PUTINOV NOVI FRONT

‘Mora stalno biti u pokretu! On živi rat, a postoji tek jedan luksuz koji si ne može priuštiti...‘

Sve ovo nudi malo utjehe onima koji se nadaju završetku krvave invazije na Ukrajinu

Vladimir Putin

 Afp/Afp/Profimedia/Afp/afp/profimedia

Više od dva desetljeća obični ljudi u Rusiji kojom vlada Vladimir Putin mogli su računati na barem jedno temeljno pravo - pravo da budu pasivni. Sve dok su bili voljni zatvarati oči pred korupcijom u državnom vrhu i beskrajnom vladavinom Putinovog režima, od njih se nije tražilo da pokažu aktivnu podršku vlastima. Što god Rusija radila u svijetu, njih se nije moralo ticati - pod uvjetom da se nisu miješali u poslove elite, mogli su slobodno živjeti svoje živote.

No, kada su ruske vlasti najavile svoju "djelomičnu mobilizaciju" u rujnu i listopadu prošle godine, to im je pravo oduzeto i više nije bilo moguće ostati ‘isključen‘, navodi u svojoj analizi za Foreign Affairs Andrej Kolesnikov iz Zaklade Carnegie za međunarodni mir. Rusi, koji su ekonomski ovisni o državi sve više i više, uvidjeli su da moraju biti aktivni ‘putinovci‘ ili se, u najmanju ruku, pretvarati da jesu, navodi dalje autor. Prilagođavanje režimu i iskazivanje podrške "specijalnoj vojnoj operaciji" sada su gotovo ključni da se bude dobar građanin. No, još uvijek je moguće izbjeći demonstraciju vjernosti ruskom autokratu, a Rusija još nije ni potpuno totalitaran sustav.

Nacija ‘cinkaroša‘ čiji su heroji kriminalci i zločinci

Ipak, značajan dio društva - primjerice učitelji - prisiljeni su sudjelovati u javnim akcijama potpore režimu i njegovoj politici, poput lekcija o patriotizmu koje su sada obavezne u školama ponedjeljkom. Često su to najobičniji rituali, no ponekad su iskazani osjećaji stvarni. Dragovoljna ‘cinkanja‘ i prokazivanja su učestala i zapravo se potiču. Primjer toga je zloglasni slučaj učiteljice koja je prokazala 13-godišnju djevojčicu jer je nacrtala antiratni crtež - otac djevojčice je uhićen, a ona je smještena u sirotište. U travnju je, pak, bivši predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev pozvao građane da prokazuju one koji primaju novac ili poslove iz ukrajinskih izvora.

Za Putina je stvaranje takve nove poslušne Rusije na neki način jednako važno kao i ono što se događa u Ukrajini. Gotovo od početka invazije, Kremlj vodi i drugi rat, u samoj Rusiji, a ovaj rat vjerojatno neće završiti čak i ako se sukob u Ukrajini ‘zamrzne‘. Rusko civilno društvo i dalje će se suočavati sa sustavnim ugnjetavanjem.

Režimu je jasno da stvaranjem atmosfere mržnje i međusobnog nepovjerenja može dio društva učiniti netolerantnijim prema onima koji se protive Putinu i ratu. Dok su nekadašnji sovjetski heroji bili ljudi kao što je Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru, sada su primjeri "herojskog" ponašanja pripadnici separatističkih formacija ili proratni blogeri s kriminalnom prošlošću, poput nedavno ubijenog vojnog blogera koji je djelovao pod pseudonimom Vladlen Tatarski (pravog imena Maksim Fomin, op.a.). Rat je takve ljude uzdigao na visine i pretvorio u ‘heroje‘.

Ruski rat kod kuće pokrenut je puno prije invazije na Ukrajinu, navodi Kolesnikov. Tijekom proteklog desetljeća, dok je njegov hiperautoritarni model vladavine sazrijevao, Putin je u ruskoj javnosti uspio pobuditi zahtjeve za imperijalnom veličinom koji su dugo vremena bili potisnuti. Dok je buržoaski konzumerizam polako zamijenila retorikom velike sile i napadom na civilno društvo, vlada je pronašla uglavnom popustljivu publiku u populaciji koja jest bila navikla na tržišne odnose, ali nije razumjela praktično značenje demokracije.

No, kvalitativni skok u javnom raspoloženju dogodio se s Putinovom aneksijom Krima 2014. godine "To je to. Opet smo veliki!" mislili su tada mnogi Rusi. S druge strane, taj imperijalni impuls i sve veće odvajanje Rusije od Zapada potaknuli su ljude da prihvate primitivnije razumijevanje svijeta.

Primordijalni instinkti

Ipak, to ne znači da su Rusi htjeli rat - htjeli su normalan život, navodi autor. No, domovina, koju je predstavljao Putin, uputila je poziv: ‘Napadnuti smo. Odgovorili smo preventivnim udarom i moramo ostati složni. Oni koji su protiv su nacionalni izdajnici‘. Nakon više od godinu dana rata, taj narativ i stav ukorijenio se u općoj svijesti. Postoji zamor od rata, a više od polovice ispitanika u anketama neovisne agencije za istraživanje javnog mnijenja Levada centar navode da žele mir - iako istovremeno i u pravilu, i dalje smatraju Donbas i Krim ruskim teritorijem.

Erozija javnog morala bila je dramatična. Zapanjujuće je da je za obične ljude ono što im Putin može prodavati više nije modernizacija, ekonomski napredak i sve veći životni standard koji su se obećavali, već vraćanje u brutalniju prošlost. Sve više raste ponos u Rusiji time što se zemlja oslanja na vlastite resurse i svoju sliku o sebi kao jedinstveno, žilavoj zemlji naoružanoj nuklearnim oružjem i divljačkim plaćenicima.

Otkako je počeo rat u Ukrajini, mali, ali vrlo glasan dio ruskog društva - možda 15 posto, kako procjenjuju neki sociolozi - zahtijevao je nemilosrdnost prema ruskim neprijateljima i sumnjičavost prema svim sugrađanima koji ne slijede partijsku liniju (Putinove stranke) i za koje bi se moglo ispostaviti da su prijetnja naciji ili, kako se izrazio Putin, "ološ". Sve arbitrarniji pravosudni sustav sada izriče poprilično visoke zatvorske kazne neistomišljenicima, a javnu kulturu nekažnjivog nasilja nečim posve normalnim čini Jevgenij Prigožin, šef grupe Wagner, paravojnog ‘izvođača radova‘, s bliskim vezama s Kremljom.

No, promjena u stavovima javnosti poklopila se s još jednom, drugačijom i važnijom promjenom - onom kako se Rusi odnose prema režimu. Ranije je rusko društvo bilo definirano modelom ‘mi naspram njih‘. ‘Mi‘ su bili obični, nemoćni Rusi, ali koje se uglavnom puštalo na miru; "Oni" se odnosilo na one na vrhu, u Kremlju i na drugim ‘jakim‘ adresama, one koji su živjeli u palačama i ljetovali na jahtama te s prezirom gledali na ostale ljude. Međutim, kao posljedica rata, taj se vertikalni model transformirao u drugačiji, mnogo horizontalniji. Sada "mi" znači svi Rusi, uključujući Putina i njegovu svitu, a "oni" se odnosi na neprijateljske sile - Europu, NATO i Sjedinjene Države - koje pokušavaju otrgnuti povijesni teritorij Rusije.

Prema tom novom modelu, sve dosadašnje razlike između naroda i režima moraju se zaboraviti jer je Rusija napadnuta. Ljudi se moraju okupiti za domovinu, moraju biti spremni dati svoje živote za to. Ipak, bitno je naglasiti da ovakav diktat ne prihvaćaju svi, ali je njegovo neprestano ponavljanje na mnoge djelovalo hipnotički, a neki su, kako se ne bi isticali, stekli naviku njegova ponavljanja.

Bijeg od slobode

Što se tiče ekonomske štete uzrokovane ovom konfrontacijom sa Zapadom, Rusi su se naučili nositi. Čak i tvrđava pod opsadom ima načina nabaviti vitalne potrepštine, a režim se pokazao vještim u izvozu robe na istok i uvozu krijumčarene robe kroz, na primjer, Tursku ili neke srednjoazijske zemlje. Do sada su relativno učinkovite politike središnje banke i tehnokratsko gospodarsko upravljanje spasili Putina od optužbi za socioekonomski neuspjeh (i to unatoč ozbiljnim problemima s prihodima državnog proračuna koji su već očiti).

Kao rezultat toga, ruski premijer Mihail Mišustin, koji se usko poistovjećuje s ekonomskom politikom zemlje i koji uporno izbjegava da ga se prikazuje kao nekoga tko se bavi ratnom ekonomijom, postaje sve popularniji. Prema Levada centru, kada se Ruse upita kojem političaru najviše vjeruju, Mišustin se sada spominje češće od ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i ministra obrane Sergeja Šojgua i nalazi se odmah iza Putina.

I za aktivne Putinove pristaše i za pasivne konformiste rat više nije samo dio svakodnevice - to je način života. Umjesto da to racionaliziraju kao produljeni poremećaj, Rusi su na to počeli gledati kao na nešto trajno. Dakako, navodi Kolesnikov, svi podrazumijevaju da je cilj pobjeda, no taj je cilj odgurnut toliko daleko u budućnost da je postao simboličan i dalek, kao što je za nekoliko generacija sovjetskih građana bila daleka i simbolična posljednja faza komunizma.

Da bi ušli u stanje trajnog rata, mnogi Rusi su morali prihvatiti izokrenutu logiku osobe koja je inicirala sukob i uvukla naciju u njega. Drugim riječima, tražili su psihološku utjehu u režimu i ideji nacionalnog jedinstva koju on utjelovljuje, bez obzira koliko to moglo biti štetno za njihove vlastite živote i budućnost zemlje. Ili si s nama, ili si nacionalni izdajnik, tako su naučile razmišljati pristaše ruskog predsjednika.

Postavlja se pitanje kako je bilo moguće da se toliki Rusi tako spremno pomire s ovom ekstremnom situacijom. U prvom redu, mnogi osjećaju prisilu na to da se drže glavne društvene struje i prepuste joj se, a to je upravo ono što je Erich Fromm, slavni psihoanalitičar 20. stoljeća, pišući o društvenim uvjetima koji su doveli do fašizma, nazvao "bijegom od slobode" - nitko ne želi biti označen kao otpadnik ili neprijatelj naroda. No, druga i jednako važna stvar jest sposobnost običnih ljudi da prihvate radikalno promijenjene okolnosti - sve dok se održavaju neki elementi normalnog života.

Zemlja mobilnih granica u kojoj je sve ‘djelomično‘

U Rusiji je sve u vezi s ratom učinjeno samo djelomično - provedena je djelomična mobilizacija, djelomična ratne ekonomije, djelomična masovne represije, djelomična erozija životnog standarda. U ovom obliku djelomičnog totalitarizma ljudi su imali vremena prilagoditi se i doživjeti svaki korak u srozavanju spram prethodnog načina života kao novu normalu.

Još jedan moment koji objašnjava spremnost Rusa da se prilagode jest taj da je Putin mobilizaciju, u vojnom i emocionalnom smislu, zamijenio demobilizacijom. Upravo sada je zemlja u fazi demobilizacije - u svojim govorima i državnim posjetima, Putin naglašava socioekonomska pitanja, a kada vlada traži produljenje vojnog roka, izbjegava ga tako nazvati i umjesto toga koristi tako bljutave birokratske fraze kao ‘ažuriranje podataka vojne evidencije‘. Drugim riječima, rusko je društvo ušlo u još jedno razdoblje navikavanja na rat.

Dokle god Rusi doživljavaju rat kao djelomičan, a ne potpun, malo je vjerojatno da će zbog toga biti pretjerano zabrinuti. Prema Levada centru, obični Rusi i dalje pokazuju sve manji interes za događanja u Ukrajini. U rujnu prošle godine, kada je objavljena djelomična mobilizacija, oko 66 posto stanovništva izjavilo je da u većoj ili manjoj mjeri prati rat. Međutim, do ožujka ta je brojka pala na slabu većinu od 53 posto, pri čemu je 47 posto ispitanika priznalo da pridaje malo ili nimalo pažnje ratu.

No, Rusima je pomogao i novi povijesni narativ koji im je pružio Putin. U njemu se mitologizirana verzija nacionalne povijesti koristi da se opravda neprijateljstvo i prema Zapadu i prema neprijateljima kod kuće. Kremlj je građanima dočarao panteon pravih branitelja domovine, u kojem srednjovjekovni princ Aleksandar Nevski, despot iz 16. stoljeća Ivan Grozni i Josif Staljin sjede rame uz rame s princom Vladimirom iz desetog stoljeća, carem iz 17. stoljeća Petrom Velikim i Vladimirom Putinom.

Ova grandiozna, uglavnom imperijalna i uvijek uzvišena priča također pomaže mnogim Rusima da se pomire s trenutačnom stvarnošću - budući da su uvijek bili posebni i budući da su uvijek bili na udaru, nemaju drugog izbora nego nastaviti živjeti u stanju trajnog sukoba sa Zapadom.

Ipak, još uvijek je moguće odabrati drugi put - unutarnja emigracija, odnosno isključivanje iz političkog procesa, još uvijek je opcija za mnoge ljude, kao i stvarni egzil. Rusko društvo sada živi na neobičnoj granici između autoritarizma i totalitarizma, između obveze da se u svemu uzmu u obzir zahtjevi države i mogućnosti korištenja određenih sloboda - koliko god one ograničene bile - u privatnom životu. Rusija je postala granična država u svim značenjima te riječi - ruske su granice sada, navodi Kolesnikov, mobilne.

Šovinistička i mesijanska ideologija

One uvelike ovise o događajima na bojištu i - što je ključno - ostatak svijeta ih ne može razaznati. Život u takvoj neizvjesnosti, odnosno nesigurnosti nije previše ugodan, ali je moguć. Postsovjetsko doba dovelo je do fenomena nepriznatih država - Abhazije, Južne Osetije, Transnistrije (Pridnjestrovlja) - i one već godinama postoje u svojevrsnom limbu, a sada su se Krim i Donbas također našli u istoj situaciji. Čini se da ni takvom statusu nema kraja - barem ne prije nestanka putinizma.

U ovom trenutku vrlo je teško odrediti kako bi izgledala pobjeda ili poraz Putina i njegovih aktivnih ili pasivnih pristaša. Čak i ako se može ispregovarati prekid vatre, čini se da će sukob vjerojatno biti osuđen na razdoblja ‘zamrzavanja‘ i ‘odmrzavanja‘. I bez obzira što se dogodi u Ukrajini, Putinov režim nastavit će s represijom nad svima koji misle drugačije ili koji pružaju bilo kakav otpor ili čak samo odbijaju javno podržati kremaljsku politiku. Ta će se politika nastaviti neovisno o tome vodi li Rusija aktivni rat protiv Ukrajine i Zapada ili se nalazi u ‘hladnoj‘ fazi sukoba i mogla bi dobiti podršku ‘putinizirane‘ javnosti.

Uz novu mržnju usmjerenu protiv onih koji su sačuvali vlastitu savjest i koji osjećaju krivnju zbog katastrofe koju je počinila njihova vlada, postavlja se pitanje brojnih Rusa koji se vraćaju iz rovova. Pitanje je što oni misle i što će učiniti, tko su i što u svemu tome oni i na koga će usmjeriti svoj bijes. Pitanje je i hoće li zadržati vlastitu političku moć ili će postati još jedna skupina otpadnika te kakav će utjecaj njihov ratni sindrom imati na javno ozračje - ta važna pitanja ostaju bez odgovora. Za sada, Putin možda ima dojam da među njegovim narodom postoji istinsko jedinstvo, da rat postaje - kako kaže ‘spin doktor‘ iz Kremlja Sergej Kirijenko - "narodni rat", da se pojavljuje skupina frustriranih vojnika i njihovih obitelji koji žele vidjeti osvetu Zapadu i Ukrajincima za sve ono što su prošli.

Do sada je Putin uspijevao držati elite pod kontrolom, a također je uspio revitalizirati šovinističku i mesijansku ideologiju te obrnuti proces modernizacije društva koje je bilo deideologizirano i modernizirano. Ruski predsjednik mobilizirao je mnogo ljudi da podrže rat - i u društvenom i u vojnom smislu pa nije ni čudo, navodi autor, što sebe smatra svemoćnim.

Vlak na putu za nigdje

Putin je uspio koncentrirati golemu moć u svojim rukama, ali što više moći akumulira, to će mu biti teže opustiti se i ‘prepustiti uzde‘ nekom drugom. On si ne može priuštiti liberalizaciju sustava ili smanjenje svojih diktatorskih ovlasti te ima otvorenu samo jednu opciju - zadržati vlast do gorkog kraja. Putin je zapravo u istoj poziciji u kojoj se Staljin našao početkom 50-ih prošlog stoljeća. Sovjetski diktator u svojim je kasnim godinama morao pribjeći apsurdnim i iracionalnim mjerama kako bi učvrstio svoju moć, od paranoidnih prijetnji vlastitim najbližim suradnicima do borbe protiv "kozmopolita bez korijena" i podržavanja opskurnih teorija u znanosti.

Iz tog razloga, Putin treba stalni rat s onima koje smatra "stranim agentima" i nacionalnim neprijateljima - svojim "kozmopolitima bez korijena". To je rat koji se mora voditi u zemlji i inozemstvu, vruć ili hladan, izravni ili hibridni, a Putin mora stalno povlačiti neke poteze jer zaustavljanje je luksuz koji si ne može priuštiti.

Sve to nudi malo utjehe onima koji se nadaju završetku rata. No, kad vlak nema kočnice, može se zabiti u zid, a također može jednostavno ostati bez goriva i zaustaviti se. Za sada se kreće punom parom nigdje jer nitko ne zna kamo ide - što uključuje i vozača, kako zaključuje u svojoj analizi Andrej Kolesnikov.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 12:06