Srijeda, 8. srpnja, ne samo da predstavlja 131. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, već je i ukupno 92. dan primirja, koje je 15. lipnja bilo dodatno kodificirano „Memorandumom o razumijevanju“ između Sjedinjenih Država i Irana.
No, kako smo to razložili već u prvim danima po objavi sklapanja ovog (zapravo pravno neobvezujućeg) dokumenta, dosadašnjih 24 dana njegova važenja samo su dodatno istaknula probleme koji su obilježili već i njegovo samo sklapanje.
Trumpova potraga za iluzornom pobjedom
Kao prvo, sasvim je jasno da je Donald Trump trebao bilo koju vrstu pobjede u Iranu, makar ona bila i potpuno iluzorna. Ako ništa drugo, to se moglo čuti i iz njegovih usta na konferenciji za tisak održanoj na kraju G7 summita u francuskom mjestu Évian-les-Bains nedaleko od švicarske granice i Ženeve, u srijedu 17. lipnja.
Trump je tada rekao da se u dogovor s Iranom krenulo „radije nego u veliku depresiju, radije nego da vaš omiljeni predsjednik bude Herbert Hoover, što nikad nisam želio biti“. Herbert Hoover je, naime, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih svijet uveo u Veliku krizu, prvenstveno — prema Trumpu — „dizanjem poreza i kamata“ (uz uvođenje i niza dodatnih carina).
Umjesto da se „samo nastavilo bombardirati ih, dođavola!“, ovaj početak dogovaranja otvorio je — prema Trumpu — put za obnovu dnevnog pomorskog prometa vrijednog „petsto, šesto ili sedamsto milijuna dolara“.
Uz to, kako je po pitanju nafte naglasio Donald Trump:
„Mi ostajemo bez zaliha za oko četiri tjedna. Ima tih rezervi širom svijeta, i nama bi one stvarno istekle. I došlo bi vrijeme kada ih se ne bi moglo dobiti, a onda biste vidjeli rusvaj.“
Trump: Možda ni mene više ne bude, ja sam im meta broj jedan. Taj ološ me želi ubiti!
Time je zapravo javno postavio rok otprilike do 20. srpnja, što odgovara i brojnim tvrdnjama stručnjaka iz naftne industrije. Navodno je to saznanje za Trumpa bilo jedan od rezultata posebnog briefinga o ekonomiji kojeg je imao na rođendan, u nedjelju 14. lipnja, no ipak je njegova iskrenost u javnom izričaju bila neočekivana.
Hormuz i igra sa sankcijama
Usprkos činjenici da do formalnog ukidanja američke vanjske blokade prometa kroz Hormuz nije došlo sve do 19. lipnja, već se od objave usuglašavanja „Memoranduma o razumijevanju“ 15. lipnja mogao bilježiti pojačani brodski promet kroz Hormuz — usprkos razmjeni borbenih djelovanja 16. i 17. lipnja.
Taj je trend dodatno pojačan od 21. lipnja, kada su SAD objavile privremeno ukidanje naftnih sankcija prema Iranu — što je onda nebu pod oblake vinulo iranski pomorski izvoz. Dok se do utorka, 7. srpnja, procjenjivalo da je Iran tako nanovo otvorenim pomorskim putem uspio izvesti ukupno oko 60 milijuna barela sirove nafte, jučer su spomenute sankcije ponovno uvele Sjedinjene Države, i to putem Ureda za kontrolu strane imovine (OFAC).
Iran je to odmah protumačio kao novo i posebno teško kršenje „Memoranduma o razumijevanju“, konkretno njegova članka 10. U njemu se kaže da SAD po potpisivanju Memoranduma na sebe preuzimaju obvezu da (do konačnog ukidanja sankcija) putem Ministarstva financija izdaju privremene dozvole za izvoz iranske nafte, derivata i proizvoda, kao i svih pripadajućih usluga (uključujući bankarske, osiguranje, transport) — što je onda i bilo ostvareno od 21. lipnja pa sve do jučer.
Pregovori na milost i nemilost
Kao drugo, čitav je ovaj dokument — a onda i stanje rata, primirja ili mira između SAD-a i Irana — zapravo neprekidno stavljen na milost promjenjive volje Donalda Trumpa. To se vidjelo već u vrijeme njegova zaključenja, koje je u Washingtonu na početku valjda izgledalo kao manje bitan tehnički korak. Za njega nije bio problem da se objavi krajem nedjelje, 14. lipnja (na Trumpov 80. rođendan), ali da bude potpisan u petak, 19. lipnja, od strane potpredsjednika J. D.-a Vancea — kojemu je u zaslugu stavljeno i njegovo usuglašavanje s Irancima.
Ipak, kako su već i prve reakcije na ovu objavu bile spektakularne, Trump je očigledno ocijenio da takvu priliku za samohvalu ne treba prepustiti potpredsjedniku. Nakon nekoliko vijesti o digitalnim potpisima, i sam je fizički potpisao dokument 17. lipnja u Parizu — nakon G7 summita u Évian-les-Bainsu, tijekom večere s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom u palači Versailles.
Naravno, time je onda otpalo već najavljeno potpisivanje 19. lipnja u Ženevi, a onda i tamošnji brzi nastavak razgovora SAD-a i Irana.
Usprkos kasnijem nastavku pregovora (prvo 21. i 22. lipnja između J. D.-a Vancea te iranskog predsjednika parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, uz katarsko i pakistansko posredovanje u Švicarskoj, te onda još 30. lipnja i 1. srpnja u Dohi, na razini Steven Witkoff/Jared Kushner za SAD i zamjenik ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi za Iran), čitava se tematika pregovora s Iranom zadnjih tjedana svela na pitanje protočnosti Hormuškog tjesnaca. Podsjetimo, Trump je Iran pritom opisao kao „u jednom pogledu primitivnu kulturu, ali i genijalnu primitivnu kulturu“.
Pritom je sasvim u pozadini ostalo provođenje razgovora o ostalim temama (s posebnim naglaskom na iranski nuklearni program), koje bi trebale biti usuglašene tijekom ukupno 60 dana daljnjih pregovora. Taj rok ističe 15. kolovoza, a onda može biti produžen za mjesec dana — iako je Trump u više navrata javno govorio da, ako se dogovor ne postigne u 60 dana, „to je sasvim OK i mi ćemo se vratiti na bombardiranje“, što Trump navodno „ne bi želio napraviti, jer nije dobro, ali bi moglo biti nužno“.
Ipak, iz katarskih se izvora moglo čuti da se nastavak razgovora očekuje iza 10. srpnja, kada završe protokoli pogreba pokojnog iranskog vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji su započeli u petak, 3. srpnja, i traju do četvrtka, 9. srpnja.
Američkim paralelizmom do promjene ugovorenih sadržaja
Uz svu tu proizvoljnost, jednako je tako i primjena ovog sadržajno kratkog dokumenta ostala visjeti u zraku, budući da se njegov ne previše precizan tekst — kojeg su iranski izvori objavili već 15. lipnja, a američki mediji tek 18. lipnja — zapravo nastavio primjenjivati izuzetno jednostrano, odnosno kako komu odgovara u pojedinom trenutku.
Trump: ‘S njima više ne želim imati posla!‘ Rutte: ‘Apsolutno se slažem s vama...‘
Posebna je tu neugodnost proizlazila iz činjenice da su Sjedinjene Države sklopljeni Memorandum zapravo uzele više kao neobvezujući okvir za postupno ostvarenje svojih prvotnih ratnih interesa. S druge strane, Iran se do danas njegovih pojedinih riječi (koje su u tekst uspjeli ubaciti uz privolu američke strane) drži doslovno, pa i uz dodatna široka sadržajna tumačenja u svoju korist.
Američka „neobaveznost“ se tu naglašeno vidi u postupnom faktičnom modificiranju sadržaja mimo teksta dokumenta, kroz uspostavu najmanje dvaju sustava — faktično paralelnih, a sadržajno suprotnih slovu članaka „Memoranduma o razumijevanju“.
Alternativni koridori
Prvi primjer ovakvog američkog paralelizma predstavlja legaliziranje (a onda i otvoreno promoviranje) tranzitnog koridora kroz Hormuz mimo onog sjevernog, pod „iranskom upravom“. Nakon što je Ratna mornarica SAD-a navodno i dulje pojedine brodove provodila kroz put uz same obale Omana u Hormuzu, taj je put 23. lipnja ozakonila Međunarodna pomorska organizacija (IMO) pod okriljem UN-a, u okviru neuspjelog pokušaja masovne evakuacije tada oko 11.000 pomoraca mjesecima zarobljenih na brodovima blokiranim u Perzijskom zaljevu.
Korištenje ove prometne rute kroz Hormuz u Iranu se smatra izričitim kršenjem članka 5 „Memoranduma o razumijevanju“. Brodovi na toj ruti do sada su barem u dva navrata bili izloženi iranskim napadima, što je onda bilo praćeno nastavkom američkog doživljaja pojma primirja na Bliskom istoku, odnosno s Iranom, kao situacije da se „puca, ali u ponešto umjerenijoj količini“ (prema Trumpovu opisu od 3. lipnja).
Taj se „aktivni“ pristup vojnim djelovanjima u vrijeme primirja dobro vidio u nekoliko navrata tijekom zadnjih tjedana. Prvi je put to bilo u petak, 26. lipnja, na što su SAD odgovorile rano u subotu, 27. lipnja, udarima po izvidničkoj opremi na južnim obalama Irana — da bi onda iranski odgovor po ciljevima u Kuvajtu i Bahreinu doveo do dodatnih američkih borbenih djelovanja u nedjelju, 28. lipnja.
Naravno, kao i više puta ranije, kriza je okončana u kasnim večernjim satima te nedjelje, prije otvaranja američkih burzi — što do novih porasta cijena nafte nije dovelo odmah, nego tek iza četvrtka, 2. srpnja, kada je postalo jasno da se otežu i te nedjelje najavljeni dodatni pregovori SAD-a i Irana.
Odmazda i zaoštravanje sukoba
Slična situacija opet se bilježila i u utorak, 7. srpnja, kada se čulo za iranske napade na barem tri broda: prvo LNG-tanker „Al Rekayyat“ iz Katara, a onda još dva tankera, „Wedyan“ iz Saudijske Arabije i „Cyprus Prosperity“ iz UAE, uz sumnje na još dva dodatna neimenovana broda. To je odmah dovelo do promjene smjera kretanja niza drugih plovila iz ove „omanske“ rute prema onoj „iranskoj“.
Na ovaj iranski potez su krajem utorka, 7. srpnja, Sjedinjene Države odgovorile udarima po Bandar Abbasu, Siriku i otoku Qeshm — s naglaskom da je taj odgovor bio nekoliko puta jači od onog krajem lipnja („kažnjavajući udari, a ne proporcionalni“), iako se opet spominjao sličan opseg meta (protuzračni sustavi i rakete zrak-zemlja, oprema za obalno osmatranje, protubrodske krstareće rakete i lanseri bespilotnih letjelica).
Dok su SAD — prema CENTCOM-u — gađale preko 80 pojedinačnih ciljeva (među njima i ponešto na iranskom otoku Harg, u luci Deyr i širom provincije Bushehr te otoka Qeshm), iranski je uzvrat navodno obuhvatio 85 ciljeva u Kuvajtu i Bahreinu. To bi moglo potaknuti dodatnu rundu američkih borbenih djelovanja po Iranu tijekom ovog i nadolazećih dana, a prema Trumpovim riječima iz Ankare — možda i općeniti prekid primirja te ponovnu uspostavu američke vanjske blokade Hormuza.
Libanonski čvor i trilateralni okvir
Drugi primjer uspostave spomenutog američkog paralelizma predstavlja pitanje primirja u Libanonu — koje bi na prvi pogled trebalo biti obuhvaćeno člankom 1 „Memoranduma o razumijevanju“, iako taj dokument u svom stvaranju nije obuhvatio Izrael koji u Libanonu aktivno ratuje.
Dok se prvih dana djelovanja Memoranduma još raspravljalo o njegovu utjecaju na Izrael (što su izrijekom odbijali brojni izraelski dužnosnici) — stvar se bitno zakomplicirala u petak, 26. lipnja, kada je u Washingtonu bio sklopljen „Trilateralni okvir“ između Izraela i Libanona, uz američko posredovanje.
Njegovih 14 točaka tretira pitanje Libanona odvojeno od dotadašnjih sporazuma SAD-a i Irana, što u Teheranu također smatraju izričitim kršenjem članka 1 „Memoranduma o razumijevanju“. Taj članak, naime, govori o „trenutnoj i trajnoj obustavi vojnih operacija na svim frontama, uključujući u Libanonu“, te o osiguranju „teritorijalnog integriteta i suvereniteta Libanona“ — da bi se onda mir u Libanonu fiksirao i unutar okvira konačnog mirovnog sporazuma SAD-a i Irana, kojeg tek treba postići.
Brodski promet kroz Hormuz
Ukupno gledano, od 18. lipnja pa do sredine ovoga tjedna moglo se govoriti o prolazu kroz Hormuz oko 15 tankera dnevno (u oba pravca), što iznosi oko 29 posto predratnoga prometa. U svjetlu takvih podataka dosta neuvjerljivo zvuče i opravdanja iz Sjedinjenih Država s kraja lipnja da je brodski promet kroz Hormuz stvarno prilično opao, ali da većinu izostanaka ne čine tankeri već druge vrste teretnih plovila. Ipak, tu bitnu tematiku treba pogledati detaljnije.
Konkretno, nakon iznimno malo prolazaka kroz Hormuz 14. lipnja (ispod 10 prolaza u oba smjera), već se 15. bilježilo 12 prolaza (6 ulaza i 6 izlaza), da bi 16. lipnja došlo do ozbiljnog porasta (8 izlaza, posebno prema Kini, i 16 ulaza, gdje se posebno hvalio strateški bitan rast ulaza brodova, iako izgleda pretežito prema Iranu).
U srijedu, 17. lipnja, spominjalo se ukupno 26 prolaza (13 ulaza i 13 izlaza), pretežito „iranskom rutom“, uz naznake iranskog doziranja ukupnih prolaza. Uz slične prolazne rezultate se u četvrtak, 18. lipnja, čulo za pad ulazaka (ukupno 7, nasuprot 19 izlazaka), da bi sa službenim ukidanjem američke vanjske blokade Hormuza promet 19. lipnja bilježio 23 prolaza (11 izlazaka i 12 ulazaka).
Trump: ‘Oni su bolesni, primirje je gotovo!‘
Dana 20. lipnja zabilježena su još 32 prolaza (17 ulazaka i 15 izlazaka, od toga ukupno 11 tankera — 6 ulazaka i 5 izlazaka). Privremeno iransko zatvaranje Hormuza radi izraelskih djelovanja u Libanonu utjecalo je na prolaz uglavnom plovila povezanih s Iranom, pa je 21. lipnja brojalo ukupno 20 prolazaka (10 ulazaka i 10 izlazaka, od toga 4 tankera, 2 u ulasku i 2 u izlasku). Nakon okončanja problema, 22. lipnja je bilježio ozbiljniji rast prometa — 20 ulazaka i 16 izlazaka, od čega oko trećinu s isključenim AIS sustavom, te dvije trećine s omogućenom identifikacijom brodova.
Razvoj situacije u drugom tjednu
Drugi tjedan djelovanja „Memoranduma o razumijevanju“ donio je 23. lipnja ukupno 25 prolaza (12 ulazaka, od toga 4 tankera, i još 13 izlazaka), da bi 24. lipnja bila zabilježena čak 62 prolaza (21 ulazak i 41 izlazak). Pritom je od desetak tankera na ulazu većina išla „iranskom rutom“, a tek poneki uz obale Omana, gdje se bilježio bitno aktivniji izlaz iz Zaljeva — što je onda i potaknulo Iran na vojno suzbijanje takvoga prometa.
Zato se u četvrtak, 25. lipnja, još bilježilo ukupno 54 prolaza (9 tankera na ulazu, i to 6 „iranskom rutom“ i 3 uz obale Omana), da bi početak vojnih djelovanja u petak, 26. lipnja, uz ukupno 40 prolaza (28 izlaza i 12 ulaza) ipak bitno oslabio promet „omanskom rutom“ — zabilježen je bio i prolaz tek 7 tankera (4 „iranskom rutom“ i 3 pod američkom mornaričkom pratnjom na „omanskoj ruti“) te brojna okretanja u plovidbi.
Subota, 27. lipnja, bilježila je ukupno 39 prolaza — od toga 17 izlaza i 22 ulaza, pri čemu je bilo 11 tankera (6 „omanskom rutom“ i još 5 „iranskom rutom“, koju zbog sankcija Iranu ne mogu koristiti europska plovila) — te ponovna američka mornarička eskortiranja „omanskom rutom“ i u nedjelju, 28. lipnja (ukupno 44 prolaza, od toga 20 izlaza i 24 ulaza u Zaljev, od toga ukupno 8 tankera, podjednako rutama uz obale Irana i Omana).
U ponedjeljak, 29. lipnja, zabilježeno je ukupno 39 prolaza (23 izlaza te 16 ulaza, od toga 3 VLCC tankera „omanskom rutom“). Utorak, 30. lipnja, donio je 34 prolaza (15 izlaza i 19 ulaza, od toga 10 raznih tankera, 6 „iranskom rutom“ te još 3 uz obale Omana) — iako se od američkog potpredsjednika J. D.-a Vancea 1. srpnja moglo čuti kako je svrha čitavog Memoranduma i s njime vezanog jačanja prometa kroz Hormuz tek „ponovna popuna svjetske naftne ekonomije, nadopuna ponešto zaliha — da bi se onda vidjelo gdje smo i kako stojimo“, dakle — sve privremeno.
Mjesec srpanj je započeo prolazom ukupno 43 plovila (19 izlaza i 24 ulaska u Zaljev, od toga 13 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i čak 8 uz obale Omana, od toga 5 VLCC tankera pod američkom pratnjom) — da bi se u četvrtak, 2. srpnja, bilježio ulazak 11 tankera: 6 „iranskom rutom“ i 5 uz obale Omana (od toga 4 VLCC pod američkom vojnom pratnjom).
Petak, 3. srpnja, opet je donio jačanje tankerskog prometa (14 tankera je ulazilo u Zaljev, od toga njih 8 „iranskom rutom“ i 6 uz obale Omana, od toga 3 VLCC pod pratnjom američke Ratne mornarice), a kako izgleda — iranski državni sprovod pokojnog vrhovnog vođe trebao je biti iskorišten za novo jačanje prometa „omanskom rutom“ kroz Hormuz.
To je dovelo i do pojačane prisutnosti flotila iranskih vojnih brodica, pa dok se tijekom 4. i 5. srpnja moglo čuti za ukupno 78 prolaza (32 izlaza i 46 ulaza), od toga je 4. srpnja bilo spomena ulaza tek 6 tankera (sve „iranskom rutom“), a onda 5. srpnja i ulazak još 9 tankera (2 „iranskom rutom“, a još 7 uz obale Omana, od toga 3 VLCC uz američku pratnju).
Iako su već do tada opet započela borbena djelovanja u zoni Hormuza, u ponedjeljak, 6. srpnja, spominjalo se ukupno 45 prolaza (27 izlaza i 18 ulaza kroz Hormuz, od toga 7 tankera, i to 5 „iranskom rutom“ i 2 uz obale Omana, od čega jedan pod američkom pratnjom). Budući da se do 7. srpnja čulo i o organiziranju pojedinih izlaznih konvoja kroz Hormuz „omanskom rutom“, ne čudi da je to onda dovelo i do ponovljenih iranskih vojnih djelovanja protiv takvih plovila — te onda i do brojnih okretanja u plovidbi temeljem procjena konkretnog bitnije povećanog rizika, uz ukupno 41 prolaz kroz Hormuz, od toga ulazak barem 4 tankera u Zaljev (po 2 „iranskom“ i „omanskom“ rutom).
Utjecaj aktualne faze primirja na naftna pitanja
Što se tiče konkretnih učinaka spomenutog „Memoranduma o razumijevanju“, oni su bili faktično impresivni, iako je zapravo ostalo visjeti u zraku ikakvo pravo primirje temeljem njegova sadržaja.
Kako se zadnjih tjedana višestruko hvalio američki predsjednik Donald Trump, WTI nafta je prvo cjenovno pala oko 5 posto (s 84,3 na oko 80 USD za barel), a Brent nafta oko 4,5 posto (s 86,7 na ispod 82,9 USD za barel), da bi se onda taj pad nastavio do četvrtka, 2. srpnja — kada je WTI nafta dostigla 67,15 USD, a Brent nafta 70,28 USD za barel.
No, od tada se bilježi ponovno polagano poskupljivanje, dodatno pojačano i novim incidentima u Hormuzu u utorak, 7. srpnja, te onda i već spomenutim vezanim američkim ukidanjem 21. lipnja uvedenih suspenzija na ograničenja „proizvodnje, isporuke i prodaje“ sirove nafte te naftnih proizvoda iranskog podrijetla. Konkretno, do srijede, 8. srpnja, WTI nafta je ponovno dosegla 72,48 USD za barel, dok je Brent nafta bilježila 76,2 USD za barel — uz nejasnu perspektivu daljnjeg kretanja tih cijena.
Usprkos spomenutom padu cijena nafte na terminskim tržištima, cijena goriva u Sjedinjenim Američkim Državama nije ispunila očekivanja Donalda Trumpa i strmoglavila se istim ili sličnim ritmom. Dok se prosječna cijena benzina u SAD-u prije otpočinjanja intervencije u Iranu bilježila na 2,98 USD po galonu, maksimum cijena je bio registriran krajem svibnja s oko 4,55 USD po galonu.
Ta je cijena krenula padati da bi se, po objavi sklapanja „Memoranduma o razumijevanju“, spustila ispod psihološke granice od 4 USD za galon. Iako se već 15. lipnja bilježilo prosječno 3,997 USD za galon, do 7. srpnja su te cijene pale tek do 3,79 USD za galon — dakle, niti približno kao cijene nafte.
To je zadnjih tjedana u više navrata potaklo i samog Donalda Trumpa da naftne kompanije i vlasnike benzinskih crpki optuži za manipuliranje tim cijenama, koje se u SAD-u općenito drže posebno bitnima u predizborna vremena (kao što su nadolazeći mjeseci pred kongresne izbore zakazane za 3. studenoga).
No, prema upućenim stručnjacima, osnovni razlog zadržavanja visokih cijena su pitanja raspoloživosti rafinerijskih kapaciteta — koja posljednje vrijeme prioritet stavljaju na tržišno isplativu proizvodnju dizelskog i avionskog goriva, uz manje kapaciteta za benzin, maziva i druge frakcije derivata. Dakle, tu će do bitnijih promjena doći ne kada to Trump poželi, već kad se glavnina tržišta ozbiljnije stabilizira.
Donald Trump želi NATO 3.0. Evo što to podrazumijeva
Pražnjenje strateških rezervi SAD-a
Još je možda i veći problem što se zadnjih tjedana, mimo kretanja cijena nafte na terminskim tržištima, nastavilo bilježiti i ozbiljna povlačenja nafte iz američkih zaliha, kako onih državnih, tako i komercijalnih. Ukupno se u američkim državnim strateškim zalihama bilježi 14 tjedana njihova uzastopnog opadanja.
U tjednu prije sklapanja Memoranduma: bilježilo se američko otpuštanje 15,4 milijuna barela (8,9 milijuna iz državnih strateških zaliha te još 6,44 milijuna iz komercijalnih zaliha).
U tjednu zaključenja Memoranduma (15. – 21. lipnja): bilježio se pad ukupnih američkih zaliha nafte za ukupno 11,74 milijuna barela, od čega je 9,1 otpadalo na državne strateške zalihe i još 2,64 milijuna na otpuštanja iz komercijalnih zaliha.
U tjednu od 22. do 28. lipnja: bilježilo se otpuštanje 5,5 milijuna barela iz državnih zaliha te 8,32 milijuna barela iz komercijalnih zaliha (ukupno 13,82 milijuna barela).
Od 29. lipnja do 5. srpnja: bilježilo se otpuštanje još oko 6,2 milijuna barela iz državnih strateških rezervi — u kojima je ostalo još oko 319,5 milijuna barela, što je njihova najniža razina od 1983. godine.
Prema pojedinim procjenama, ova razina otpuštanja nafte iz američkih državnih strateških rezervi može se održati otprilike do razine od 300 milijuna barela — što bi značilo još koji tjedan, odnosno načelno do kraja srpnja.
Ako se do tada ne stabilizira promet kroz Hormuz, navodno treba očekivati bitnije promjene cijena i tržišne nestabilnosti s tek smanjenim razinama njihova ublažavanja kroz američke komercijalne i državne strateške zalihe, o čemu je govorio i sam Donald Trump u Francuskoj 17. lipnja, kako smo već ranije citirali. Uz to, treba napomenuti i da su američka povlačenja iz strateških zaliha formulirana kao pozajmice te će ih s vremenom trebati vratiti — što bi opet moglo postupno loše utjecati na buduću opću raspoloživost nafte na svjetskim tržištima.
Što dalje?
Dok se vojna djelovanja opet intenziviraju u zadnjih 48 sati, treba napomenuti i današnje izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa u Ankari na godišnjem sastanku NATO saveza. U okviru njegovih izjava za medije s glavnim tajnikom Markom Rutteom postalo je jasno da Iran najednom zauzima većinu vremena i koncentracije američkog vođe, namjesto teme rata u Ukrajini koji je posebno na srcu većine ostalih država članica Saveza.
No, dok je donedavno hvalio iransko vodstvo, Trump danas te iste ljude opisuje kao „ništarije“, „rak kojeg treba rano izrezati“, ali i „glupe“ te „nerazumne“, kazujući ujedno da on sam smatra „Memorandum o razumijevanju“ potpisan između 15. i 17. lipnja propalim.
No, kao i do sada, vojne opcije oko Irana i dalje ostaju praktično ograničene — tako da i sam Donald Trump tu zapravo ostavlja prostor za dodatno pregovaranje u nadolazećim danima (sve u uvjetima nanovo prekinutog prometa kroz Hormuz te opet rastućih cijena nafte na svjetskim tržištima). Doduše, kako su već mnogi komentirali, tek je sredina tjedna i time ima vremena za dodatne vojne akcije prije nadolazeće nedjelje i pretpostavljenog smirivanja stanja pred novi tjedan burzovnog trgovanja.
Usamljeni saveznički pohod i tragedija u Mindabu
Za kraj, napomenimo da, iako se od Donalda Trumpa još 17. lipnja moglo čuti kako sve zemlje izričito žele slati svoje vojne snage prema području Perzijskog zaljeva (a SAD ih ne treba, nakon okončanja „pravih“ vojnih djelovanja), niti do danas nema traga ikakvim saveznicima koji bi se stvarno ondje masovnije pridružili Sjedinjenim Državama i Izraelu u obračunu s Iranom. To i nije čudno ako se prisjetimo da se prije započinjanja intervencije Trump nije koordinirao ni s kim od uobičajenih saveznika.
Nažalost, stanje priprema dobro je ilustrirala i činjenica američkog napada na iransku školu u mjestu Mindab na prvi dan rata, u subotu, 28. veljače ove godine. Još prije koji tjedan sam je Trump na pitanja novinara tvrdio kako o tome još traje istraga i ne može se govoriti o odgovornim osobama za smrt 156 civila (od toga 120 školaraca), prebacujući odgovornost na sektor obrane i ministra Petea Hegsetha.
Dok službenih informacija o istrazi nema, američki CNN otkrio je da se u Pentagonu itekako znalo da su podaci o toj potencijalnoj meti stari te podobni za novu provjeru. Ipak, navodno se, radi ubrzavanja postupka izbora ciljeva za napade (u čemu se ponosno isticala i uloga sustava umjetne inteligencije), odustalo od takvih dodatnih provjera — što i ne čudi, s obzirom na to da je Hegseth ionako smanjio broj ljudi zaduženih za taj posao.
Napad je na kraju ipak izveden i pogođen je bivši vojni objekt koji je posljednjih desetak godina služio kao škola. Nažalost, ova situacija dobro ilustrira i ukupnu razinu te kvalitetu priprema SAD-a kako za ovogodišnje vojno djelovanje u Iranu, tako i za njegove razne posljedice po države u regiji, ali i bitno šire.
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize.
