Neobuzdani Erdogan smicalicama ugrožava Zapad: ‘Uz Putina, sad imaju još jednu opsesiju‘

Dio toga da neke zemlje budu ili postanu saveznici jest složiti se oko toga tko su im zajednički neprijatelji, a tko to nisu. U suprotnom, za savezom ne bi ni bilo potrebe. No, to je lakše reći nego učiniti, pogotovo kada je barem jedan saveznik na ego tripu u rangu, primjerice, ega sultana Otomanskog carstva, a u NATO savezu to bi opet bio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, navodi se u komentaru Bloomberga o postupcima Erdogana u aktualnim europskim i globalnim izazovima.

On, kako se navodi, igra isključivo svoju igru i zbog toga nepotrebno komplicira situaciju. Kako bi kod kuće izgledao jak uoči izbora idućeg lipnja, Erdogan se nastavlja poigravati umovima i prijatelja i neprijatelja podjednako, ne mareći ni koliko je ‘crno pod noktom‘ ugrožavaju li njegove smicalice koheziju Zapada i europsku sigurnost općenito.

Gotovo svih 30 zemalja članica NATO-a slaže se da je Rusija pod predsjednikom Vladimirom Putinom glavni protivnik saveza. Riječ "gotovo" ovdje je potrebno navesti zato što samo jedna članica - Mađarska predvođena premijerom Viktorom Orbanom - odbija nedvosmisleno stati uz Zapad i Ukrajinu protiv Moskve. Erdogan, pak, drži sve svoje opcije otvorenima, često mijenjajući ulogu u odnosima s Putinom. Ponekad to daje dobre rezultate, kao kad su dva državnika sklopila dogovor o ukrajinskom izvozu žita. U nekim drugim slučajevima, njegovi postupci i istupi izazivaju čuđenje i ‘podizanje obrva‘.

Neodgovornost po pitanju Finske i Švedske

Erdogan se još neodgovornije ponaša kada su u pitanju Švedska i Finska, dvije zemlje koje nisu članice NATO-a, a koje su nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada su ocijenile da im Kremlj predstavlja prijetnju, odlučile postati članice saveza. Njihovo članstvo, kako se navodi, bilo bi dobro za sve koji su uključeni. Te nordijske zemlje bile bi sigurnije s obzirom na članak 5 NATO-a, koji određuje načelo da je napad na jednu članicu, napad na sve članice. A NATO bi, s druge strane, bio pojačan u pogledu vojne moći i strateškog geografskog položaja tih zemalja.

No, Turska i Mađarska odugovlače s ratifikacijom ta dva zahtjeva, a Erdogan je glavni problem. Točnije, on ucjenjuje Švedsku da prihvati njegovo viđenje politike na Bliskom istoku. Za Erdogana su, naime, sve kurdske organizacije, bilo da imaju sjedište u Turskoj, Siriji ili drugdje, teroristi koje treba zabraniti i boriti se protiv njih. I želi da druge zemlje, posebno Švedska, slijede istu liniju.

Erdogan nije posve u krivu kada je u pitanju kurdski terorizam. U nedjelju je u Istanbulu eksplodirala bomba i ubila više osoba te desetke njih ozlijedila - jedna žena je uhićena, iako za sada nije posve jasna ključna priroda povezanosti s kurdskim organizacijama, kako je ustvrdio turski ministar unutarnjih poslova, navodi Bloomberg.

SAD i Europska unija također su zabranile Kurdistansku radničku stranku (PKK), kurdsku skupinu u Turskoj. No, nisu stavili na crnu listu YPG, kurdsku miliciju u Siriji koja ima ambivalentne veze s PKK i bila je saveznik u borbi protiv Islamske države (ISIL). Slično tome Švedska, u kojoj postoji velika kurdska dijaspora te je nekoliko članova parlamenta kurdskog podrijetla, također je do sada imala iznijansiran pristup pitanju. Erdogan, pak, želi tome stati na kraj.

Prijetnje Ateni ratom

Čini se da je Stockholm sada spreman ispuniti Erdoganove zahtjeve najbolje što može i imaju puno pravo činiti to - za Švedsku su, naime, članstvo u NATO-u i sigurnost u odnosu spram Moskve puno važniji od politike prema Kurdima.

No, ono u čemu je Erdogan u potpunosti pretjerao je Egejsko more. Najveću napetost unutar NATO-a već desetljećima predstavlja neprijateljstvo između dva nominalna saveznika, Turske i Grčke, koje se doista međusobno smatraju neprijateljima. Otkako su nastale raspadom Otomanskog Carstva, dvije države su u sukobu s isukanim oružjem u vezi otoka u Sredozemnom moru, prava na istraživanje morskog dna zbog nalazišta rezervoara prirodnog plina i još mnogo toga.

U posljednje vrijeme njihova ‘sparing borba‘ ponovno je nešto više od verbalnog razračunavanja. Grci se žale da Turci neprestano povređuju grčke teritorijalne vode i zračni prostor upadima u njih, dok Turci optužuju Atenu za ometanje turskih zrakoplova tijekom zajedničke NATO misije, pa čak i za zaključavanje protuzračnog sustava na turskim F-16 u blizini Krete.

Stoga se postavlja pitanje kome s ovakvim saveznicima trebaju neprijatelji. "Nemamo obvezu ako okupirate otoke", poručio je turski predsjednik prije neki dan grčkoj strani. “Učinit ćemo što je potrebno kada za to dođe vrijeme. Kao što mi to kažemo, možemo se pojaviti iznenada jedne noći". Dakle, Erdogan zapravo prijeti ratom drugoj zemlji NATO-a.

Sva savezništva, kao i većina obitelji, podrazumijevaju napetosti, a Erdogan već godinama igra ulogu ‘bête noire‘ (osoba koja kod drugih budi antipatije pa je nastoje zaobilaziti kad god je moguće, op.a.) na žalost ostalih saveznika - Erdogan je čak od Putina kupio protuzračni obrambeni sustav koji bi mogao ometati tehnologiju unutar borbenih zrakoplova američke proizvodnje.

U NATO-u prva tema nakon Putina

No, za razliku od Mađarske, primjerice, Tursku je i strateški nemoguće ostaviti po strani. Ta zemlja posjeduje drugu po veličini vojsku u NATO-a, nakon SAD-a, a zahvaljujući svojem geografskom položaju, može projicirati snagu u Crno, Egejsko i Sredozemno more, kao i jugoistočnu Europu, sjevernu Afriku, Kavkaz i Bliski istok.

Pokušaj da se shvati što Erdogan stvarno želi postao je stoga opsesija u prijestolnicama NATO-a, odmah nakon analiziranja Putinova uma. Neka od pitanja koja se postavljaju su je li Erdogan samo bahat pred izbore, pokušava li doći do dragocjenih vojnih dogovora sa SAD-om, želi li doista izgraditi Tursku po uzoru na Osmanlije, kao što Putin mašta o obnovi carstva nekadašnjih ruskih careva te, prije svega, bi li Erdogan bio pouzdan saveznik u slučaju rata.

Vremena su, navodi Bloomberg, preozbiljna za ovakvu vrstu smetnji, a Zapad mora ostati ujedinjen i jak. U tom cilju mora zbiti redove zajedno s nordijskim zemljama i ostaviti po strani drevne, ali prazne svađe i sukobe poput onih između Grčke i Turske. Pritom, jedan cilj mora nadjačati sve ostale - potrebno je odvratiti Putina od eskalacije i širenja rata koji je započeo, kao što bi Turci trebali podsjetiti svojeg predsjednika da je to jednako u interesu Turske kao i NATO-a.