Moj odgovor Vučiću: Evo zašto govor predsjednika Srbije u UN-u baš ni po čemu nije bio ‘istorijski‘

Jadan je govornik koji nakon govora mora tumačiti što je htio reći. Dijelom je to točno i za Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, koji je, nakon što je održao govor u Općoj Skupštini UN-a, odmah organizirao i obraćanje javnosti. Treba Srbiji pojasniti što je on stvarno htio reći. A treba, također, stalnim obraćanjima javnosti održavati dojam izvanrednog stanja u zemlji kako se njegova politika ne bi dovodila u pitanje. Primjerice, da je zabranio EuroPride, a da je EuroPride ipak održan. Možda je pokazatelj izvanrednog stanja i što još uvijek nije formirana vlada, a izbori su održani u travnju.

Kad je riječ o govoru, srbijanska je javnost s naslovnica većine novina dobila uputu za čitanje. Politika piše “Netko iz male zemlje drznuo se da kaže istinu”, za Informer to je “Istorijski govor u UN, Vučić rasturio licemere”, Kurir prenosi da će “nekim zapadnim zemljama poslije ovoga biti ograničena mogućnost da nas pritiskaju i zastrašuju”.

Sačuvaj me, Bože, “istorijskih govora”. To je jasan znak da nešto uistinu nije u redu u državi, da ne citiram sad Shakespearea.

Devijacija je beogradski Blic koji na naslovnici donosi stav redakcije: “Srpske sankcije Putinu odmah!”.

S govornice Opće Skupštine predsjednik Vučić je, ničim izazvan, govor završio uzvikom “Živela Srbija”. U obraćanju javnosti, kako prenosi mrežno izdanje beogradske Politike, Vučić tumači da je “cijeli svijet navikao na "Slava Ukraini", a ima onih koji se srame što je završio govor sa "Živela Srbija". Smijali su se neki politički protivnici, jer se oni podsmjehuju svojoj zemlji, stide se toga što su iz Srbije. A ja se ne stidim. Ako Zelenski može da kaže "Slava Ukraini", a što mene da bude sramota da kažem "Živela Srbija". U Crnoj Gori govore "Nek‘ je vječna". Pa što mi ne možemo da kažemo "Živela Srbija". Pa ja sam ponosan na to", rekao je Vučić.

Iz ove se obrane može zaključiti kako predsjednik smatra da je Srbija u istoj situaciji kao i Ukrajina.

Što je Vučić definirao: “Ali istina, da je prvi put narušen integritet jedne zemlje u Evropi, i to Srbije, koja nije izvršila napad na bilo koju drugu suverenu zemlju, se uporno prećutkuje.”

Lukavo, na drugu suverenu zemlju pa onda napad na Hrvatsku i BiH nije narušavanje integriteta. Da bi predsjednik Srbije nastavio: “Tražimo jasan odgovor na pitanje koje već godinama postavljam mojim sagovornicima, liderima mnogih zemalja - u čemu je razlika između suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine i suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, koji je grubo narušen, a čemu mnogi od vas daju međunarodno priznanje i legitimitet? Nikada ni od koga nisam dobio racionalan odgovor na to pitanje.”

Pa da odgovorim gospodinu Vučiću. Kosovo je, Ustavom SFRJ iz 1974. godine, postalo Samostalna Autonomna Pokrajina (SAP) koja je imala Ustav i bila predstavljana u tijelima Federacije s pravom glasa: Predsjedništvo ima osam članova. Krim i Donbas taj status nisu imali. Jednostrana odluka Srbije o ukidanju tog statusa bila je protuustavna. SR Jugoslavija je 1999. godine pokrenula vojnu operaciju protiv Kosova koja je izazvala izbjeglički val primarno prema Makedoniji što je tu državu dovelo na rub propasti. To je izazvalo vojnu operaciju protiv SR Jugoslavije s ciljem zaštite civilnog stanovništva izloženog nasilju. Što je potvrdilo politiku Beograda prema Kosovu: želi teritorij, ne i većinsko stavnovništvo. Vučić i vodstvo Srbije, kad se poziva, a to je stalno, na Rezoluciju 1244 Vijeća Sigurnosti UN-a, nikad ne citira Članak 3: “Naročito traži da SR Jugoslavija odmah obustavi nasilje i represiju na Kosovu na način koji se može verificirati, i da započne i okonča povlačenje u fazama s Kosova, na način koji se može verificirati, svih vojnih, policijskih i paravojnih snaga, u skladu s hitnim rasporedom, s čim će biti sinkronizirano raspoređivanje međunarodnog sigurnosnog prisustva na Kosovu”. To je trenutak kad je Srbija pristala povući se s Kosova i to je okolnost koja je otvorila prostor za neovisnost bivše SAP SFRJ. Međunarodni sud pravde (ICJ), tijelo UN-a, 22. srpnja 2010. godine obznanjuje da kosovska deklaracija o neovisnosti iz 2008. ne krši međunarodno pravo. Dakle, ni rezoluciju 1244.

Rusija je anektirala dio Ukrajine, Krim, a zatim pokrenula agresiju. Što tu krizu čini neusporedivom s Kosovom. Što god o tome rekli Moskva ili Beograd.

Vučić će na više mjesta u “istorijskom govoru”, osim ovdje, biti u sukobu s podatcima držeći se floskule “ako se činjenice na uklapaju u moj stav, utoliko gore po činjenice”, a ističem sljedeću izjavu: “Srbija je bila i biće faktor stabilnosti u celom regionu. Srbija, uprkos mnogim neistinama i falsifikatima, podržava Dejtonski mirovni sporazum, teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i integritet Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine.”

Taj “faktor stabilnosti” preko Srpske pravoslavne crkve i prosrbijanskih i proruskih stranaka aktivno radi na destabilizaciji Crne Gore s konačnim ciljem da ta zemlja istupi iz NATO-a. U izjavi o BiH je indikativno spominjanje integriteta Republike Srpske kao da nije riječ o jednom od dva entiteta utvrđena ustavom. Kad se govori o BiH dovoljno je reći da se podržava teritorijalni integritet države, nema potrebe isticati entitete osim ako se ne smatra da je pozicija tog entiteta posebna - ugrožena?

Zaključak je da govor ali baš ni po čemu nije zadovoljio karakteristiku “istorijski” pa ga nisu zabilježili utjecajni svjetski mediji. Vučić će reći da su mu poslije govora “prišli šefovi misija nekih od najvažnijih zemalja da mi čestitaju”. Nažalost, to se nikako ne može potvrditi. Ali dobro zvuči kod kuće. Kad je riječ o potvrđenim sastancima istaknut će savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a. Jedne od zemalja koja je, kako je Vučić zaključio, narušila Povelju UN-a priznanjem Kosova.

"Ja mislim da ovde niko nije imao tako dug sastanak sa gospodinom Salivenom (Jake Sullivan). Jel to lako ili jednostavno? Pa nije, ali nema kuknjave. I da li sam srećan i vidim nešto lepo na vidiku? Ne. I stalno me pitaju ima li nešto lepo. Pa nema, u svetu se ništa lepo ne dešava. U Srbiji ima lepih vesti, raste minimalac, povećanja plata i penzija. Ali u svetu će biti samo sve teže. A govorili su da sam ludak, da dramim, a na kraju se sve ispostavilo kao istinito", poručio je Vučić Srbiji.

Vučić je nakon što je prvi put pobijedio na izborima 2012. godina u Skupštini Srbije održao prihvatljiv, moderan govor. Da bi s godinama prešao u izričaj tugaljivosti, žala za povijesnim neuspjesima, oca koji brine za obitelj, a djeca su nestašna. Izbjegava suočavanje s prošlosti, ali ne nudi održivu sliku budućnosti i tako drži Srbiju taocem. Problem je što Srbija ima opoziciju koja se u svemu strateškom slaže s Vučićem i tako mu je otvoren prostor za nesmetano djelovanje koje se protivi demokraciji, jednakosti, dijalogu, slobodi medija… Svemu što traži međunarodno pravo.

Velika bi bila pogreška kad bi tako politički i društveno definiranoj Srbiji na bilo koji način EU ubrzala pristup, pa bila to i nagrada za prihvaćanje Kosova kao činjenice.