ODLAZAK U MARIUPOLJ

‘Na prvoj kontrolnoj točki prvi put sam vidjela ruske vojnike, šokirala sam se kako ti momci izgledaju...‘

Dok svi pokušavaju pobjeći iz pakla Mariupolja, jedna hrabra žena krenula je u drugom smjeru kako bi spasila roditelje. Ovo je njezina priča...

Mariupolj

 Ilya Pitalev/AFP

Kad su ruske snage okružile Mariupolj, jedna je Ukrajinka poduzela nevjerojatno putovanje u opkoljeni grad kako bi spasila svoje roditelje. Ona je među malobrojnim ljudima koji su prihvatili rizik od napada ili otmice i provezli se kroz blokade i prvu liniju fronte. Novinarima BBC-ja je ispričala o 'apokalipsi' kojoj je ondje svjedočila.

Nekoliko dana nakon početka ruske invazije, Anastasia Pavlova je shvatila što će to značiti za Ukrajinu. Ova je 23-godišnjakinja pobjegla iz Harkiva, grada koji je otpočetka bio izložen neselektivnom granatiranju stambenih područja. Anastasia i njezin zaručnik Abakelia su otišli na jug u grad Dnjipro. Osjećala se sigurnije ondje u neboderu u kojem živi njegova obitelj. No bila je očajna zbog sudbine svojih roditelja koji su živjeli u predgrađu Mariupolja.

Njezina majka Oksana imala je vjere. Svoj je mir našla u molitvama i brizi za ruže oko njihove male kuće u industrijskoj četvrti Čerjomuški. Za ovu 54-godišnju vjeroučiteljicu, ovaj je grad najposebniji u Ukrajini. 'Ima važno i veliko ime - Mariupolj. Nazvan je po Djevici Mariji', objašnjava.

No njezine su molitve posustale kako su ruske snage napredovale.

'Dan za danom, granate različitih kalibara prelijetale su krov naše male kuće', kaže Oksana. 'Četvrtog dana sam pomislila: 'Neću se iz ovoga izvući.'

image

Mariupolj

Ilya Pitalev/AFP

Mariupolj se ubrzo pretvorio u ono što su razne humanitarne organizacije opisale kao 'pakao', nakon što su ruske snage opkolile grad. Usred borbi, civili su tragali za hranom i vodom - tekuća voda i struja su prekinute, a komunikacije su se srušile. Ubijene su tisuće ljudi. Vojne kontrolne točke kontrolirale su izlazak i ulazak u grad. Projektili Grad iz sovjetske ere - koji se lansiraju s kamiona i koji se ponekad opisuju kao 'oluja s tučom' - pogodili su područje u kojem su živjeli Oksana i njezin suprug Dmitri. 'Nisam mogla do zraka', prisjeća se opisujući razaranje biblijskim izrazima. 'To je bilo strašno!'

Oksana je uspjela razgovarati s kćerkom u jednom kratkom telefonskom razgovoru. Upozorila je Anastasiju da ne dolazi. No kasnije u ožujku, pet tjedana nakon početka rata, Anastasija je odlučila pokušati doći u Mariupolj, a to je putovanje bilo toliko opasno da su ga poduzimale tek rijetke humanitarne organizacije. Unajmila je kombi i vozača od humanitaraca koji su također pokušali ući u grad pomoći u evakuaciji ljudi. Napustili su Zaporižja, sjeverozapadno od Mariupolja, što je posljednji relativno siguran grad prije prve crte bojišnice.

'Nitko nije želio biti na početku kolone', kazala je Anastasia. 'Mislili su da ako netko želi zapucati na kolonu, prvo će pucati u vozilo koje vodi. Moj vozač je bio vrlo hrabar. Rekao je: 'Mi ćemo biti prvi'. Držala sam se za sjedalo i pomislila: 'Ok, to je to. Odlučila sam i neka bude što bude.'

image

Mariupolj

Ed Jones/AFP

Prije polaska su se fotografirali ispred kombija. 'Na slici se smiješim, ali uplašena sam koliko se to uopće može biti.'

Anastasia je postajala sve nervoznija dok su vozili kroz 260 km teritorija pod kontrolom Ukrajinaca, prošli prvu crtu i stigli do prve ruske kontrolne točke. Iznenadila se što su ondje zatekli 'mršave mladiće kojima je bilo neugodno reći nam da otvorimo auto'. Kad su ušli na teritorij pod kontrolom Rusa, pojavilo se još vojnih stražara u uniformama samoproglašene republike Donjeck koju podržava Rusija.

'Na jednoj takvoj točki, dok su nam provjeravali dokumente, jedan je vojnik uperio automatsku pušku u naše glave', kazala je. Htjeli su znati zašto putujemo u grad. Objasnila je da idu pomoći njezinim roditeljima i donijeti lijekove njezinom ocu.

Tresla se od straha. 'Činilo se kao da će nam svaki čas zaplijeniti vozilo, ubiti nas, silovati... Stalno očekuješ da se tako nešto desi. To je strašno! Shvatiš da se ovdje uopće ne poštuju nikakav ljudska prava.'

image

Mariupolj

Ed Jones/AFP

U međuvremenu su Oksana i njezin suprug Dmitri spavali su na podu pod debelim slojem pokrivača i jastuka nadajući se da će tako preživjeti napad. Kuća se tresla od silnog granatiranja i udara. Njihovi su susjedi cijepali drva kako bi u dvorištu naložili vatru i nešto skuhali.

'Čak i pod granatama, shvatili smo kolika je povezanost među ljudima', kaže Oksana.

'Ova pomoć je bila kao izreka koju imaju u ratu - 'spas se nalazi u milosrđu', u međusobnoj pomoći. Netko ima pristojnu peć, a mi smo imali malo heljde. Drugima je ostalo vode. Posjetili smo jednog starijeg čovjeka u susjedstvu. Tješili smo se međusobno i zbog toga nismo bili toliko uplašeni.'

Anastasia nije znala hoće li zateći svoje roditelje žive. Putovali su devet sati i stigli u razoreni grad. Opisuje užasno putovanje miniranim cestama i plitke grobove kraj ceste posute smećem koje raznosi vjetar.

U Mariupolj su ušli nešto prije policijskog sata. Anastasia kaže da je osjećaj bio kao da je smak svijeta.

'Oko vas gore automobili, tenkovi, rupe u kućama, crne zgrade sa srušenim krovovima. Gomile jako prljavih ljudi praznih očiju prate naša vozila miniranom cestom. Sve im je oduzeto, rođaci ubijeni.'

'U početku gledate u grobove, uplašeni ste i zbunjeni. Ali kada ih vidite 10 ili 20, samo prolazite. Možda je to do mene, ali nekako vam se čini da se brzo naviknete na ove zvjerstva.'

Pokušali su proći kroz centar grada, ali su borbe bile intenzivne. Na tamošnjoj kontrolnoj točki, Anastasia kaže da im se granatiranje opasno približilo. Vojnici su im rekli da imaju dvije minute da odu ili će pucati na njih. Umjesto toga, odlučili su kružiti oko tog dijela grada nešto zapadnije. Bližila se noć i policijski sat i krenuli su prema zapadnom predgrađu Volodarske, gdje su čuli da je škola prenamijenjena u izbjeglički kamp.

image

Mariupolj

Ilya Pitalev/AFP

'Ovo je vjerojatno bilo drugo najstrašnije iskustvo', kaže Anastasia. 'Bilo je bolno vidjeti ljude u ovom izbjegličkom kampu.' Civile unutra trebale su odvesti moskovske snage u regiju Rostov u Rusiji i u Donjeck u istočnoj Ukrajini. Taj proces Ukrajina naziva 'filtracijom', a Zapad ga osuđuje kao deportaciju. Moskva ga opisuje kao humanitarni koridor za evakuaciju civila. 'Ima ljudi koji su izgubili sve. Znaju da ih nitko ne želi. Logor im je jedina šansa da prežive', kaže Anastasia.

'Jako mi je pozlilo nakon onoga što sam vidjela unutra. Na podu i hodnicima, u učionicama i teretani ljudi leže gotovo jedni na drugima. Sve je pomiješano - bake, djedovi, žene, djeca. Tamo se teško diše, a ljudi nisu imali pristup tekućoj vodi mjesec dana', kaže ona. 'U redu za hranu mogu se čuti strašne priče. Jedna baka je rekla da je provela 10 dana u podrumu bez hrane. Svaki dan je pila samo jedno sirovo jaje. Nakon što sam čula njene riječi, počela sam plakati', ona kaže.

Anastasia kaže da je te noći u Mariupolju svjedočila 'apokalipsi'. 'Osjećala sam se kao da se sve u meni srušilo. Činilo se kao da je sve u što smo vjerovali, sve dobro, moja percepcija ljudi, ideja da živimo u civiliziranom društvu... sve je bilo pogrešno. Kao da sam cijeli život bila u krivu, da su ljudi u stvari barbari i da ljudski život ništa ne vrijedi. Cijelu noć i jutro razmišljala sam o tome.'

Anastasia je došla do roditelja drugog dana. 'Nisam se mogla radovati, ali nisam mogla ni plakati', kaže ona. Roditeljima je rekla: 'Plakat ćemo na ukrajinskom teritoriju.'

Njezina majka Oksana Anastasiju naziva 'herojem'. Stanovnici na ulici bili su zaprepašteni što je stigla do Mariupolja, a Anastasia kaže da nitko nije znao što ponijeti sa sobom. Rekla je majci da donese njezinu omiljenu odjeću. Uspjeli su evakuirati nekoliko svojih susjeda. 'U kombiju smo izveli osam ljudi.'

Ali Anastazija i dalje misli na one koji ne mogu izaći. 'Moraju pokušati preživjeti, ​​čak i ako je Mariupolj okupiran. Svaki dan su pod vatrom. Mnogi ne žele otići, ne žele napustiti svoje domove, niti grob muža ili žene.'

Sada su njezini roditelji u nešto sigurnijem gradu na zapadu Ukrajine, dok je Anastasia ostala u Dnjipru sa svojim zaručnikom Abakelijom. Osjeća grižnju savjesti jer je svoje roditelje odvela na sigurno, dok su drugi ostali. 'Svakog dana saznajem da su neki moji kolege iz razreda ili neki moji rođaci tamo poginuli ili ozlijeđeni', kaže Anastasia.

Njezina majka Oksana razmišlja o mariupoljskoj noćnoj mori. 'Za svaki zločin ima kazna', kaže ona. 'Kalež gnjeva se puni... i tu je Božji bijes.'

No, i dalje je puna nade jer joj je, kaže, spas donijela kći. 'Ona je uzor mnogima', kaže Oksana. 'Ako želiš biti spašen i ostati hrabar, moraš vjerovati.'

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 09:44