ŠTO SAD S KOSTOM K.?

Ne može mu se suditi, niti izreći kazna, sutkinja nam je objasnila koji su sljedeći koraci

Bez obzira što učinili, upozoravaju eksperti, to su djeca koja trebaju pomoć. Ne može im se suditi kao odraslim ljudima

Privođenje Koste K.

 Cropix/Cropix

Dječak Kosta K., koji je osumnjičen za krvoproliće u beogradskoj osnovnoj školi koju je pohađao, tek će u srpnju navršiti 14 godina, što znači da se u trenutku počinjenja djela smatra djetetom bez kaznene odgovornosti te ne može biti uhićen, pritvoren ni zadržan, za njega neće biti suđenja niti izrečene kazne. Najvjerojatnije će biti, barem privremeno, smješten u neku ustanovu socijalne skrbi dok se ne utvrde njegove obiteljske prilike i eventualni propusti roditelja (zlostavljanje, zanemarivanje, neliječenje i slično).

Ustanove za djecu do 14 godina moraju biti ustanove otvorenog tipa, čak i kad se radi o djeci u sukobu sa zakonom, iz kojih djeca idu u redovne škole, imaju redovite aktivnosti i nastoji ih se, što je brže moguće, resocijalizirati i vratiti u društvo. Ustanovi li se da je zločin bio eksces te da roditelji imaju sve potrebne roditeljske kompetencije, bit će odmah vraćen u obitelj.

Sukladno zakonskoj proceduri, ako je dijete koje je počinilo neko kazneno djelo mlađe od 14 godina, policija će svejedno podnijeti kaznenu prijavu, no državno odvjetništvo će je odbaciti i o svemu obavijestiti centar za socijalnu skrb.

- Centar je tada dužan provjeriti obitelj djeteta te utvrditi kompetencije djetetovih roditelja. Treba utvrditi je li na počinjenje djela utjecalo to što su roditelji zlostavljali dijete, zanemarivali ga, nisu ga liječili ili nešto slično. Ako sumnjaju u to, dijete će, dok sa sigurnošću ne utvrde stanje stvari, najčešće smjestiti u ustanovu socijalne skrbi. Ustanovi li se da roditelji nisu pridonijeli počinjenju djela i da imaju potrebne roditeljske kompetencije, dijete se vraća u obitelj, najčešće uz određeni nadzor ili preporuke - objašnjava Lana Petö Kujundžić, dugogodišnja sutkinja i predsjednica Udruge sudaca za mladež.

Što dalje?

Utvrdi li se tako nešto za dijete za koje se sumnja da je počinilo tako teško djelo kao Kosta K., centar obično nastoji napraviti i plan kako dijete ponovno reintegrirati u društvo, prije svega u redovno školovanje, a da mu stigma trajno ne obilježi život. Utvrdi li se pak da su roditelji zlostavljali ili zanemarivali dijete, centar predlaže izuzimanje djeteta iz obitelji i smještaj u ustanovu ili u udomiteljsku obitelj, a protiv roditelja poduzima mjere poput podnošenja kaznene prijave zbog povrede prava djetata.

Ustanove za djecu - počinitelje kaznenih djela mlađe od 14 godina razmjerno su rijetke, a u Hrvatskoj djeluju kao tzv. male skupine, u kojima se s djecom radi u manjim zajednicama i nastoji ih se osposobiti za život u skladu sa zakonom. Stručnjaci svjedoče kako djeca u tim ustanovama najčešće dolaze iz razorenih obitelji, najčešće su u ranom djetinjstvu sami bili žrtve zlostavljanja i zanemarivanja, ili i jednog i drugog, dok u konačnici i sami nisu postali počinitelji. U hrvatskim ustanovama ne pamte da su ikad imali dijete koje je počinilo ovako teško kazneno djelo: najčešće se radi o imovinskim deliktima, krađama, obijanjima dućana i automobila i sličnom.

Takve su ustanove otvorenog tipa - s pozicije ljudskih i dječjih prava, upozoravaju stručnjaci, tako i treba biti. Bez obzira što učinili, to su djeca koja trebaju pomoć. Analize pokazuju da u sustavima, poput anglosaksonskog, u kojima se i djeci sudi kao odraslima u slučaju posebno teških kaznenih djela, djeca-počinitelji vrlo često sami sebi oduzmu život.

- Dogodila se strahota, ubijeno je osmero djece. Kad zgroženi počnemo razmišljati kako bi trebalo kazniti dječaka-počinitelja, trebamo razmisliti što želimo i što je u ovom slučaju pravda. Je li sustav u kojem će se ubiti još jedan dječak ono što želimo - pita sutkinja.

Slične odredbe

U Republici Srbiji na snazi su gotovo jednake zakonske odredbe kao i u Hrvatskoj. Propisano je da dijete prije 14. godine ne može odgovarati za kaznena djela jer se smatra da do te dobi ne može razumjeti ni kontrolirati vlastito ponašanje, ne može povezati uzroke i posljedice niti razaznati gdje prestaje igra, a počinje stvarnost.

- Granica kaznene odgovornosti izrazito je važan institut i ozbiljna stvar jer djeca nisu mali ljudi, oni su djeca. UN-ova Komisija za maloljetničko pravo savjetuje da ga odredi svaka država i savjetuje da to ne bude prije 14. godine. Većina europskih država drži tu granicu na 14 godina. Izuzetak su Engleska i Wales, gdje je ta granica, čini mi se, podignuta s 8 na 10 godina, zatim Škotska, u kojoj se radi o granici od 12 godina te, s druge strane, Finska i Norveška, koja smatra da djeca nisu kazneno odgovorna do 16. godine - ističe Petö Kujundžić.

image

Lana Peto Kujundžić

Ronald Gorsic/Cropix/Cropix

Da je Kosta K. već navršio 14 godina, smatrao bi se mlađim maloljetnikom, bio bi uhićen i vjerojatno zadržan u istražnom zatvoru. No, bez obzira na težinu kaznenog djela, ne bi mu mogla biti izrečena kazna maloljetničkog zatvora - takva je kazna moguća tek za djecu stariju od 16 godina.

Za mlađe maloljetnike od 14 do 16 godina mogu se izricati samo odgojne mjere, od kojih je najteža smještaj u odgojni zavod, zatvorenu ustanovu koja je predstavlja neku vrstu međuustanove između doma za odgoj (kolokvijalno popravnog doma) i maloljetničkog zatvora: takva se ustanova za mladiće u Hrvatskoj nalazi u Turopolju. Zavod je zatvorenog tipa, ima pravosudne policajce i rešetke, ali i odgajatelje, zatvoreni sustav školovanja itd.

- Protiv počinitelja između 14 i 16 godina vodi se pripremni postupak, što je pandan istrazi kod odraslih počinitelja, koji vodi državni odvjetnik. Tijekom tog postupka utvrđuju se okolnosti, ispituju svjedoci, prikupljaju liječnička izvješća, izvješća centra za socijalnu skrb i drugo te se sucu za mladež podnosi prijedlog. To bi kod odraslih bila optužnica, no kod maloljetnika se predlaže i sankcija, stoga se i naziva prijedlogom. Najteža sankcija za najteža kaznena djela u toj dobi je smještaj u odgojni zavod. Za razliku od odraslih, sankcija nema određeno trajanje - na primjer zatvor od dvije godine - već se izriče u zakonski propisanom intervalu, a odgojitelji odlučuju kad je "dosta", odnosno kad je dijete resocijalizirano - tumači sutkinja.

Mjera odgojnog doma

Mjera odgojnog zavoda ne može trajati kraće od šest mjeseci ni duže od tri godine, a mjera odgojnog doma - koji je otvorena ustanova - traje od šest mjeseci do dvije godine te se nakon maksimalnog roka mjera ne može produljivati.

Odgajatelj procjenjuje kad je dijete resocijalizirano, odnosno kad je spremno vratiti se u sredinu iz koje je izuzeto: to, bez obzira na težinu kaznenog djela, može, primjerice, biti za osam mjeseci i dijete je nakon toga "čisto".

Sutkinja Petö Kujundžić smatra da je takav pravni put, za koji se odlučila Europa, jedini ispravan. Podsjeća na slučaj dva desetogodišnjaka koji su prije 30-tak godina u Engleskoj ubili dvogodišnjaka kojeg su oteli iz šoping-centra, pretukli ga te ga ostavili na tračnicama pruge da ga pregazi vlak. Dječacima, učenicima 4. razreda osnovne škole, suđeno je kao odraslim osobama, uz odvjetnike i porotu, u javnom suđenju, uz kamere i televizijski prijenos. U konačnici su osuđeni na doživotni zatvor, ali uz mogućnost uvjetnog otpusta. Kaznu su odsluživali u klasičnom zatvoru za odrasle muškarce.

- Pušteni su, čini mi se, nakon 25 godina. Jednog od njih obitelj nije željela više vidjeti. Smješten je u socijalni stan, a svi u ulici su obaviješteni da im u susjedstvo dolazi ubojica koji je ubio dvogodišnje dijete. Ubijen je uskoro u dilerskom obračunu. Drugi je završio u psihijatrijskoj ustanovi i počinio je suicid. Nemojmo željeti takav sustav, čak ni nakon ovakve strahote. On samo odnosi još života - poručuje sutkinja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 22:50