljudi koji ih opslužuju i bez podvodnih sposobnosti, trebala bi biti odgovorna za nadzor čak 16 posto teritorijalnih voda Europske unije. Ipak, nedostatak osoblja je toliko ozbiljan da čak ni svih šest podmornica nije moguće rasporediti u bilo kojem trenutku. Rutinske pomorske operacije redovito se otkazuju, a unajmljuju se dodatni stručnjaci iz privatnog sektora samo kako bi plovila ostali na površini.

Plaće i drugi uvjeti toliko su loši da ugovore cijelih klasa diplomiranih mornara otkupljuju privatni poslodavci kojima trebaju njihove tehničke vještine. Čak je i industrija kruzera, koja nikako nije poznata kao ‘meka‘ za radnike, uspjela privući osoblje irske mornarice boljom plaćom i uvjetima.

No, koliko god loše stajale stvari u Irskom moru, kojim jedva da se patrolira, možda su još gore u irskom zračnom prostoru. S jedva 700 djelatnika, irskim zračnim snagama (poznatim kao Aer Corps) nedostaje sposobnosti čak i za praćenje zrakoplova na irskom nebu. Irski parlamentarac Tom Clonan, bivši vojni časnik, primijetio je da je Irska "jedina zemlja u EU koja ne može nadzirati vlastiti zračni prostor primarnim radarom. Niti Irska može patrolirati vlastitim zračnim prostorom barem najosnovnijim lovcem presretačem".

Sigurnost prepuštena Velikoj Britaniji

Posljednji irski borbeni zrakoplovi, oronuli francuski Fouga CM170 Magisters, prvi put izrađeni 1952. godine, umirovljeni su 1998. Od tada, Aer Corps se sastoji od šarolike zbirke od nešto više od 20 helikoptera i zrakoplova. Samo dva pomorska patrolna zrakoplova (španjolsko-indonezijski Casa CN 235, koji služi i kao regionalni prijevoznik) čuvaju isključivi gospodarski pojas Irske u sjevernom Atlantiku, što je područje od približno 340.000 četvornih kilometara.

Nepostojanje borbenih ili teških zrakoplova za zračni prijevoz natjeralo je Irce da ‘žicaju‘ druge europske zračne snage za pomoć u hitnim slučajevima, pa tako i za nedavne evakuacije zapadnog osoblja iz Afganistana. Nedostatak stručnosti u zračnim snagama znači da moraju slati mlade pilote u Sjedinjene Države i Australiju kako bi prošli temeljnu obuku. Tamo se obučavaju na modernim modelima zrakoplova kojima Aer Corps vjerojatno nikada neće letjeti.

Učinkovitost irske vojske - s oko 7000 vojnika i drugih djelatnika, pri čemu ta brojka pada - ograničena je i brojnošću i nedostatkom opreme. Irska nema teški tenk niti dalekometno topništvo. Ima tek dvije artiljerijske baterije srednjeg dometa. Nesposobnost Irske da brzo preveze svoju vojsku zrakom ili morem čini je uglavnom statičnom vojnom ‘silom‘.

Stoga se postavlja pitanje o čemu su Irci razmišljali sve ove godine. Bit problema leži u političkom zanemarivanju vojnih snaga koje traje već generacijama i koje je dovelo do kontinuiranog pogoršanja učinkovitosti i morala vojnika. Irska - koja nije članica NATO-a - već dugo nije voljna razvijati svoje vojne snage kao dio vjerodostojne sigurnosne politike, uključujući i odvraćanje. U apsolutnim razmjerima, Irska troši više na obranu od svake od baltičkih zemalja, ali te zemlje imaju istančan osjećaj za svoje sigurnosne potrebe, provode redovite vježbe i, kao članice NATO-a, domaćini su dodatnim trupama i opremi saveznika.

Čini se također da Irska osjeća slabe sigurnosne obveze prema svojim partnerima iz Europske unije. Da je tome tako, djelomično odražava stav Dublina o obvezama članstva u EU-u u čisto transakcijskim gospodarskim okvirima. Napokon, Irska se dugo držala politike vojne neutralnosti, što je savršen politički paravan za zanemarivanje vojnih snaga i glavni razlog zbog kojeg bi vrlo malo Iraca prihvatilo bilo kakvu izravnu ulogu u vojnom sukobu.

Umjesto svega toga, Irska je svoju sigurnost prepustila Velikoj Britaniji. Te dvije zemlje imaju sporazum koji efektivno ustupa kontrolu nad irskim zračnim prostorom britanskim kraljevskim zračnim snagama, uključujući praćenje i presretanje zrakoplova. Korist za Irsku je očita - održava svoj zračni prostor sigurnim i zaštićenim, bez da mora plaćati centa za to.

Ni rat u Ukrajini nije trgnuo Irce iz sigurnosno-političkog sna. Za razliku od Švedske i Finske - koje su također tradicionalno bile vojno neutralne, da bi nakon ruske invazije zatražile članstvo u NATO-u - Irska nije preispitala svoju neutralnost. Za razliku od Njemačke, Dublin nije doživio iznenadno prosvjetljenje da je svanulo novo doba koje postavlja povećane sigurnosne zahtjeve.

Nema promjene bez izravnog iskustva vojnog sukoba

Nedavne ankete pokazuju da su Irci dobro s ovakvim stanjem stvari. Dvije trećine irskih birača ne želi nikakvu promjenu u irskoj politici vojne neutralnosti, pozicije koju politički čelnici ne žele ozbiljno osporavati. Irski premijer Micheál Martin i ministar obrane Simon Coveney otklonili su svaku raspravu zaklinjući se u postojeći smjer te tako razmatranje i redefiniranje irske neutralnosti ostavili za neki neodređeni trenutak u budućnosti. Prevrtljivost i dalje dominira nad svime ostalim kada je u pitanju rasprava o irskoj neutralnosti, a irski javni diskurs sugerira da je politički projekt ugrađivanja politike neutralnosti u ustav sve samo ne mrtav.

Čak ni vojne vježbe ruske mornarice na rubu irskih teritorijalnih voda nisu potaknule ponovno promišljanje ovog stava u toj zemlji. Upravo suprotno, irska izdvajanja za obranu nastavit će padati i u 2023. godini, barem u realnim vrijednostima - planirano povećanje od 5,6 posto, odnosno tek 67 milijuna eura, daleko je ispod trenutačne irske stope inflacije od 9 posto. Jedina jasna obrambena nadogradnja do 2028. godine bit će nabavka primarnog radarskog sustava, dok se svi ostali slabosti nedostaci i slabosti i dalje namjerno zanemaruju.

Realnost je da niti brutalni ruski rat u Ukrajini niti povećanje zabrinutosti u vezi zaštite europskih podmorskih komunikacija i energetske infrastrukture, neće dovesti do promjena u redoslijedu sigurnosnih i obrambenih prioritet Irske u srednjem roku. Tek bi izravno iskustvo vojnog sukoba, možda u obliku ruskog napada na irsku podvodnu infrastrukturu, moglo potaknuti Irsku na akciju. Prema riječima irskog parlamentarca i bivšeg vojnog rendžera Cathala Berryja, ruska invazija na Ukrajinu razotkrila je Irsku kao najslabiju kariku Europe, zaključuje Foreign Policy.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 20:01