Njemačka bruji o povijesnoj reformi radnog vremena

Osmosatni radni dan, koji je Njemačka uvela u studenome 1918., našao se pod upitnikom nakon 108 godina, ali tri tjedna nakon što je kancelar Friedrich Merz reformu zakona o radnom vremenu proglasio „zakašnjelom“ jer je po njemu već trebala biti na snazi. Nacrt i dalje nije stigao do vlade.

Koalicija demokršćana i socijaldemokrata još se ne može dogovoriti kako bi radni dan dulji od osam sati trebao izgledati.

Merz je zadao ton raspravi 13. listopada na danu poslodavaca u Berlinu, istaknuvši primjer tvrtki u kojima ljudi rade po 12 sati, „tri puta tjedno i gotovo“. Dodao je da radni dan dulji od osam sati "nije izrabljivanje". Tvrdi da to može biti dobra prilika i za tvrtke i za zaposlene da fleksibilnije rasporede radno vrijeme.

Na tom je skupu trebala govoriti i ministrica rada Bärbel Bas, ali je dan ranije podnijela ostavku na dužnost ministrice i supredsjednice SPD-a. Kao razlog je navela smrt pokćeri, ali i javne napade, među ostalim iz redova koalicijskog partnera. Upravo je njezino ministarstvo reformu zaustavilo na pola puta.

Poslodavci ogorčeni

Ključ spora je jedna rečenica iz koalicijskog sporazuma - stranke su se obvezale uvesti mogućnost tjednog umjesto dnevnog ograničenja radnog vremena. Danas zakon dopušta osam sati dnevno, a najviše deset ako se u razdoblju od šest mjeseci, odnosno 24 tjedna, u prosjeku zadrži osam.

Zakon računa sa šest radnih dana, od ponedjeljka do subote, pa iz toga proizlazi gornja granica od 48 sati tjedno. Između dva radna dana obvezan je odmor od 11 sati.

Nacrt ministarstva iz lipnja zadržao je osmosatni dan kao pravilo. Tjedni maksimum dopustio je samo ako ga socijalni partneri dogovore u kolektivnom ugovoru i ako se posebnim pravilima osigura da zdravlje radnika nije ugroženo. Tjedni prosjek od 48 sati morao bi se pritom poštovati u razdoblju od 12 mjeseci.

Nacrt uvodi i obveznu elektroničku evidenciju radnog vremena. Tvrtke s manje od 250 zaposlenih imale bi dvije godine za prilagodbu, one s manje od 50 pet godina, a poslodavci s najviše deset radnika bili bi trajno izuzeti od elektroničkog oblika.

Koliko bi se sati najviše smjelo raditi u radnom danu? Brojka od 13 sati, koja se često spominje, samo je ono što preostaje kad se od 24 sata oduzme obvezni odmor od 11 sati. Od toga treba oduzeti i propisane stanke, 45 minuta za rad dulji od devet sati.

Poslodavci su nacrt dočekali na nož. Predsjednik njihova saveza BDA Rainer Dulger rekao je: „Nacrt je prepun nepovjerenja prema poslodavcima i njihovim zaposlenicima.“

Oliver Zander, direktor udruženja metalske industrije Gesamtmetall, ocijenio je da to nije reforma, nego „skup maksimalističkih zahtjeva“.

Glavni je prigovor da kolektivni ugovor u Njemačkoj pokriva tek oko polovice zaposlenih, pa druga polovica od reforme ne bi imala ništa.

Prijetnja demokraciji?

Na drugoj strani sindikati odbijaju bilo kakvu promjenu.

Predsjednica Saveza njemačkih sindikata (DGB) Yasmin Fahimi tvrdi da poslodavcima nije stalo do usklađivanja obitelji i posla, nego do većeg nadzora nad radnim vremenom zaposlenih.

Prema anketi DGB-a, 98 posto zaposlenih prihvaća ovakve izmjene, ali ne želi raditi nakon 19 sati.

Silke Zimmer iz uprave sindikata Verdi postojeći zakon smatra jednim od najvažnijih zaštitnih propisa koji se ne smije dirati. Odbacuje čak i ograničenje na kolektivne ugovore, iako bi ono moglo povećati broj zaposlenih koje ugovori pokrivaju.

Argumenti protiv duljeg radnog dana ne dolaze samo od sindikata. Prema istraživanjima, rizik od nesreće na poslu ili na putu kući nakon 12 sati rada dvostruko je veći nego nakon osam.

U anketi Instituta WSI gotovo tri četvrtine ispitanika strahuje od negativnih posljedica rada duljeg od deset sati. Udruženje liječnika Marburger Bund upozorava na rizik za sigurnost pacijenata.

Zaklada Hans Böckler otišla je najdalje i upozorila na prijetnju demokraciji - oni koji rade dulje od osam i pol sati dnevno znatno se rjeđe uključuju u politički, volonterski i društveni život.

U rukama novog ministra

Sada je sve u rukama Alexandera Schweitzera, novog ministra rada. O ključnom pitanju, hoće li zadržati ograničenje na kolektivne ugovore, još se nije izjasnio.

Ranije je, međutim, istaknuo da je Njemačka samo 2023. imala 1,3 milijarde prekovremenih sati, te poručio da su "potrebni su fleksibilni modeli koji moraju odgovarati životu ljudi".

Problem, dakle, ne vidi u premalo rada nego u pogrešnom strukturiranju.

Dopredsjednik Ljevice Luigi Pantisano već ga je pozvao da obrani dnevno ograničenje.

Schweitzerov stranački kolega Dirk Wiese, parlamentarni tajnik SPD-a, smiruje strasti. Prema njegovim riječima, koalicijski sporazum ne predviđa ukidanje zakona, nego tjedni maksimum uz obveznu digitalnu evidenciju, kako ne bi bilo neplaćenih prekovremenih sati.

Dogovor se zasad ne nazire. Koalicijski odbor početkom srpnja usvojio je paket od 34 mjere, ali radno vrijeme u njemu nije bilo, a demokršćani i socijaldemokrati i dalje se razilaze i oko tjednog maksimuma i oko obvezne evidencije.

Prioritet novog ministra je mirovinska reforma, pa analitičari ne očekuju da će uz nju otvoriti i bitku oko radnog vremena.

Do tada vrijedi stari zakon. Poslodavci se ne mogu pozivati na koalicijski sporazum ni na nacrt ministarstva kako bi prekoračili postojeća ograničenja.

Osmosatni dan, star 108 godina zasad ostaje, ne zato što ga netko brani, nego zato što se koalicija ne može dogovoriti kako ga srušiti.