Pod sloganom ‘Ofenziva repatrijacije‘, koalicija kršćansko-demokratskih stranaka (Unija CDU i CSU) i Socijaldemokratske stranke (SPD), koja je u Njemačkoj na vlasti od svibnja 2025., ima cilj znatno povećati broj ljudi koji potencijalno moraju napustiti zemlju. Međutim, u političkoj i medijskoj raspravi o tom pitanju, koja se tiče migracija, obično dominira jedna druga ključna riječ – deportacije, piše Deutsche Welle.
Spor oko deportacija u Siriju
Razmjere tog poduhvata – i veliko razilaženje u mišljenjima čak i između sestrinskih, kršćansko-demokratskih stranaka CDU i CSU – jasno ilustrira spor oko deportacija u Siriju, zemlju razorenu dugotrajnim građanskim ratom.
Njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul (CDU) nedavno je posjetio tu zemlju i nakon toga iznio procjenu u vezi s prisilnim deportacijama: moguće su samo u vrlo ograničenoj mjeri u ovom trenutku.
‘Ne mogu se riješiti kriminalaca, silovatelja i terorista‘
Tome, međutim, proturječi ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt (CSU). Dok Wadephul smatra da su deportacije kriminalaca podrijetlom iz Sirije moguće samo u ‘vrlo malom broju iznimnih slučajeva‘, Dobrindt podsjeća na to da su deportacije kriminalaca u Afganistan već započele te da su, u skladu s koalicijskim sporazumom, u tijeku pripreme za početak deportacija u Siriju.
U toj raspravi, kancelar Friedrich Merz (CDU) nedvosmisleno je stao na stranu ministra unutarnjih poslova Dobrindta.
Građanski rat u Siriji je završen, sada apsolutno nema osnove za azil u Njemačkoj, rekao je kancelar i dodao da oni koji odbiju vratiti se mogu, naravno, biti deportirani.
Složen pravni okvir
U praksi je, međutim, pravni okvir u Njemačkoj za provođenje deportacija vrlo složen. Berlinska medijska služba „Integracija“ istaknula je upravo to u svojoj analizi predstavljenoj 3. studenoga: pravni okvir za deportacije oblikuju nacionalno pravo boravka i procesno pravo, nacionalno ustavno pravo, europske direktive i propisi te međunarodne pravne obveze. Pravna stručnjakinja Hannah Franz sa Sveučilišta u Hamburgu, koja je sudjelovala u izradi te analize, upozorava na problem planiranog povećanja broja pritvorenika zbog deportacije.
Premalo mjesta za pritvorene zbog deportacije
Dodatna mjesta za smještaj bit će stvorena u posebnim pritvorskim centrima ili izdvojenim područjima određenima za pritvor zbog deportacije. Trenutačno u Njemačkoj postoji oko 800 takvih objekata.
Prema riječima Franz, broj pritvorenih osoba već godinama raste – 2024. ih je bilo oko 6000. Istodobno postoji vrlo velik nesrazmjer među spolovima – više od 90 posto pritvorenika su muškarci. Samo je vrlo malo pritvorskih objekata prilagođeno smještaju žena, ističe Franz, ukazujući time i na neriješen problem smještaja osoba koje čekaju deportaciju.
Deset godina od velikog migrantskog vala u Europi se događa paradoks...
Franka Rehl, zadužena za takve slučajeve u Regionalnom vijeću Karlsruhea (Baden-Württemberg), objašnjava da su ti pritvorenici prvenstveno osobe koje su počinile kaznena djela, ali i druge – osoba koja je bila agresivna u uredu imigracijske službe ili u smještaju, kao i ljudi koji su pružali otpor prilikom ranijeg neuspjelog pokušaja deportacije.
Teškoće s utvrđivanjem identiteta
Problem je i to što samo deset od šesnaest njemačkih saveznih pokrajina ima vlastite objekte za pritvorene koji čekaju deportaciju. Oni zato moraju biti smješteni drugdje. Direktor Državnog ureda za imigraciju u Berlinu, Engelhard Mazanke, neprestano mora tražiti rješenja za taj nedostatak.
Osim toga, postoje brojne prepreke koje stoje na putu pravno ispravnim deportacijama. To često ima veze s nejasnim podrijetlom osoba. Ako ne mogu ili ne žele pokazati putovnicu, situacija postaje složena – što Mazanke već desetljećima iskustveno potvrđuje, radeći više od 30 godina u području migracija.
Mnoge države nisu etnički homogene, kaže on, navodeći Kurde kao primjer – oni mogu dolaziti iz Turske, ali i iz Irana ili Sirije. Ponekad uopće nije jasno iz koje zemlje osoba dolazi. U takvim slučajevima pomažu tzv. tragovi mogućeg identiteta – to mogu biti dokumenti poput vojnih knjižica, vozačkih dozvola, ali i izjave svjedoka u postupcima pred njemačkim Saveznim uredom za migracije i izbjeglice.
Ponekad se u takvim slučajevima provode i intervjui u veleposlanstvima pretpostavljenih zemalja podrijetla. No, na kraju vam je uvijek potrebna zemlja podrijetla koja će izjaviti da je spremna prihvatiti dotičnu osobu, objašnjava Mazanke – to je ključni problem.
Merz: Europljani se boje javnih prostora zbog ilegalnih migranata
Dobrovoljni povratci učinkovitiji od deportacija
Prema mišljenju šefa berlinskih imigracijskih vlasti, ključ uspjeha nije u deportacijama, već u dobrovoljnim odlascima. Tu tvrdnju Mazanke potkrepljuje brojkama: 2019., posljednje godine prije pandemije koronavirusa, oko 6.000 ljudi bez prava boravka dobrovoljno je napustilo glavni grad Njemačke, dok je istodobno deportirano samo 1.000. Omjer između dobrovoljnih odlazaka iz Berlina i prisilnih povrataka u zemlje podrijetla bio je, dakle, šest prema jedan. Do kraja ove godine, Mazanke očekuje 15.000 dobrovoljnih povratnika i 1.700 deportacija – što bi značilo omjer jedanaest prema jedan, gotovo dvostruko više nego sada.
Deportacije samo kao posljednje sredstvo
Njemačka savezna vlada svjesna je gdje treba usmjeriti napore ako želi da zemlju napusti više ljudi bez realnih izgleda za ostanak. Želimo bolje podržati dobrovoljni povratak jačanjem poticaja i savjetovanja o povratku, stoji u koalicijskom sporazumu vladajućih stranaka. No, odmah zatim slijedi i sljedeća rečenica: ako se to ne dogodi dobrovoljno, obvezu odlaska mora provesti država. To se, naravno, odnosi na deportacije, zaključuje Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....