Marinci koji su iskakali iz cijevi su otrovani. Velika vijest s ratišta stigla je 11. ožujka. Šokantno je što su za Ruse učinili Slovaci

Četvrtak 13. ožujka ujedno je 1114. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi koja već desetak dana uživa u toplom ali promjenjivom vremenu s ponešto padalina. Iako su takve kiše i naglo topljenje snijega osigurale početak tzv. „proljetne rasputice“, ipak su borbe ostale intenzivne – posebno na jugozapadu ruske regije Kursk iz koje su Ukrajinci uvelike izveli povlačenje pod vatrom.

Pri tome, dok je teško iz otvorenih izvora procijeniti ulogu koju je u ovoj borbenoj situaciji izazvao prekid pomoći i dijeljenja obavještajnih podataka Sjedinjenih Američkih Država (uveden do 5. ožujka i prekinut krajem 11. ožujka) – treba napomenuti i zanimljivu ulogu koju je u jednom detalju odigrala Slovačka.

Naime, na sastanku Europskog vijeća 6. ožujka u diskusiji s vlastima u Bratislavi došlo se do formulacije: „Čelnici i čelnice EU-a pozvali su Komisiju, Slovačku i Ukrajinu da pojačaju napore za pronalazak izvedivih rješenja za pitanje tranzita plina, uzimajući pritom u obzir zabrinutost Slovačke“. Time se zapravo uzimalo zdravo za gotovo dosadašnje plinovode iz Rusije u Europsku uniju – samo dva dana prije nego je u provedbu 8. ožujka krenuo više tjedana pripreman ruski vojni potez prebacivanja oveće jurišne skupine kroz cijevi međunarodnog plinovoda u regiji Kursk, od okolice grada Bolšoe Soldatskoe pa oko 4,5 km iza ukrajinskih borbenih linija (oko kilometar sjeverno od ruba okupiranog grada Sudža).

Time je u praksi jedna od članica Europske unije svojim stavovima na najvišem nivou barem posredno pružila prilično direktnu ratnu pomoć ruskoj strani, jačajući dojam da je plinovod i dalje u stanju prenositi samo plin. Umjesto toga, kako izgleda, u višetjednoj akciji je taj dio trase plinovoda Urengoj-Pomari-Užgorod bio ispražnjen od plina, upuhan je zrak, a onda su prema izlazu navodno bile prenesene i zalihe streljiva, hrane i vode, kao i sanitarni čvorovi za ljudstvo koje se tuda mislilo prebaciti (navodno oko 800 dragovoljaca iz više ruskih postrojbi). Iako su prvi navodi govorili da je ruski upad kroz spomenuti plinovod bio uspješno zaustavljen, već se relativno brzo moglo razaznati da to ne stoji u potpunosti, što je dodatno zakompliciralo ionako tešku situaciju na tamošnjem bojištu. Kako izgleda, dio problema je tu ležao i u činjenici da dok su ukrajinske snage mogle vidjeti mjesto izlaska Rusa iz plinovoda – nisu im navodno bili dostupni obavještajni podaci (domaćeg ili stranog podrijetla) temeljem kojih bi bilo moguće napasti mjesto njihovog ulaska u plinovod, čime bi se temeljito i brzo zaustavilo čitavu operaciju.

Međunarodna arena

Kraj prošlog tjedna bio je obilježen postupnim saznanjima o opsegu američke blokade Ukrajine – posebno po pitanju zaustavljanja razmjene američkih obavještajnih podataka (državnih, ali i komercijalnih), ali i tehničkih nadogradnji nužnih za efikasno djelovanje borbenih aviona F-16 – te razgovorima s preostalim saveznicima uoči sastanka s Amerikancima, zakazanog za utorak 11. ožujka u Saudijskoj Arabiji.

Ujedno se nastavilo i neslaganje SAD te ostatka skupine G7 oko izričaja o Rusiji u izjavi sa skupa zakazanog za drugu polovicu ovog tjedna – gdje Washington navodno pokušava ublažiti svaki spomen Rusije te skupni fokus prebaciti prema Kini. Tome se izgleda protivi ostatak ovoga skupa, jednako kao i naznakama da SAD razmatra oslabljivanje američkih sankcija prema Rusiji.

No, uz niz Vladimiru Putinu sklonih izjava iz Mađarske i Slovačke, moglo se vidjeti oživljavanje i niza bivših ukrajinskih političara (Julije Timošenko, ali i izbjeglice u Moskvi Viktora Medvedčuka), koje je iz dubokog smrzavanja uglavnom izvukla američka potraga za alternativama Volodimiru Zelenskom. Ujedno, nastavila se i trakavica po pitanju volje Elona Muska da Ukrajini dopusti ili uskrati daljnje strateški važno korištenje satelitskog sustava komunikacije Starlink – gdje se u igru umiješala i Poljska (koja je za Ukrajinu pribavila veliku količinu Starlink terminala, a plaća i oko 50 milijuna USD godišnje naknade za njihovo korištenje) ne bi li se stvar privremeno završila uvredama („Budi tiho, mali čovječe“) koje je Elon Musk 9. ožujka uputio na račun Radoslawa Sikorskog, poljskog ministra vanjskih poslova.

Naravno, sve to je tek još jedan od poteza trenutne vladajuće klase u Sjedinjenim Državama protiv svojih donedavno najvećih saveznika i pristalica – gdje je dobar simptom promjene raspoloženja bilo i uklanjanje imena Donalda Trumpa s dva kafića u Kijevu u ponedjeljak 10. ožujka. Ove novosti je dobro opisao i negdašnji ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba izjavom: „Tužno je vidjeti kako Amerika uništava svijet u kojem je ona lider, ali ovo je izbor koji su Amerikanci napravili kada su glasali na izborima i morat ćemo naučiti živjeti s tim“.

Iako je za 11. ožujka u saudijskom gradu Džedi bilo najavljeno kako će delegaciju SAD sačinjavati posebni predsjednički izaslanik za Bliski istok Steve Witkoff, državni tajnik Marco Rubio te savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz – na kraju su na razgovorima osvanuli samo Rubio i Waltz. Iako se prije sastanka najavljivalo da Ukrajina predlaže primirje samo u zraku i na moru, na kraju se izgleda usuglasilo prijedlog o primirju od 30 dana koje bi moglo obuhvatiti i kopnena ratišta, uz oslobađanje i dosadašnjih ratnih zarobljenika – naravno, ako Ruska Federacija prihvati išta od navedenog. Usuglašeno je i skoro potpisivanje sporazuma o korištenju ukrajinskog rudnog bogatstva – a svime time je Ukrajina izgleda uspjela u dvije runde razgovora (ukupno preko 9 sati pregovora) demonstrirati svoju „spremnost za mir“, te onda osigurati i nastavak američke pomoći od kasnih sati utorka 11. ožujka. Iako su iz Moskve negirali mogućnost novog kruga pregovora SAD i Rusije za ovaj tjedan, mnogima je izgledalo vjerojatno da se na razgovorima nedostajući Steve Witkoff zapravo već nalazi na putu u Rusiju ne bi li ondje predstavio rezultate razgovora u Saudijskoj Arabiji.

Istodobno, dok je u ponedjeljak 10. ožujka tiho propalo nastojanje veleposlanika EU država da usuglase produljenje postojećih sankcija prema Rusiji (opet zahvaljujući već poznatim, jednim te istim članicama), u Parizu je 11. ožujka pod okriljem „Pariškog foruma o obrani i strategiji“ bio održan sastanak vojnih čelnika 30 država partnerskih država na temu potpore Ukrajini u okviru nastajućeg mirovnog procesa s Rusijom. Dok je iz Hrvatske ondje sudjelovao novi direktor Glavnog stožera general Denis Tretinjak, u zaključcima sa skupa tek se dalo nazrijeti da se ipak više razgovaralo o načelnoj podršci za Ukrajinu i sigurnosnim jamstvima za agresijom pogođenu državu nego o konkretnim doprinosima ili usuglašavanju konkretnih vojnih doprinosa za potencijalnu mirovnu misiju (koju Rusija za sada žestoko suštinski kritizira).

Ne bi čudilo da se iste teme s jednako uspjeha nađu na dnevnom redu i za četvrtak 13. ožujka najavljene posjete glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea Bijeloj kući u Washingtonu.

Stanje u Ukrajini

Dok se prošlog tjedna Ukrajina nalazila izložena napadima s oko 1.200 vođenih zrakoplovnih bombi, gotovo 870 kamikaza-dronova i preko 80 raznih raketa (sve oružja s dosta zapadnih komponenti koje su nekako prošle kroz sito sankcija) – do kraja siječnja je gotovo 4,3 milijuna njenih građana dobilo privremenu zaštitu u Europskoj uniji. Od toga broja navodno se njih oko 1,17 milijuna nalazi u Njemačkoj (oko 27,3 posto ukupnog broja), oko 993 tisuće je u Poljskoj (23,2 posto ukupnog broja), i još je oko 395 tisuća u Češkoj (oko 9,2 posto ukupnog broja).

Od toga, njih je oko 25.500 pristiglo tijekom samog mjeseca siječnja – što je brojka koja će itekako krenuti rasti ako Ukrajina krene gubiti rat od Rusije i njenih raznih starih ili novih saveznika. U prilog takve tvrdnje jasno govore i istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da većina Ukrajinca smatra da Rusija nipošto neće stati na do sada osvojenim područjima (i to misli oko 89 i 90 posto stanovnika na zapadu i u centru države, i oko 80 posto na istoku i na jugu). Dapače, početkom ožujka je oko 66 posto stanovništva mislilo da je ruski cilj zapravo uništiti Ukrajinu i Ukrajince (70 posto na zapadu, 68 posto u centru, 62 posto na jugu i oko 46 na istoku).

Imajući u vidu takvo raspoloženje građana, ali i žestinu borbi, ne čudi da je u zadnje 4 godine Ukrajina postala najveći svjetski uvoznik naoružanja (gotovo 100 puta više nego u periodu 2015.-2019.), s primljenih oko 8,8 posto ukupne svjetske trgovine naoružanjem kao jedina europska država na listi prvih 10 uvoznika. Pri tome je velika većina podrijetlom bila iz SAD (oko 45 posto), zatim iz Njemačke (12 posto) i Poljske (11 posto). Pri tome, ima li se u vidu količine izgubljene ili uništene vojne robe, kao i njeno trošenje zbog intenzivne uporabe – teško da se može povjerovati ustrajnim ruskim pričama o daljnjem izvozu kupljenog i dobivenog naoružanja na crno tržište diljem svijeta. Osim toga, u punom su jeku i pojedine ukrajinske reforme obrambenog sustava uvedene zadnjih mjeseci.

Tako s jedne strane užurbano traje postupak uspostave korpusne razine upravljanja u vojsci – čemu pojedini promatrači pripisuju i navodnu pojavu fleksibilne obrane oko Pokrovska, Torecka i Kupjanska zadnjih tjedana. S druge strane, čuje se o polaganju prisege prvih dragovoljaca u godištima 18 do 24, temeljem sustava uvedenog prije mjesec dana. Za sada je pred njima još obuke, među ostalim i u okviru 10. brdsko-jurišne brigade „Edelweiss“ stacionirane u regiji Ivano-Frankivsk, a najveći je interes navodno bio za specijalnosti snajperista i izvidnika.

Služba od godinu dana za takvo ljudstvo uz niz državnih pogodnosti te mjesečnu plaću oko 120.000 UAH (oko 2.660 eura) nosi i novčani bonus od milijun grivni (oko 22 tisuće eura) – i to prva rata od 20 posto kod potpisivanja ugovora, druga rata od 30 posto po završetku obuke i početku službe, te preostalih 50 posto na kraju ugovora. Podnošenje takvih troškova - uz ukrajinsko gospodarstvo (koje preživljava usprkos ratu) - omogućavaju i donacije velikih i malih saveznika te simpatizera. Među njima treba posebno spomenuti i našeg književnika Miljenka Jergovića koji je Oružanim snagama Ukrajine donirao svoj honorar od knjige „Rat“, koja je u izdanju tamošnje kuće Tempora u ukrajinskom prijevodu izašla početkom rujna 2024. godine.

Stanje na bojištima – ruska regija Kursk

Posljednjih se dana ubrzano nastavilo smanjivanje od Ukrajine okupirane zone na jugozapadu ruske regije Kursk, koje je započelo tijekom prošlog tjedna. Od tridesetak mjesta koja su još nedavno držali Ukrajinci, početak 8. mjeseca te okupacije dočekao je brzi te gotovo temeljiti slom obrane ove okupirane zone – doduše, bez traga velikim opkoljenjima koja su priželjkivali Rusi, bez velikog broja zarobljenika (ali s naznakama brojnih poginulih, možda i u neuspješnim pokušajima predaje) te ponešto prikaza i uništene ukrajinske vojne tehnike.

Nakon zatopljenja i nekoliko dana izuzetno žestokih borbi, prava kriza je započela u srijedu 5. i četvrtak 6. ožujka, kada se (1) osim ruskog napredovanja na jugozapadu nevelike okupirane zone (prilaz glavnoj opskrbnoj cesti R-200 Sumi-Sudža, kako u regiji Kursk, tako i u njenim pograničnim dijelovima na rubu ukrajinskog državnog prostora kod sela Novenke) bilježio i (2) prodor ruskih te sjevernokorejskih snaga na jugozapadu bojišta – južno od sela Kurilovka pa oko 6 km na zapad prema granici s Ukrajinom. Time su navodno najednom bile ugrožene i manje prometnice koje su poslužile za vojnu logistiku ugroženu na već spomenutoj glavnoj opskrbnoj cesti.

Dok braniteljima nije uspjelo protunapadima odvratiti ova napredovanja neprijatelja, do subote 8. ožujka bilježilo se i dodatno degradiranje ukupne situacije. Promjene su službeno bile ograničene na sjever okupirane zone, gdje se iz ruskih službenih izvora čulo o okupaciji sela Viktorovka, Nikolaevka i Staraja Soročina – čime je ukrajinska obrana sjevernog ruba okupirane zone ostala oslonjena na veće naselje Malaja Loknja (uz ruski prilazak sjevernom, zapadnom i jugozapadnom rubu ovog naselja). Samo dan kasnije se na jugozapadu čulo i o službenoj okupaciji sela Lebedevka, čime je u potpunosti propala obrana kompletnog zapadnog ruba ukrajinske obrambene linije oslonjene na tamošnju rijeku Loknju. Ujedno, na sjeveroistoku zone čulo se također o jakom ruskom pritisku koji je pristigao do ruba sela Kosica, te u prostor naselja Čerkaskoje Porečnoje. Oba ova naselja službeno su proglašena kao „oslobođena“ u nedjelju 9. ožujka – čime je bila kompromitirana i obrana sjeveroistoka čitavog preostatka od Ukrajine okupirane zone na jugozapadu ruske regije Kursk.

Time do nedjelje 9. ožujka već možemo govoriti o brzom ukrajinskom povlačenju iz čitave sjeverne četvrtine ukupne okupirane zone. Napomenimo kako do tog trenutka ne samo da nije bilo riješeno rusko stezanje ukrajinskih logističkih pravaca iz regije Sumi u okupiranu zonu, nego je opstao i već spomenuti ruski džep uspostavljen 8. ožujka probojem jurišne skupine kroz trasu plinovoda Urengoj-Pomari-Užgorod. Dapače, dok se ova skupina sada našla samo 2 km sjeverno od okupiranog grada Sudža, oni su ujedno bili i nedaleko prometnice prema oko 4,5 km udaljenom ukrajinskom uporištu Martinovka – koje je branilo istočni prilaz prema Sudži iz smjera Kurska i regionalnog središta Bolšoe Soldatskoe, kojem su 8. ožujka Rusi također prišli na rubove. Dok je teško biti siguran u točnost ruskih navoda o tadašnjim pokušajima ukrajinske evakuacije iz Martinovke prema Sudži na jugozapadu – nakon dva dana borbi u utorak 11. ožujka i to je naselje službeno bilo proglašeno „oslobođenim“. Slične su vijesti dolazile i iz zone južno od okupiranog grada Sudža, gdje se spominjalo proboj obrambenih linija, ali bez mnogo detalja.

Tijekom nedjelje 9. ožujka moglo se čuti o nastavku ruskog osvajanja prostora uz zapadni te sjeverozapadni rub ukupne okupirane zone – osim već spomenute službene objave „oslobađanja“ Lebedevke, naglasak je bio na sjeveru, gdje su u naselju Malaja Loknja na više mjesta primijećene podignute ruske zastave. Povlačenje iz ovog područja bilo je otežano 6 km južnije, gdje je formirano usko grlo na trasi pruge – ugroženo kako sa (1) zapada iz smjera Lebedevke, tako i (2) s istoka, ruskim napredovanjem iz smjera sada okupiranih sela Kosica i Čerkaskoje Porečnoje oko 4 km prema jugozapadu, preko sela Progres pa do zone naselja Ivaškovske i Kubatkin.

Time je na sjeveru ukrajinske okupirane zone privremeno nastao džep od oko 25 kvadratnih kilometara iz kojeg je nabrzinu krenula evakuacija oko 1.000 preostalih Ukrajinca, navodno pretežito pješice i pod stalnom prijetnjom iz zraka, s ciljem prelaska trase pruge kod naselja Južni, te povlačenja dalje prema naselju Kozačja Loknja i gradu Sudža. Na sjeveroistoku se čulo o jačanju ruskih položaja od sela Čerkaskoje Porečnoje oko 7 km na istok do naselja Kruglik („oslobođeno“ 9. ožujka), uz već spomenuti nastavak borbi u Martinovki (podizanje ruskih zastava), ali i navodni ruski ulazak u selo Mihailovka samo kilometar južnije. Time je i s istoka bio načelno otvoren put prema samom nedalekom gradu Sudža, uz rusku utrku za spajanje napadnih snaga s preostalim borcima koji su do prostora sjeverno od Sudže stigli cijevima međunarodnog plinovoda. Iako su na jugoistoku još stajali obrambeni položaji u naselju Agronom, nastavljene su bile i žestoke borbe na južnim prilazima gradu Sudža, gdje se čulo o ruskom „oslobađanju“ prigradskog sela Mahnovka, čime je otvoren prilaz Sudži i s juga.

Svime time je Ukrajina do kraja nedjelje 9. ožujka praktično izgubila polovicu preostalog prostora koji je još donedavno držala u ruskoj regiji Kursk.

Ponedjeljak 10. ožujka donio je potvrde o ruskom zauzimanju prostora sjeverno od linije Lebedevka na zapadu i Martinovka na istoku – sve uz neslužbenu objavu ruske kontrole nad lokalitetom Zazulevka praktično u sredini. Već je bilo jasno da su Rusi uspjeli izvesti spajanje snaga s jurišnom grupom koja se probila plinovodom – da bi se onda usmjerila prema sjeverozapadu te učvrstila u području velike farme kod naselja Kubatkin. Kako izgleda, ondje su do njih prodrli ruski marinci iz sastava 155. brigade, no nije jasno koliko je točno ljudi zapravo preživjelo ovaj prodor plinovodom. Uz žrtve od ukrajinske obrane, veći broj tih ljudi završio je u bolnicama radi trovanja od isparavanja u samoj cijevi plinovoda. Ujedno, počelo se spominjati i evakuacije pojedinih civila iz donedavno okupiranih ruskih područja. Navodno je bila riječ o 79 evakuiranih civila, dok se žrtve počelo procjenjivati na oko 840 ljudi (650 poginulih u borbama i još 190 umrlih). Konačno, nastavljene su bile i borbe na istočnim prilazima gradu Sudža – dok su Rusi spominjali ulazak u njegovu industrijsku zonu na sjeveroistoku, na jugoistoku je bilo neslužbenih vijesti o ruskom ulasku u prigradsko naselje Bondarevka – čime su zapravo bile nagoviještene predstojeće velike promjene tamošnje bojišnice. Iako je još trebalo ponešto sati da ukrajinski izvori počnu potvrđivati razmjere promjena, i u Ukrajini i na Zapadu počela su već nagađanja o točnom utjecaju američke uskrate obavještajnih podataka na konkretan tijek borbi na jugozapadu regije Kursk.

Konačno, u popodnevnim satima ponedjeljka 10. ožujka oglasio se i ukrajinski vrhovni zapovjednik Oleksandar Sirski s napomenom da niz mjesta koja su promijenila ruke zapravo više ni ne postoji nakon mjeseci žestokih bombardiranja – dok su ukrajinske snage navodno bile interventno dopunjene resursima za elektroničko ratovanje te dodatnim bespilotnim sustavima ne bi li se izbjeglo opkoljavanja Ukrajinaca u povlačenju.

Iako se do utorka 11. ožujka još čulo i o brojnim sukobima u pozadini brzo napredujućih linija bojišta (što ne čudi, budući je vrlo vjerojatno dosta ljudi zaostalo pješice u često šumovitom prostoru donedavne ukrajinske okupacijske zone) – ipak je glavnu vijest predstavljala ruska službena objava okupacije 12 naselja i „više od 100 kvadratnih kilometara teritorija Kurske oblasti“. Riječ je tu uvelike bila tek o potvrđivanju ulaska u pojedina već spominjana naselja sjeverno od Sudže (Južni, Pravda, Ivaškovski, Zazulevka, Kubatkin i Bogdanovka), istočno od grada (Martinovka i Agronom, te ranije preuzeta naselja Bondarevka i Mihailovka), te jugoistočno i južno od Sudže (Kolmakov i oko 1,5 km zapadnije naselje Dmitrjukov). Ujedno, borbe su vođene i u gradskom prostoru same Sudže, iz koje su se Ukrajinci polagano krenuli povlačiti – sve pod intenzivnim napadima ruskog topništva, zrakoplovstva te brojnih bespilotnih letjelica, koje su bitno otežavale bilo svaki masivniji manevar bilo širu provedbu jačanja snaga ili njihove opskrbe. Navodno je prema bojištu tog utorka krenuo i sam ruski načelnik Glavnog stožera, general Valerij Gerasimov, dok se samo dan kasnije (u srijedu 12. ožujka) spominjao i dolazak samog Vladimira Putina na prostor regije Kursk.

Kako izgleda, do srijede 12. ožujka ruske su snage ovladale i glavninom grada Sudža u čijem je centru bilo viđeno i podizanje ruskih zastava – dok su zabilježene borbe, a onda i zauzimanje niza prigradskih naselja sjeverno (Kazačja Loknja, Knjažij 1. i Knjažij 2.), istočno (Mirni), te jugoistočno od grada (Zamostje). Ipak, Ukrajinci su još ostali držati prigradska sela Gončarovka, Zaolešenka i Zaolešenski na zapadu i jugozapadu Sudže, te južnija naselja Melovoj i Kurilovka. Ukupno je to oko stotinjak kvadratnih kilometara regije Kursk prema granici s Ukrajinom – uključivo i pogranični prostor oko nadalje okupiranog ruskog sela Guevo na krajnjem jugu. Dakle, sveukupno oko četvrtina prostora držanog prije samo desetak dana. Dok su ukrajinski izvori do kraja 12. ožujka priznali stanje koje smo opisivali do 10. ožujka, tek treba vidjeti daljnji razvoj situacije – uključujući i mogućnost kompletnog ukrajinskog povlačenja s prostora ruske regije Kursk. Usprkos višekratnim pokušajima ruskih snaga za prelaskom i u pojedina pogranična područja ukrajinske regije Sumi, to navodno nije bilo dopušteno, uz napomenu da pri toj vrsti zadataka nije bila registrirana prisutnost vojnika iz Sjeverne Koreje.

Stanje na bojištima - Ukrajina

Dok se proteklih dana u regiji Kursk borbena situacija radikalno mijenjala, a u Saudijskoj Arabiji se diplomatskim sredstvima nastojalo barem malo popraviti odnose sa Sjedinjenim Državama (prethodno je poslana i pismena isprika Zelenskog Trumpu) – niti na ostatku fronte u Ukrajini nije bilo mira. Dapače, od početka ovog tjedna bilježi se širom čitave bojišnice u Ukrajini bitno jačanje ruskog ritma operacija – vjerojatno s ciljem vezivanja branitelja i onemogućavanja slanja ikakvih pojačanja prema Kursku. Ova se dinamika jasno vidjela na sjeveru Harkivske oblasti gdje se bilježilo ruske napade od prostora pograničnih naselja Udi i Kozača Lopan, pa preko Gliboke i Neskučne sve do Sineljnikove i Vovčanska.

Jednako tako, nastavljeni su oštri sukobi i oko grada Kupjanska, oko 80 km na jugoistok. Ne samo da se tu ratovalo sjeverozapadno od Kupjanska (Monačinivka, Mala Šapkivka, Tišćenkivka i Kindrašivka), već i dalje na sjeveru (između Krasne Perše i Kamjanke) uz Oskil – te jednako tako i na sjeveroistoku, gdje su 10. ožujka Ukrajinci opisivali uspjeh u odbacivanju agresora od ruba Kupjanska na sjeveroistok prema lokalitetu 8. rujna izgubljene Sinkivke (uz nadalje spomen i okršaja kod malo istočnijih naselja Kučerivka i Petropavlivka). Oko 23 km južnije, uz rijeku Oskil, nastavljeni su ogorčeni sukobi oko Zagrizove, a nakon vjerojatnog zauzimanja ove lokacije 11. ožujka i neposredno južnije kod Boguslavke i Nove Krugljakivke.

Još dvadesetak km južnije bilježilo se niz okršaja oko rijeke Žerebec (kod sela Černešćina, Grekivka, Novomihailivka, Nove, Zelena Dolina, Kolodjazi, Bilogorivka i Jampolivka, te Zarične i Torske), na širim istočnim prilazima ukrajinskih gradova Borova i Liman.

Posljednjih se dana bitno aktivirala i zona neposredno južno od rijeke Siverski Donjec – gdje ukrajinski izvori posebno ističu okršaje oko Bilogorivke i sela Verhnokamjanske, dok se s ruske strane nazire nastojanje da sjeverno od spomenutog Verhnokamjanske bude izveden prodor na zapad pa onda sjeverozapad, u pozadinu Bilogorivke. Tu su zadnjih dana bili bilježeni i pokušaji većih mehaniziranih napada, gdje su branitelji ponosno pokazivali snimke suzbijanja kolone od 16 tenkova i oklopnih vozila s oko 100 ruskih vojnih žrtava. Borbe su bilježene i oko 17 km na jugozapad – na trasi ceste iz okupiranog Bahmuta prema ukrajinskom Siversku (Fedorivka, Vasjukivka) – jednako kao i u zoni grada Časiv Jara. Ondje se nastavljaju okršaji u samome gradu, baš kao i oko prigradskih sela na sjeveru (12. ožujka službeno objavljena okupacija sela Novomarkove i borbe oko Majske) te na jugu (Stupočki, Bila Gora i Kurdjumivka). Ponešto južnije bila je još i aktivnija borbena zona oko grada Torecka, gdje se zadnjih tjedana bilježe veći ukrajinski protunapadi.

Dok su na sjeveru grada borbe bilježene kod Družbe, Diliivke i Krimske, Rusi su se 11. ožujka službeno pohvalili i zauzimanjem predgrađa Dačne (za Ruse naselje Gorki). Uz navode borbi na jugu grada (četvrt Zabalka), čulo se i o nastavku borbi na jugozapadnim prilazima Torecku (Šćerbinivka) te oko Valentinivke i Oleksandropilja – dok su ruski izvori prepričavali i vijesti o navodnoj propasti ukrajinskog motoriziranog napada u sam Toreck, istodobno s više strana.

Na prilazima Pokrovsku opet su bilježene borbe na sjeveroistočnim prilazima (na prilazima Tarasivki, gdje je bilo i pomaka bojišnice, oko sela Vodjane Druge, Malinivka, Elizavetivka i prema selu Novotorecke). Na istočnim prilazima Pokrovsku čulo se o ruskim napadima kod sela Promin i Lisivka, dok je na južnim prilazima bilo okršaja kod naselja Novopavlivka, Zelene, Novoukrainka, Ševčenko, Leontoviči i Zvirove. Kako izgleda, sve to nije vodilo promjenama bojišnice – koja je kod Pokrovska već neko vrijeme čvrsto zakočena.

Nije jasno je li slično stanje i dalje niz frontu prema jugu, gdje su na potezu od oko 17 km bili bilježeni ruski napadi na naselja Sergiivka, Udačne, Uspenivka, Novooleksandrivka, Nadiivka, Preobraženka i Bogdanivka. Još je mutnije stanje oko 10 km dalje na jug – gdje ukrajinski izvori i dalje navode borbe kod sela Ulakli i Kostjantinopil, iako su ruski izvori selo Ulakli proglasili okupiranim još 23. veljače, da bi onda 9. ožujka objavili i zauzimanje zapadnijeg ukrajinskog naselja Kostjantinopil zajedno s preostalim prostorom na istok, između ova dva naselja Time se barem naizgled izravnalo tamošnju bojišnicu, a uslijedili su navodi i o daljnjim ruskim napadima na Oleksiivku (zapadno) te Rozliv i Bagatir (jugozapadno).

Jugoistok te jug bojišta u Ukrajini

Na jugoistoku čitave ukrajinske bojišnice, u okolici 27. siječnja službeno okupirane Velike Novosilke nastavlja se niz ruskih napada. Sjeverno od Velike Novosilke vođene su borbe kod sela Skudne, Vesele i Burlacke, a 12. ožujka službeno je objavljena i okupacija malog sela Dniproenergia na rijeci Mokri Jali nakon podizanja ruske zastave na krajnjem zapadu naselja. Desetak kilometara zapadno od Velike Novosilke nastavljene su borbe kod sela Privilja i Vilne Pole, jednako kao i kod Novosilke, oko 4 km južnije, te oko nedalekih sela Zelene Pole i Novopilj.

Jednako tako, nastavljeni su i okršaji na bojišnici u ukrajinskoj regiji Zaporižje na jugu ukrajinske bojišnice. Ondje se posebno isticalo sukobe oko grada Gulajpolje, južno od Orihiva (Novodanilivka i Šćerbaki), te ponešto zapadnije prema bivšem toku Dnjepra. Baš ondje zadnjih tjedana agresori ustrajno napadaju na potezu od sela Stepove, preko Lobkove i Pjatihatki do grada Kamjanske – gdje treba spomenuti da je nakon dugo vremena Rusima izgleda uspjelo postaviti svoju zastavu u Pjatihatki (nije jasno je li to ujedno znači i okupaciju) te napredovati ponešto kroz suha bujična korita na prilazima ukrajinskom gradu Kamjanske.

Za kraj spomenimo tek da se u ponedjeljak 11. ožujka po prvi put u Ukrajini čulo o rušenju ruskog borbenog aviona Su-35 zemaljskim raketnim sustavom talijansko-francuske proizvodnje SAMP/T (poznatim i kao sustav MAMBA u francuskoj službi). Iako se za ovo naoružanje već duže spominjalo da je isporučeno u Ukrajinu, ovo je prvi spomen tamošnjeg uspješnog korištenja ovog oružnog sustava koji bi na papiru trebao moći ispuniti brojne borbene zadaće koje su do sada redovito bile povjeravane američkom protuzračnom sustavu MIM-104 Patriot (posebno po pitanju proturaketne obrane dužeg dometa).