Majka učenice kojoj su ubijene dvije prijateljice: ‘Zagrlim je za laku noć, a njoj teku suze, bez glasa... samo teku‘

Nakon strašnog krvoprolića u OŠ Vladislav Ribnikar u Beogradu, ubijeno je devetero djece i zaštitar. Sedam dana nakon strašne tragedije stigla je obavijest da bi se ta djeca, koja su pretrpjela traumu, morala vratiti na redovnu nastavu, ali je ipak ta odluka preinačena.

Donesena je odluka da se djeca koja nisu spremna za povratak ne moraju vratiti u školsku klupu sve dok ne budu spremni.

Nova.rs razgovara je s nekoliko roditelja čija djeca idu u školu Vladislav Ribnikar i smatraju da se njihova deca u školu još ne bi trebala vratiti.

Marija Ilić Paović, majka jedne učenice sedmog razreda te škole, čije su dvije bliske prijateljice stradale u masakru na Vračaru, ispričala je za portal Žena o svojim strahovima.

- Pričala sam s raznim psihoterapeutima i svi su suglasni da je to trauma najvišeg stupnja za dijete. To je kao da je netko pucao u vas dok vas je majka držala u naručju. Kada se dogodi tako nešto, mislim da je najgora stvar koja može da se dopusti da se ostavi roditeljima da donose odluku oko toga što je za njihovo dijete najbolje. Također, ono što se moglo čuti od struke ovih dana je da je za djecu ljekovito da budu zajedno - navodi Marija Ilić Paović i dodaje da je i prema njezinom mišljenju jedina odluka koja bi imala smisla da se škola premjesti i da sva djeca budu zajedno sa svojim nastavnicima.

- Bilo koja odluka koja podrazumijeva da i jedno dijete pati i nema opciju izlječenja od traume u zajednici nije dobra odluka. Jedina odluka koja bi u ovom slučaju obuhvatila svu djecu i imala smisla bi bila izmještanje djece na drugu lokaciju gdje mogu provoditi vrijeme svi zajedno sa svojim nastavnicima. Smatram također da je kraj radne školske godine apsolutni imperativ - ističe Marija.

Marijina kći je u tragediji izgubila dvije najbolje prijateljice,i kako je rekla, više se ne želi približiti školi.

- Stalno ponavlja: "To za mene više nije škola". Kakvu ja tu odluku trebam donijeti? Ta djeca među kojima je i ona, kojima nitko nije dao opciju da zaliječe rane u zajednici, povlače se u sebe, neraspoložena su, nemaju volju izaći iz kuće da razgovaraju ni s kim. Trebam li ju poticati da ode u školu? Ne. Slušala sam što govore neki od naših najboljih stručnjaka za traumatska iskustva. Govore da svaki povratak na mjesto tragedije može kod djece izazvati ponovnu traumu koja se možda neće odmah pokazati, tako da ne razumijem pasivni pritisak koji se čini da škola počne s radom i da je pravo mjesto izlječenja upravo mjesto tragedije - kazala je zabrinuta žena.

U kontaktu je s roditeljima nastradale djece i s roditeljima djece koja su bila prisutna kada se tragedija dogodila.

- Osim onoga s čim se oni suočavaju, što je riječima neopisivo i što se može osjetiti samo kad ih pogledate u oči, ono što ih sigurno dodatno boli reakcija na samu tragediju i događaji nakon tragedije. Da škola u kojoj su njihova djeca izgubila život nastavi s normalnim radom samo sedam dana nakon smrti njihove djece, mislim da to nitko nije mogao ni zamisliti. Tog 3. svibnja OŠ Vladislav Ribnikar je prestala biti škola, to je trebalo da postane mjesto koje će sve buduće generacije podsjećati na tragediju koja se više nikad ne smije ponoviti ponovi - memorijalni centar - smatra majka.

- Svi roditelji žele samo najbolje za svoju djecu i da ovo ostavi što manje posljedice na njih, ali u strahu su da zbog neadekvatne reakcije nakon tragedije to neće biti tako, kako ističe mama učenice iz Ribnikara.

- Sve ovo je preteško za njih, zagrlite dijete navečer za laku noć a njemu teku suze, bez glasa...samo teku, ne mogu da spavaju, imaju noćne more, vrište, a kad konačno zaspu nadaju se da će se probuditi i da će sve biti ružan san. Ovoj djeci je prekinuto djetinjstvo u roku od 100 sekundi. To je situacija u kojoj ostajete nijemi. Što bismo im trebali govoriti da ih utješi, neutješna je majka.

Dio učenika O.Š. "Vladislav Ribnikar" koji se nije vratio na nastavu nakon masovnog ubojstva u toj školi 3. svibnja, mogao bi završiti školsku godinu u nekoj od ustanova kulture kojima je osnivač grad Beograd.

Na popisu ustanova koje mogu koristiti učenici "Ribnikara" koji ne žele na nastavu u prostorijama škole ponuđeno je da biraju između nekoliko lokacija, poput Doma omladine i Dječjeg kulturnog centra.