A ŠTO ĆEMO SAD?

Najveći donator anti-nuklearnog programa povukao sav novac u najgorem mogućem trenutku

Pozitivan znak je povećan interes među donatorima za promatranje nuklearnog rata kao egzistencijalnog rizika

Antinuklearni prosvjed u Hiroshimi

 Takuya Yoshino/AFP

Ruski predsjednik Vladimir Putin eksplicitno je zaprijetio upotrebom nuklearnog oružja. Iako mnogi - uključujući i američkog predsjednika Bidena - uvjeravaju javnost da je nuklearni sukob malo vjerojatan, uznemirujuće zvuči nedavna simulacija Princetonovog Programa za znanost i globalnu sigurnost da bi u slučaju takve eskalacije u prvim satima bilo već oko 34,1 milijuna žrtava, piše Vox.com.

Pa što ljudi - posebno razni filantropi nepovezani s vladama - rade da do toga nikad ni ne dođe? Nažalost, ne baš puno, kaže Emma Belcher predsjednica Zaklade Ploughshares, jedne od rijetkih koja se bavi financiranjem istraživanja o takvim pitanjima.

'To je tek kap u moru u usporedbi s ostalim temama koje se financiraju, poput klimatskih promjena', kaže Belcher.

No nije uvijek bilo tako.

Od početka atomskog doba, dakle u 1950-im godinama prošlog stoljeća, znanstvenici su se sastajali i pokušavali dogovoriti denuklearizaciju. 1980-tih godina tražio se način kako demontirati nuklearno oružje u post-sovjetskim republikama, a 1982. godine oko 750.000 ljudi i Central Parku u New Yorku prosvjedovalo je protiv nuklearnog naoružanja.

Iako se nije puno postiglo, zbog nedavnih događaja i prijetnji uporabom nuklearnog oružja, sve se češće govori o tome da bi filantropi trebali češće financirati upravo takve stvari.

No kako, zapravo, novac iz raznih dobrotvornih zaklada pomaže u uklanjanju opasnosti od nuklearnog rata?

Ponekad filantropi financiraju stvarne, fizičke akcije. Joan Rohlfing, predsjednica Inicijative za nuklearnu prijetnju (NTI), kaže da je NTI pomogao uspostaviti Banku nisko obogaćenog urana Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u Kazahstanu. To je postrojenje u kojem ne-nuklearne sile mogu nabaviti uran za nuklearne elektrane, a da ne dođu u napast da izgrade vlastita postrojenja za obogaćivanje, koja bi se mogla koristiti za proizvodnju oružja. Trećina sredstava za postrojenje došla je od NTI-a, koji je uglavnom financiran od strane zaklada i pojedinaca. To je hvale vrijedan program, ali više usmjeren na sprečavanje nuklearnog terorizma, nego mirenje zavađenih nuklearnih sila.

Jedna takva zaklada financirala je diplomatske napore koji su doveli do potpisivanja ugovora o nuklearnoj redukciji između SAD-a i Rusije 2010. godine i nuklearnog dogovora s Iranom 2015. godine.

Slavna Pugwash konferencija omogućila je znanstvenicima iz svih zemalja da slobodno raspravljaju o nuklearnoj energiji i nuklearnom razoružanju, a značajna sredstva uspjeli su prikupiti i 'Track II' razgovori u kojima su također sudjelovale razne zemlje.

Stručnjaci iz SAD-a, Rusije, Kanade i mnogih europskih država okupljaju se i u Euro-atlantskoj sigurnosnoj grupi, koju Rohlfing opisuje kao 'Track 1,5'. U toj skupini sjedi i bivši Putinov ministar vanjskih poslova Igor Ivanov, a grupa je izdala priopćenje vezano uz sukob u Ukrajini i pozvala na deeskalaciju.

No osnovna funkcija financiranja takvih programa je oformiti think tankove i stručne skupine koji će educirati dužnosnike raznih zemalja. Robert Gallucci, iz jedne od najvećih takvih zaklada, Zaklade MacArthur, koji je bio glavni pregovarač i radio na dogovoru sa Sjevernom Korejom, kazao je da je osnovna svrha njegova financiranja programa tâ da obuči i educira buduće znanstvenike koji bi mogli utjecati na političare.

Gallucci kaže kako su odabrali škole poput King’s College London, JFK School i Princetona kako bi povećali broj analitičara i osigurali da ljudi nastave pričati o tome te da za Nuclear Posture Review (NPR) ne piše samo 'stara garda'.

Plodovi tog nastojanaj već su vidljivi, posebno kod američkih demokrata.

Obamini najviši savjetnici za nuklearnu energiju došli su iz Carnegie centra u Moskvi, koji se takožer oslanja na filantropsku podršku. Bonnie Jenkins, Bidenova državna tajnica za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost, godinama je radila na Harvardskom projektu za upravljanje atomskom energijom. Filantropska podrška dala im je prostor za učenje i razvoj stavova prije nego su počeli raditi za vladu.

Gdje je novac?

Financiranje za sve gore navedeno, postoji, ali je prilično skromno.

Peace and Security Funders Group, organizacija zaklada i drugih filantropskih organizacija, procjenjuje da je 2020. godine na globalnoj razini za nuklearna pitanja dano oko 47,7 milijuna dolara, i to bez novca kojeg je osigurala američka savezna vlada (koja je dala oko 80,2 milijuna dolara).

Dakle, privatni donatori dali su oko 47,7 milijuna dolara za razne projekte poput Inicijative za nuklearnu prijetnju, no taj je novac prije svega bio utrošen na razne biološke rizike i borbu protiv covida.

No 47,7 milijuna dolara godišnje jednostavno nije dovoljno da se otkloni nuklearna prijetnja. A bazen se dodatno smanjuje. Stručnjaci na tom području rekli su da je došlo do naglog pada potpore nakon kraja Hladnog rata. Zatim je prošle godine Zaklada MacArthur objavila da će se udaljiti od nuklearnih problema.

To nije prvi takav šok s kojim se nuklearna zajednica suočila: Zaklada Hewlett uložila je 24,7 milijuna dolara u svoju Inicijativu za nuklearnu sigurnost od 2007. do 2015. prije nego što je također napustila taj teren.

MacArthurova odluka o povlačenju iz tog polja, stigla je nedugo nakon što je istraživačka grupa N Square objavila izvješće u kojem je 72 aktivista za smanjenje nuklearne prijetnje opisalo odakle stiže najviše opasnosti.

Opisali su tako svijet u kojem dominiraju muške figure (uglavnom bijelci) pri kraju svojeg radnog vijeka, kojima je napredak na početku karijere bio težak, gdje različite institucije ne rade učinkovito i gdje bi se 'vrlo kritična i ponekad neugodna kultura', mogla smatrati otrovnom.

Otkako se povukla iz nuklearnih pitanja, Zaklada MacArthur nastoji smanjiti stopu ubojstava u Chicagu. Iako je tamo još uvijek mnogo takvih krvavih zločina, možda bi ih bilo i više da Zaklada MacArthur nije djelovala. No neće dobiti nikakve pohvale za zločine koji se nisu dogodili - baš kao niti za nuklearni rat koji nije započeo. Ne postoji kvantitativni pokazatelj koji može reći financijerima i primateljima bespovratnih sredstava koliko dobro rade, stoga su neophodne subjektivnije, kvalitativne metode.

Jedna je opcija, kaže Emma Belcher iz Fonda Plowshares, 'praćenje procesa': 'Možete obaviti intervjue s državnim dužnosnicima kako biste utvrdili što utječe na njihovo razmišljanje i odakle su dobili te ideje.' Ovo nije savršeno, ali sugerira da filantropska ulaganja mogu biti produktivna.

Rohlfing iz Nuclear Threat Initiative daje primjer Programa za smanjenje prijetnje, ranije poznat kao 'Nunn-Lugar' prema zagovarateljima u Senatu, koji je osigurao sredstva za razgradnju nuklearnog oružja u bivšim sovjetskim državama poput Ukrajine i Kazahstana. Program je 'nastao pomoću financiranja Carnegie Corporation na Harvardu kako bi se napravila studija o tome kako denuklearizirati bivše nuklearne države nakon raspada Sovjetskog Saveza', kaže Belcher. Bilo je to 'možda najvažnije ulaganje u uklanjanje tisuća komada nuklearnog oružja tijekom sljedećih nekoliko desetljeća'.

Znak nade: Postoje nove grupe za financiranje prijekata o denuklearizaciji

Jedan pozitivan znak je povećan interes među donatorima za promatranje nuklearnog rata kao egzistencijalnog rizika koji bi mogao ozbiljno oštetiti ili čak okončati ljudsku civilizaciju.

Open Philanthropy Project i Good Ventures, koje velikim dijelom financiraju donatori Cari Tuna i Dustin Moskovitz, nedavno su ponudili neka sredstva za istraživanje proizvodnje hrane nakon velike nuklearne katastrofe i onoga što bi nuklearni sukob učinio klimi.

Longview Philanthropy, također se angažirala oko nuklearnih pitanja. Carl Robichaud, koji je dugo godina osiguravao grantove o nuklearnim pitanjima u Carnegie Corporationu, trenutno je savjetnik Longviewa i kaže da će tomj temi uskoro posvetiti više vremena. 'U Longviewu vidim tim koji stvarno shvaća dugoročnu važnost ovog pitanja kao i potencijalnog katastrofalnog rizika koji utječe na sve koji danas žive, kao i na generacije koje dolaze', rekao je Robichaud.

No i njima će biti jednako teško procijeniti učinkovitost njihovih intervencija, kao i bilo kojem nuklearnom donatoru još od izuma takvog oružja.

Ali sukob u Ukrajini trebao bi naglasiti činjenicu da prijetnja nuklearnim ratom nije završila s Hladnim ratom. Ona je i dalje vrlo živa i eskalira kako se američko-ruski odnosi pogoršavaju. Malo više sredstava za sprječavanje svjetskog rata možda i nije najgora stvar na svijetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:52