Iako je ruska invazija razotkrila značajne slabosti vojnih kapaciteta moskovskog režima, također je bacila nimalo laskavo svjetlo na aspekte strateških odluka NATO-a.
Dužnost je Sjedinjenih Država i njihovih NATO saveznika da poduzmu proaktivne mjere za popunjavanje ovih praznina prije nego što ih iskoristi režim ruskog čelnika Vladimira Putina, upozorava ugledni časopis Foreign Policy.
Nedavno pristupanje Finske NATO-u, a uskoro vjerojatno i Švedske, povećali su kapacitet vojnog saveza u ključnim kompetencijama, uključujući podvodno ratovanje, obavještajnu zajednicu i topništvo u regiji Baltičkog mora. Ipak, postoje zabrinjavajuće manjkavosti duž sjevernog krila NATO-a, posebno na Arktiku i u njegovom okruženju, koji otkrivaju značajne propuste nekoliko ključnih članica saveza da ispune svoje obveze suočene s neumornim interesom Moskve za Daleki sjever.
Rusija je uspješno iskoristila nekoliko čimbenika kako bi osvojila manevarski prostor u regiji. Postoji više arktičkih otoka i onih u neposrednoj blizini koji kontrolu nad nacionalnom obranom prepuštaju većem entitetu. U slučaju Svalbarda (Norveška), Farskih otoka (Danska) i Grenlanda (Danska), istovremeno prepuštajući visok stupanj autonomije lokalnim vlastima.
U svakom slučaju, Moskva je proširila svoj utjecaj uz premalen otpor Osla ili Kopenhagena.
Na Svalbardu, koji se nalazi na pola puta između Norveške i Sjevernog pola, Rusija je iskoristila dvosmislenost ugovora iz 1920. godine koji ograničava suverenu sposobnost Norveške da se uključi u tradicionalne obrambene aktivnosti na otoku, kako bi povećala gospodarski i politički utjecaj Rusije.
Moskva održava solidnu prisutnost u rudnicima na Svalbardu i inzistira na tome da Oslo ne može nametnuti globalne sankcije na pošiljke tamošnjim ruskim naseljima. Norveško tumačenje vlastitih ugovornih obveza dopustilo je rast ruske, ali i kineske prisutnosti na strateški vitalnom otoku koji posjeduje značajne prirodne resurse, među kojima su ugljen, cink, bakar i fosfat.
Unatoč ugovoru koji potvrđuje ‘apsolutni suverenitet‘ Norveške nad otokom, Oslo smatra da zabrana korištenja Svalbarda u ‘ratne svrhe‘ iz ugovora ozbiljno ograničava taj suverenitet. Međutim, može se tvrditi da Oslo, poštujući suverenitet i obveze prema NATO-u, ima obvezu osigurati poštivanje međunarodnog prava na Svalbardu, uključujući provedbu sankcija.
Farski otoci, za čiju se obranu brine Danska, ostali su domaćini brojnim ruskim ribaricama tijekom sukoba u Ukrajini, prema sporazumu između Rusije i Farskih otoka iz 1970-tih godina. Slična ruska plovila optužena su za špijunažu, pa čak i sabotažu, prisjetimo se samo prekid komunikacijskih veza u Sjevernom moru.
Nesposobnost Kopenhagena da učinkovito intervenira po tom pitanju ostavila je njegove NATO partnere na sjevernom krilu saveza ranjivima na asimetričnu rusku taktiku.
Nedavni napori Farskih otoka da ograniče kretanje ruskih ribarskih brodova u vodama otoka nisu posve urodili plodom - Rusi su zadržali pravo na pristup.
Naime, Zakon o vanjskoj politici iz 2005. godine dopušta Farskim otocima značajnu autonomiju u vanjskim poslovima vezanima za pitanja koja su isključivo u nadležnosti njihove vlade, a ovo pitanje bi trebalo uključivati dodatni doprinos iz Kopenhagena i koordinaciju s prioritetima danske vanjske politike.
Grenland je dugo bio zona sukoba između Danske s jedne strane i Moskve i Pekinga s druge. Rusija i Kina izuzetno cijene potencijal prirodnih resursa i strateški položaj teritorijalnih voda između Grenlanda, Islanda i Ujedinjenog Kraljevstva, poznate kao GIUK prolaz, koje odvajaju sjeverni Atlantski ocean od Sjevernog mora i Norveškog mora.
Kako je lokalna autonomija Grenlanda rasla, tako je porasla i njegova osjetljivost na vanjski utjecaj. Pad autoriteta Kopenhagena pružio je dovoljno prilika za natjecanje vodećih sila na najvećem otoku na svijetu.
Dok se napredak Grenlanda prema većoj autonomiji čini gotovo neizbježnim, Kopenhagen ima priliku postaviti parametre vanjskopolitičkog odnosa za naredna desetljeća inzistirajući na većoj koordinaciji u područjima koja izravno utječu na njegove obveze u NATO-u i obrambene povlastice.
Kako se odnosi između Grenlanda i Danske razvijaju, Kopenhagen mora jasno povući granice u međunarodnim odnosima gdje su na kocki njegovi vitalni interesi i interesi NATO saveznika, kako ističe Foreign Policy.
Sjeverno krilo saveza također pati zbog strateškog zanemarivanja u Kanadi pod vlašću premijera Justina Trudeaua, koja trenutačno troši otprilike 1,3 posto BDP-a na obranu, što je znatno ispod zahtjeva NATO-a od 2 posto.
Odavno je donesen plan za zamjenu zastarjele flote ledolomaca u Ottawi, ali vlada već nekoliko puta nije uspjela isporučiti ili čak odrediti datum za zamjenu. Unatoč opetovanim upozorenjima unutar vojske da Kanada nema kapaciteta da se suprotstavi moskovskom oživljavanju militarizacije Arktika, Ottawa se uključila u maštovite rasprave o indo-pacifičkoj strategiji koja ostavlja SAD i NATO ranjivima u zapadnoj hemisferi.
Ovi izazovi zahtijevaju ozbiljna rješenja u cijelom savezu, počevši od integrirane arktičke strategije NATO-a koja se nadovezuje na rad pojedinačnih članica (kao što je nedavna arktička strategija Sjedinjenih Država) kako bi se stvorilo zajedničko razumijevanje za izazov obrane krajnjeg sjevera i dodjelu dovoljnih resursa radi učinkovitosti. To bi vjerojatno uključivalo jedinstveno NATO-ovo Arktičko zapovjedništvo koje bi na odgovarajući način usmjeravalo resurse kroz područja ratovanja; koordinirati zajedničku obuku za ratovanje na Arktiku te iskoristiti odgovarajuće prednosti koje savezu donosi pristupanje Helsinkija i uskoro Stockholma, uključujući vještine razbijanja leda i ratovanja na Arktiku.
Osim toga, Sjedinjene Države moraju surađivati sa svojim partnerima u Kopenhagenu, Oslu i Ottawi kako bi potaknule odvažniju strategiju na dalekom sjeveru. Rusiji se ne može dopustiti da djeluje gotovo nekažnjeno na Farskim otocima ili prijeti NATO-ovim strateškim komunikacijama kroz utjecaj na Grenlandu ili Svalbardu.
Kina, sa svojom inicijativom Polarnog puta svile, ozbiljno je zainteresirana za povećanje svoje prisutnosti u regiji i besmisleno se proglasila "državom blizu Arktika". Sjedinjene Države trebale bi raditi i multilateralno kroz NATO i bilateralno s Dancima, Norvežanima i Kanađanima kako bi pružile obavještajnu potporu potrebnu da se spriječi ugroza sjevernog krila saveza zbog dvosmislenih pravnih statusa.
Mnogi s obje strane Atlantika s pravom slave uspjeh NATO-a u okupljanju kako bi se oduprli agresiji Moskve u Ukrajini, kao i u pristupanju Švedske i FInske. Ipak, ostaje još mnogo posla da se osigura sigurnosni kišobran predviđen Sjevernoatlantskim ugovorom.
Budući da NATO iduće godine obilježava 75. godišnjicu bio bi možda zgodan trenutak za reorganizaciju kako bi mogla odgovoriti na postojeće prijetnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....